Što je totalitarizam? Totalitarizam ili svevlast je, ugrubo rečeno, politički sustav u kojem je vlast pod kontrolom jedne političke organizacije ili stranke koja ne prepoznaje granice svojih ovlasti. Zbog toga nastoji kontrolirati sve aspekte javnog i privatnog života.

Ova definicija se doima preopćenita te je stoga potrebno “zaći” malo dublje u materiju kako bismo pokušali shvatiti – i možda shvatili – što je totalitarizam?

Elementi političke teorije totalitarne države uočavaju se još kod Platona, koji – shvaćajući državu kao moralnu ustanovu, a čovjeka kao nesavršeno biće – opravdava državnu prinudu i uopće uplitanje države u sve društvene poslove i odnose (od političkih, ekonomskih i socijalnih, preko osobnih i obiteljskih, uključujući čak i određivanje podobnosti pojedinih osoba za brak i izbor bračnog partnera, do reguliranja principa i sadržaja religijskog života, cenzure u oblasti književnosti i slično).

Osim države, totalitarizam je prisutan i u raznim varijantama pokreta reformacije.

Ulrich Zweigl (1494.-1531.) se, primjerice, zalaže za spajanje crkve i države, u smislu da se državnim organima povjeri vršenje crkvene vlasti, što je trebalo da ih učini izuzetno moćnim.

Jean Calvin, pak, formalno podržava ideju odvajanja crkve od države, ali faktički inzistira na pretvaranju države u organ crkve, s ciljem da se zavede strogi teokratski režim. Crkva je po njegovom uvjerenju trebala imati izuzetno velike ingerencije u svim oblastima čovjekovog života (uključujući i kontrolu načina njegovog odijevanja, boje odjeće koju će nositi, vrste nakita koju smije upotrebljavati, gozbi i veselja koje može priređivati ili knjiga koje je dozvoljeno čitati).

Martin Luther, na jednoj strani, propovijeda vjerske slobode i pravo čovjeka da bude pošteđen svake eksploatacije, ali na drugoj tvrdi da je “državna vlast božja ustanova i da joj svako duguje apsolutnu pokornost, zbog čega nijedan kršćanin nema pravo da se suprotstavlja svojoj vladi čak ni onda kada ona radi nepravedno.”

Hegel razvija koncepciju države kao ostvarenja ideje apsolutnog duha s naglašenim nacionalizmom i antiliberalizmom. U svim ovim varijantama, jednako kao i u onim koje su nastale u XX. stoljeću totalitarizam se temelji:

–          na konceptu organskog društva u kome dijelovi moraju biti podčinjeni cjelini, tako da u njemu nema suprotnosti ili su one neznatne;

–          na shvaćanju da država, kao oživotvorenje ideje “zajedničkog i jedinstvenog”, ima ulogu općeg predstavnika društva, tako da njena prinuda uvijek služi ostvarenju nekog “višeg” moralnog, nacionalnog ili socijalnog čina i interesa;

–          na uvjerenju da samo elita ili “mudro rukovodstvo”, može biti pravi, autentični tumač tih “viših” ciljeva i interesa i pouzdani “utiratelj puteva” kojima se oni mogu ostvariti, uslijed čega svaki drugačiji pristup pitanju prava na vodstvo predstavlja prijetnju.

Totalitarizam se u praktično-političkom smislu iskazuje kao partijsko – državna diktatura, koja isključuje svako postojanje opozicije režimu. On na unutrašnjem planu podrazumijeva prenošenje težišta vlasti sa parlamenta na izvršnu vlast i tijela te vlasti, a na vanjskopolitičkom inklinira hegemonizmu i imperijalističkim osvajanjima.

Totalitarna država regulira cjelokupni društveni život, uključujući i obiteljske odnose, ideološka i religijska uvjerenja, obrazovnu i umjetničku orijentaciju, estetske kriterije i principe – sve to u uvjetima više-manje potpune podređenosti društva organiziranoj sili koja je od njega otuđena i koja stoji van svakog domašaja demokratske kontrole.

To je razlog što je totalitarizam, osim po tipično autoritarnoj državi i političkoj diktaturi, karakterističan još i po tome što podrazumijeva:

–          zabranu djelovanja svih političkih stranaka, izuzev one koja je na vlasti i koja je službeni nositelj njegove ideologije;

–          raspuštanje svih udruženja, osim onih koje vlast koristi za neke svoje potrebe, radi čega kontrolira njihov rad i postavlja im rukovodstva;

–          ukidanje svih oblika samouprave ili takvo “profiliranje” njihove funkcije da oni postaju dijelom mehanizma autoritarne vlasti, radi čega se izbor njihovih rukovodstava zamjenjuje imenovanjem vođa, koji su jedino odgovorni prvom pretpostavljenom u hijerarhijskoj ljestvici;

–          eliminaciju principa zakonitosti i uvođenje umjesto njega arbitrarnosti organa uprave i odlučivanja prema trenutnoj svrsishodnosti;

–          napuštanje principa neovisnog sudstva i prenošenje prava donošenja sudskih odluka na tijela uprave;

–          potpunu kontrolu tiska i uopće sredstava informiranja.

Totalitarizam se i kao teorijski koncept i kao oblik političke organizacije društva najprije i najviše razvija na prostorima gdje ekonomske, socijalne, političke i druge prilike diktiraju potrebu ili omogućavaju primjenu radikalnih poteza vladajućih struktura. Do toga obično dolazi onda kada – kako to zorno pokazuje iskustvo XX. stoljeća – krajnje nepovoljno stanje u društvu rađa opću psihozu straha i neizvjesnosti, u kojoj se gubi orijentacija i olako poseže za palijativima. Imperativ “promjene odmah i po svaku cijenu” implicira s jedne strane, mogućnost da se u ulozi izbavitelja nađu razni “samozvani popravljači svijeta” i, s druge, svojevrsnu “kolektivnu paralizu” svih progresivnih faktora, uslijed koje društvo, bar za neko vrijeme, gubi ili moć realnog rasuđivanja o onome što čini, ili snagu da se odupre onome što mu čine. Prvo nije moguće bez drugog, a drugo se manifestira tako:

–          što se jedna u biti nacionalističko – hegemonistička doktrina i politika, čiji je glavni nosilac ekstremno autoritarna vlast, promovira i prihvaća kao emanat “velike ideje novog društva”;

–          što se u situaciji nastaloj uslijed nedostatka demokracije i demokratskog nude, kao “opće izbavljujući”, očigledno nedemokratske opcije;

–          što “spasonosna formula” (sva vlast eliti i vođi), “inače otporna” na puke ideološke predznake, uvijek i svuda postulira čovjekove nove neslobode i druge nesreće.

Idealni totalitarni sistem, barem u teoriji, sastoji se u posvemašnjem razaranju civilnog društva. Država i njeni instrumenti organizacije su jedini oblici društvenog života; sve vrste aktivnosti – ekonomske, intelektualne, političke, kulturne – dopuštene su i naređene (razlika između dopuštenog i naređenog postupno nestaje) samo ako su u službi državnih ciljeva (naravno, i onih koje je država definirala).

U totalitarnoj državi pojedinac nema zasebnu egzistenciju – on ne postoji izvan totaliteta sustava. Ta ista država mora biti država totalne odgovornosti – ona predstavlja totalno preuzimanje dužnosti svakog pojedinca za naciju.

To preuzimanje dužnosti dokida privatni značaj egzistencije pojedinca. U svemu i u svačemu, u svome javnom djelovanju i nastupanju, kao i unutar obitelji ili kućne zajednice, svaki pojedinac odgovara za sudbinu nacije. Nije pritom bitno da država izdaje zakone i zapovijedi koje prodiru i u najmanju stanicu narodnog života, nego to da ona može zatražiti polaganje računa, da može pozvati na odgovornost pojedinca koji vlastitu sudbinu nije potpuno podredio sudbini nacije. Taj totalni zahtjev države koji se postavlja pred svakog člana naroda, čini novu bit države.

Autor: Ivan Toth

Ivan Toth je ugledni hrvatski pravnik i analitičar društvenih zbivanja.