Svaki pojedinac (uključujući i same vlastodršce) smatra se državnim vlasništvom. Tako definiran pojam, u skladu s mišljenjem većine autora koji su se bavili i bave totalitarizmom, potrebno je pojasniti.

Prvo, za postizanje savršenstva totalitarni princip organizacije iziskuje državnu kontrolu sredstava za proizvodnju. Prevedeno, država koja dopušta da neki važni dijelovi proizvodne djelatnosti i neke ekonomske inicijative ostanu u rukama pojedinaca i, shodno tome, da neki segmenti društva budu neovisni o državi, ne može postići idealan oblik. Tako totalitarizam najveće šanse da ispuni svoj ideal ima, prema nekim autorima, u okvirima socijalističke ekonomije.

Drugo, savršen totalitarni sistem nikada nije postojao. Ipak, poznajemo društva s vrlo snažnom, stalno djelatnom, “ugrađenom” težnjom k nacionaliziranju svih oblika zajedničkog i individualnog života. Primjerice, i sovjetsko i kinesko društvo u jednom su razdoblju bili vrlo blizu tom idealu; to također važi i za nacističku Njemačku, premda to razdoblje nije trajalo dovoljno dugo da se potpuno razvije, i unatoč tome što se ona, umjesto sveopće nacionalizacije, zadovoljavala prinudnim podređivanjem ekonomskih aktivnosti državnim ciljevima. Druge fašističke države bile su daleko iza Njemačke na tom putu; a europske socijalističke države, unatoč neprekidnom kretanju u tom smjeru, nisu nikada dostigle sovjetsku razinu totalitarizma.

Nevjerojatno je, ipak, da se bit totalitarizma nikada ne može ostvariti u savršenom obliku. Stanoviti oblici života koji se tvrdoglavo opiru nasrtajima sistema – obiteljski, osjećajni i seksualni odnosi, na primjer, bili su stalno izloženi svim vrstama državnog pritiska, ali očito nikad s potpunim uspjehom. Isto je i s individualnim i kolektivnim pamćenjem, koje totalitarni sustav stalno pokušava uništiti preoblikovanjem, ponovnim pisanjem i krivotvorenjem povijesti, u skladu s aktualnim političkim potrebama. Dobra rečenica, koja sve prethodno navedeno utjelovljuje i objašnjava, je rečenica jednog autora koja kaže da je “očito lakše nacionalizirati tvornice i rad negoli osjećaje, i lakše je to učiniti s nadama negoli sa sjećanjima”.

Treće, navedena definicija ukazuje da ne postoji nužna povezanost terorističkih i despotskih sistema vladavine s onim totalitarnima. Neki, pa čak i najkrvaviji od njih mogu imati ograničene ciljeve i ne pokušavaju apsorbirati sve oblike ljudske djelatnosti koji se ne slažu s državnim ciljevima; najgori oblici i najgora razdoblja kolonijalne vladavine najčešće nisu bili totalitarni; cilj je bio ekonomska eksploatacija, a kako su mnoga područja života bila s tog stajališta nezanimljiva, nije ih se moralo dirati. I obratno, totalitarni sistem ne mora neprekidno upotrebljavati teroristička sredstva represije.

Savršeni totalitarizam izuzetan je oblik ropstva bez gospodara. On pretvara sve ljude u robove i baš zbog toga nosi stanovite egalitarne osobine, gdje smo svi jednaki ali zapravo nismo jer postoje “jednaki” i oni “jednakiji”.

Još jedna od značajki totalitarizma je ta da isti hoće oblikovati, nadzirati i istodobno mobilizirati. On je istodobno antidemokratski, pseudodemokratski i postdemokratski. Totalitarnima se smatraju, prema nekim autorima, oni sustavi koji građanina pokušavaju ideološki oblikovati, nadzorom i nasiljem posve obuhvatiti i istodobno mobilizirati.

Totalitarni se sustav odlikuje jednim središtem moći, dok autoritarni pokazuje stanoviti pluralizam; totalitarni sustav počiva na ekskluzivnoj ideologiji, dok se autoritarni temelji na tradicionalnom, ne uvijek jasno određenom svjetonazoru; dok totalitarni sustav forsira mobilizaciju masa, autoritarni odustaje od dirigirane participacije i zadovoljava se političkom apatijom.

Totalitarna diktatura znači dakle postignuće nepodijeljene moći i njezino specifično osiguranje najmodernijim sredstvima. Ona se upravljaju protiv građanske demokracije i političkih sloboda, a prije svega protiv podjele vlasti. O totalitarnoj vladavini možemo govoriti onda kad je u jednoj vladavini povezano nadilaženje diobe vlasti, uklanjanje političkog pluralizma i kontrole vlasti posredstvom tajnih izbora, te odstranjenje neovisnoga pravosuđa, sve uz istodobni nadzor sredstava vlasti, što legitimira određena ideologija koja je upravljena na radikalno ostvarenje novoga društvenog modela.

Prema nekim autorima, sve totalitarne diktature imaju sljedeća obilježja:

1. Razrađenu službenu ideologiju, koja se sastoji od službenog sustava doktrine koji obuhvaća sve bitne oblike ljudskog postojanja i u odnosu na kojega se svi koji žive u tom sustavu moraju držati u najmanju ruku pasivno; karakteristično je da je ova ideologija upravljena i projicirana na idealno konačno stanje čovječanstva, tj. ona sadrži hilijastički zahtjev da se radikalno otkloni postojeće i svijet pokori za novo društvo ;
2. Jedna jedina masovna stranka (ili pokret) koju redovito vodi jedan čovjek, “diktator”, a koja se sastoji od relativno malog postotka ukupnog pučanstva (do deset posto), a u kojoj postoji jezgra koja se strasno i bez zadrške drži ideologije, te je spremna na svaki način podupirati njezinu pobjedu. Ta je stranka organizirana hijerarhijski i oligarhijski, te je karakteristično da je državnoj birokraciji ili nadređena ili je s njom potpuno stopljena;
3. Sustav terora na fizičkoj ili psihičkoj osnovi, koji se ostvaruje stranačkim/partijskim nadzorom i kontrolom tajne policije, ali koji istodobno nadzire stranku/partiju za potrebe vođe te je karakteristično upravljen ne samo protiv dokazanih “neprijatelja” režima, nego i protiv manje ili više ovlaš odabranih slojeva pučanstva; teror kojim se pritišće stanovništvo – bez obzira na to vrši li ga tajna policija ili stranka/partija – sustavno se koristi modernom znanošću, napose dostignućima psihologije;
4. Tehnološki uvjetovan, skoro potpuni partijski i državni monopol nadzora svih sredstava djelotvornoga masovnog priopćavanja, poput tiska, radija i filma (u novije vrijeme digitalnih medija, platformi i, općenito, Interneta);
5. Podjednako tehnološki uvjetovan, skoro potpuni monopol nad djelotvornom upotrebom oružja;<br/>
6. Središnji nadzor i upravljanje ukupnoga gospodarstva birokratskim usklađivanjem ranije neovisnih pravnih osoba podvrgnutih utjecaju drugih pravnih osoba i koncerna.

Nabrojana obilježja svakako ne smiju stvoriti predodžbu da ne postoje i druga, makar nedovoljno spoznata obilježja. Primjerice, administrativni nadzor prava i sudova mogao biti sastavnim obilježjem, ali evolucija totalitarizma i njegove varijacije pokazuju da takvo administrativno upravljanje pravosuđem može biti podvrgnuto znatnim ograničenjima. Također, jedna od možebitnih obilježja je i problem ekspanzionističke politike, koja se smatra karakterističnom značajkom totalitarizma.

Malo je značajki totalitarnih poredaka koje se površnom promatraču čine istodobno zbunjujuće, a ipak toliko karakteristične za cjelokupnu intelektualnu klimu, kao posvemašnja izopačenost jezika (kako pravnog tako i običnog, svakodnevnog), iskrivljenost značenja riječi koje izražavaju ideale novih poredaka. U tom pogledu najgore je, naravno, prošla riječ sloboda. To je riječ koja se u totalitarnim državama rabi jednako slobodno kao i drugdje. Isto se događa i s pojmom pravde i zakona, prava i jednakosti. Popis riječi mogao bi se proširiti toliko da bi obuhvaćao skoro sve moralne i političke pojmove u općoj upotrebi. (…) Ni riječ “istina” više nema svoje staro značenje. Ona više ne označuje nešto što treba pronaći, pri čemu je individualna savjest jedini arbitar o tome, je li u konkretnom slučaju ono što se navodi kao dokaz (ili položaj onih koji ga iznose) zaslužuje povjerenje; “istina” postaje nešto što određuje autoritet, nešto u što treba vjerovati u interesu jedinstva organiziranih napora, i što može biti izmijenjeno onako kako to budu zahtijevali organizirani napori.

Iz svega navedenoga može se izvući zaključak da totalitarizam kao pojam ima više obilježja, odnosno nema jedinstvenih obilježja jer ni totalitarizam nije jedinstven i unificiran pa da možemo reći da je totalitarizam u Njemačkoj, Italiji ili Japanu bio isti kao onaj u Sovjetskom savezu ili Kini. Prije svega, treba uzeti u obzir povijesni kontekst, okolnosti i niz drugih faktora koji su doveli razvoja oblika totalitarizma.

Autor: Ivan Toth

Ivan Toth je ugledni hrvatski pravnik i analitičar društvenih zbivanja.

Naslovna fotografija: Needpix