Svaka regija imaju svoj ulogu i značaj u svijetu. Svijet je međusobno povezan i to je logika međunarodnih odnosa – zakon spojenih posuda. Usprkos tome, Latinska Amerika je jedna od regija koja se često svjesno ili nesvjesno stavlja na margine. Zanemarivanje važnosti regije od više od 650 milijuna ljudi je nezrelo. Latinska Amerika je važna za svijet u političkom, gospodarskom, demografskom, klimatskom i svakom drugom pogledu. O povijesti, međunarodnoj važnosti regije te političkim borbama ljevice i desnice razgovarali smo s profesoricom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu dr. sc. Lidijom Kos-Stanišić.

– Slažete li se konstatacijom nekih povjesničara i političkih analitičara da je Latinska (Južna) Amerika zaboravljeni iliti usamljeni kontinent? To npr. tvrdi engleski novinar Michael Reid u svojoj izvrsnoj knjizi na tu temu. Glavni argumenti koje on i drugi stručnjaci navode su geografska izoliranost od velikih globalnih centara industrije i tehnologije, političke i ekonomske nestabilnosti, manjak političkog utjecaja na ostatak svijeta.

U našoj javnosti, čak i u akademskoj zajednici, postoji nerazumijevanje razlike termina Latinske Amerike i Južne Amerike. Nazivi nisu istoznačnice. Nisu sve države Južne Amerike dijelom Latinske Amerike. Pojam Latinska Amerika prvi su počeli početkom 19. stoljeća koristiti Francuzi kako bi legitimirali svoju politiku prema američkom kontinentu južno od SAD-a, a odnosio se na sve zemlje „latinskog”, odnosno romanskog govornog područja. Latinsku Ameriku čine suverene države južnoameričkog kontinenta, Srednje i Sjeverne (Meksiko) Amerike te karipskih otoka na kojima su službeni romanski jezici (španjolski, portugalski i francuski). Latinska Amerika obuhvaća 18 država Španjolske Amerike kojima su vladali Španjolci (Argentina, Bolivija, Čile, Dominikanska Republika, Ekvador, El Salvador, Gvatemala, Honduras, Kolumbija, Kostarika, Kuba, Meksiko, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Urugvaj i Venezuela), jednu Portugalske Amerike (Brazil) i Haiti, bivšu francusku koloniju. No, u Južnoj Americi se nalaze i suverene države u kojima se govori nizozemski – Surinam i engleski jezik – Gvajana, te francuski prekomorski departman Gvajana.

Činjenica je da zbog svog geografskog položaja Latinska Amerika nije igrala važnu ulogu u međunarodnim odnosima. Iz perspektive realista, Latinska Amerika je bila i ostala mjesto rivaliteta velikih sila. Stoga nam realizam daje objašnjenje međunarodnog položaja Latinske Amerike u 19. i početkom 20. stoljeća, osobito politike SAD-a prema regiji. Naime, od proglašavanja Monroeove doktrine 1823. SAD smatrale su Latinsku Ameriku svojim dvorištem u kojem su opravdavali svoje intervencije ne samo protiv prijetnji, već i protiv svake mogućnosti izazova. Teorija ovisnosti osobito je snažno utjecala na perspektivu iz koje je promatrana Latinska Amerika. Glavni zagovaratelj teorije bila je sve do 1980-ih ECLAC (Ekonomska komisija Ujedinjenih naroda za Latinsku Ameriku i Karibe) na čelu s Raulom Prebischem. Osnovne teze teorije ovisnosti bile su da su nerazvijeni narodi sateliti razvijenih naroda te da se međunarodna kapitalistička ekonomija dijeli na države centra koje iskorištavaju jeftinu radnu snagu i sirovine država periferije. Teoretičari ovisnosti nudili su empirijske dokaze da struktura međunarodnog trgovačkog i monetarnog sustava nije pogodovala državama Latinske Amerike, te su kritizirali modernizaciju i razvojne modele smatrajući ih etnocentrističkim modelima SAD-a i zapadnih kapitalističkih država. Smatraju da je Latinska Amerika zbog manipuliranja i eksploatiranja zapadnih kapitalističkih država, osobito SAD-a, imala smanjene mogućnosti sudjelovanja u međunarodnim poslovima.

I dok teoretičari ovisnosti naglašavaju jednosmjerni efekt ovisnosti, teoretičari međuovisnosti naglašavaju dvosmjernost tj. međuovisnost. Smatraju da se suvremena Latinska Amerika mora smjestiti u kontekst globaliziranog i međuovisnog svijeta. Iako su primarni akteri međunarodnih odnosa još uvijek suverene države, drugi vladini i nevladini akteri igraju vrlo značajnu ulogu u oblikovanju vanjske politike i međunarodnih odnosa. U slučaju Latinske Amerike osobito je bila bitna promjena stajališta Katoličke crkve. U međuovisnome svijetu središnja tema su gospodarski odnosi, a sve važnijim postaju i teme socijalne pravde, imigracije, ljudskih prava i ekologija.

U 21. stoljeću Latinska Amerika više nije “ničije dvorište” i sve veći broj država regije se suprotstavlja politici SAD-a. Značajniju ulogu u regiji počinje igrati ekonomski utjecaj NR Kine i želja Ruske Federacije za dokazivanjem njenog statusa globalne sile. Stoga su SAD izgubile status ”jedinog igrača” u hemisferi, osobito za vladavine Donalda Trumpa koji je za prvog mandata, a osobito sad u drugom mandatu, izuzetno agresivan i podcjenjivački se odnosi prema regiji.

 

– Osobno smatram kako je teza o nevažnosti regije pogrešna. Latinska Amerika bi trebala biti važna za svijet zbog svoje ogromne populacije, nacionalnih i kulturnih identiteta, golemih prirodnih bogatstava, važne uloge u borbi protiv klimatskih promjena (posebno kroz Amazonsku prašumu) i rastućeg geopolitičkog značaja u kontekstu uspona multipolarnosti. Je li ovakvo gledište ispravno?

Iz moje perspektive Latinska Amerika nikako nije nevažna regija. Latinska Amerika posjeduje značajne prirodne resurse kao što je naftu, litij i bogatstvo poljoprivrednim proizvodima. Regija ima  strateški geografski položaj izlaska na Pacifik i Atlantik, te jedan od važnih pomorskih kanala (Panamski) što je izuzetno važno za globalnu trgovinu. Politička dinamika u Latinskoj Americi često odražava šire geopolitičke borbe između velikih sila, poput SAD, Kine i Rusije. Regija surađuje i s Europskom unijom s kojim ima sklopljene brojne sporazume. Migracije, sigurnosna pitanja, osobito  borba protiv trgovine drogom povezuju Latinsku Ameriku s globalnim izazovima. Latinska Amerika ima rastući značaj u borbi protiv klimatskih promjena, naročito kroz očuvanje Amazonske prašume. Ne smije se zaboraviti i važnost Brazila, najmnogoljudnije države i najveće ekonomije Latinske Amerike, članice BRICS-a koji predstavlja važan blok zemalja Globalnog juga koji teži multipolarnom svjetskom poretku i većem utjecaju u svjetskoj politici.

– Koji je po vama glavni uzrok nedovoljne razvijenosti regije? Sigurno veliku ulogu imaju španjolska i portugalska kolonijalna uprava koje su bile usredotočene na ekstrakciju prirodnih resursa, a ne na uravnotežen razvoj. Međutim, prošlo je oko 200 godina od oslobođenja od europskih konkvistadora, a regija nikako ne koristi svoje potencijale. Npr. na početku 20. st., 1913. godine, Argentina je bila među 10 najbogatijih zemalja svijeta po BDP-u po stanovniku, ispred većine europskih zemalja, ali je u sljedećim desetljećima stagnirala. Slično je i s nekim drugim državama. Što su po vama glavni uzroci anomalije nekorištenja potencijala regije?

Latinskoameričko kolonijalno iskustvo bilo je određeno iberijskim vrednotama, strogom središnjom kontrolom, čvrstim hijerarhijskim ustrojem i paternalizmom. U Latinskoj Americi je stjecanje neovisnosti značilo prekid veza s kolonijalnim gospodarima, a ne transformaciju društvenog poretka. Na snazi je ostala feudalna piramida s bijelim veleposjednicima Kreolima na vrhu, mesticima u sredini i pripadnicima autohtonih naroda na dnu. Neovisnost nije novoosnovanim republikama Španjolske Amerike donijela slobodu i prosperitet, već desetljeća građanskih ratova. Slaba tradicija predstavničke vlasti i španjolski sustav vrijednosti, nedostatak iskustva sudjelovanja u vlasti i nedostatak legitimnosti novostvorenih država bili su glavni uzroci propasti brojnih pokušaja uspostava republika. Neuspjesi su vodili militarizaciji novih država u kojima su časnici počeli igrati ulogu arbitra u političkom životu.

Tijekom 19. stoljeća u većini država Španjolske Amerike smjenjivale su se vladavine diktatora i revolucionara. Krajem stoljeća industrijska revolucija stimulirala je promjene i u regiji. Kreće se s proizvodnjom i uzgojem jedne ili dviju poljoprivrednih kultura koje države regije čine ovisnima o potražnji i fluktuaciji cijena na svjetskom tržištu. Unatoč najavama jednakosti pred zakonom i redistribucije zemljišnih posjeda, ništa od navedenog nije provedeno te je i dalje društvom vladala nejednakost i nepravda kao i u kolonijalno doba.

U razdoblju 1930.-1960. na vlasti su uglavnom bili vojni časnici koji počinju igrati ulogu glavne političke sile. Latinska Amerika počinje pod nadzorom države industrijski proizvoditi robu koju je prije uvozila (ISI), što pak vodi društvenim promjenama. Na važnosti dobivaju industrijalci, ali i radnici, koje počinju ugrožavati dominaciju zemljoposjednika. Većinu regije je 1960-ih zahvatila era ekonomskih i političkih kriza te učestalo vojnim udarima na vlast dolaze represivni vojni režimi (Brazil, Argentina, Čile) koji stimuliraju investiranje i stvaraju planska gospodarstva. U razdoblju kriza i dugovanja (1980-ih) prezadužena regija nije mogla servisirati svoja zaduženja prema stranim kreditorima te su kao preduvjet dobivanju novih kredita trebale biti provedene neoliberalne strukturalne reforme. Vojska se vraća u vojarne, a regiju zahvaća treći val demokratizacije (1974.-1990.).

Unatoč znatnim razlikama koje vladaju između država regije (npr. zemljopisni položaj, demografska struktura, stupanj urbanizacije i produktivnosti i slično), one imaju i znatne sličnosti. Većina država su proizvođači i izvoznici sirovina ovisni o kretanjima cijena i potreba na međunarodnom tržištu, pod utjecajem su vanjskih restrikcija te im se gospodarski rast i BDP temelji na izvozu sirovina. Sve navedeno vodi strukturalnoj nejednakosti, inflaciji i nezaposlenosti. Sve države dijele tri zajedničke karakteristike koje utječu na njihov identitet –ekstremnu financijsku ranjivost, asimetrije nacionalnih politika i goleme društvene probleme.

– Kao posljedica političkih, društvenih i gospodarskih problema Latinske Amerike, početkom 2000-ih pojavila se tzv. „ružičasta plima“, tj. lijeve vlade su preuzele vlast u većini država regije promovirajući socijalizam 21. stoljeća i antiamerikanizam. Tijekom 2010-ih dogodio se konzervativni val, da bi koncem 2010-ih i početkom 2020-ih uslijedio novi lijevi val. Kako tumačite pojavu i je li ona donijela više dobrog ili lošeg imajući na umu gospodarski krah Venezuele ili to da su danas Venezuela, Kuba i Nikaragva komunističke diktature? 

Latinska Amerika predstavlja živi laboratorij društvenih i političkih promjena. Još jedan dokaz navedenoj tvrdnji je fenomen latinskoameričkog povratka na vlast „nove ljevice“. Pritom trebamo razlikovati tri lijeva vala. Prvi val je bio tijekom Hladnog rata, drugi u prvom desetljeću 21. stoljeća, dok je treći val „zapljusnuo“ regiju početkom trećeg desetljeća 21. stoljeća. Drugi val započeo u Venezueli 1998. kada je na slobodnim i poštenim izborima došao na vlast Hugo Chavez, a lijeve političke opcije u Latinskoj Americi bile su na vrhuncu 2008. kada su držali vlasti u jedanaest (od dvadeset) država regije. Uzdizanje drugog vala ljevice objašnjavalo se nezadovoljstvom birača kvalitetom demokracije u kojoj su živjeli, povećavanjem stupnja siromaštva i nejednakosti, razočaranjem demokratskim institucijama, nemogućnosti stvaranja adekvatnih mehanizama participacije, reprezentacije i odgovornosti te unutrašnjim i vanjskopolitičkim posljedicama globalizacije, kao i činjenicom da dva desetljeća poslušnog provođenja politike Washingtonskog konsenzusa nisu donijela očekivane rezultate.

Politika drugog vala  latinskoameričke ljevice razlikovala se od prvog vala i starih ljevičara i vladavine braće Castro, Salvadora Allendea ili sandinista te su analitičari smatrali da postoji razlika između „dobre“ i „loše“, „socijaldemokratske“ i „populističke“, odnosno „umjerene“ i „radikalne“ ljevice. Novu radikalnu ljevicu predstavljala je Venezuela na čelu s Hugom Chavezom, Bolivija Eva Moralesa, Ekvador Rafaela Corree i Nikaragva Daniela Ortege. Egzemplarni primjerci umjerene ljevice bili su Čile Michelle Bachelet, Brazil Lula da Silve i Urugvaj Tabare Vazqueza. Argentinu su jedni svrstavali u tabor radikala, drugi u tabor umjerene ljevice, dok su treći smatrali da je politika bračnog para Kirchner- Fernandez bila u sredini. Smanjivanjem sredstava za financiranje “lijeve” demokracije te neispunjavanje obećanja, u drugom desetljeću 21.stoljeća smanjilo se i zadovoljstvo građana vladavinom drugog vala ljevičara te je došlo do jačanja političkih opcija desnog centra.

Politika i ekonomija često se ponavljaju i dolaze u ciklusima. Glasači daju šansu jednoj političkoj opciji koja ih razočara i iznevjeri njihova očekivanja (ljevica), pa na sljedećim izborima glasuju protiv navedene političke opcije i daju šansu drugoj političkoj opciji (desnica). Zatim se ponovo razočaraju te zaključuju da bi ponovo trebali dati šansu onim prvima za koja pretpostavljaju da su naučili na prethodnim greškama (ljevica). Trenutačne lijeve vlade  Meksika, Bolivije, Kolumbije i Hondurasa, prema mom mišljenju, ne pripadaju novom trećem valu ljevice, već svojim obilježjima više odgovaraju drugoj fazi drugog vala. Socijalna pravda i promoviranje socijalne jednakosti uvijek je bio ključni cilj ljevice, no u navedenim državama  to se ne čini u skladu s pravilima predstavničke liberalne demokracije.

I dok Kuba predstavlja državu prvog vala ljevice, iako je i tamo je došlo do promjene politike, Nikaragva i Venezuela su radikalne ljevice drugog vala koje se konstantno sukobljavaju s „neprijateljima“ – političkim suparnicima, poduzetnicima i američkom vladom. Sve tri države predstavljaju autokracije kojima se diktatorski vlada.

Iz godine u godinu dolazi do priljeva novih mladih punoljetnih glasača koji smatraju da nisu politički zastupljeni jer “stari” političari imaju zastarjele agende te dolazi do trenda izdizanja novih lica. I u Latinskoj Americi kao i na Zapadu, mlade generacije srednje klase žive lošije od svojih roditelja i ne vide mogućnost napredovanja na društvenoj ljestvici, učestalo niti zadržavanja istog socijalnog statusa. Ujedno, bitna im je zaštita ljudskih prava, autohtonih naroda i okoliša, kao i rodna ravnopravnost te stav da bi država trebala više intervenirati u privredu. Upravo je to odlika najnovije latinskoameričke ljevice, odnosno trećeg vala koji započinje s Čileom i novim predsjednikom, naše gore list – Gabrielom Borićem koji se sam okarakterizirao „slobodarskim socijalistom“. Borić je u svom predizbornom program uz isticanje socijalne ravnopravnosti, naglašavao feminističke i zelene agende. Borić pripada milenijalskoj ljevici (socijalizmu) a la Alexandria Ocasio-Cortez te je u maniri milenijalskog socijaliste osudio diktatore Venezuele, Nikaragve i Kube, rusku invaziju na Ukrajinu, kao i izraelsko kršenje ljudskih prava u Gazi. Bilo je to i za  očekivati budući da je naglašavao važnost demokracije i zaštite ljudskih prava. Nažalost, Čileanci nisu zadovoljni njegovom vladavinom, te mu je postotak odobravanja javnosti svakom godinom vladavine sve niži, a trenutačno iznosi svega 27%. Sve je vjerojatnije da će treći val ljevice završiti s Borićem s kojim je i započeo.

 

– Nasljednik Huga Chaveza, Nicolas Maduro pokazao se nevještim u upravljanju gospodarskim pitanjima i Venezuela je upala u humanitarnu krizu, koja se doduše popravila posljednjih godina. Je li Vas iznenadila činjenica da je Maduro uspio očuvati režim? Pokazao se pravim velemajstorom političkog preživljavanja. Može li socijalistički lider donijeti napredak Venezueli budući da je početkom godine započeo svoj treći mandat kojeg mnogi na Zapadu osporavaju. 

Maduro je diktator koji je pokrao više izbora, a za posljednje predsjedničke izbore oporba ima i materijalne dolaze o svojoj pobjedi. No, još uvijek ima potporu vojske i državnih tijela u kojima se nalaze njegovi chavisti, ali i to neće biti vječno. Pali su i dugotrajniji diktatori, past će i on, nadam se u skorijoj budućnosti i da će Venezuela ponovo postati demokracija.

– Koliko su regionalne multilateralne organizacije poput MERCOSUR-a, CELAC-a i UNASUR-a uspjele pridonijeti jačanju političke i ekonomske suradnje među državama Latinske Amerike? Mogu li one u budućnosti poslužiti kao temelj za zajednički nastup regije na globalnoj areni?

Od navedenih organizacija, najznačajniji je CELAC koji je nastao s ciljem stvaranja sveopće regionalne integracije koja bi uključivala sve države LAK-a, a isključila SAD i Kanadu, što su predstavnici 32 (od 33) država regije prihvatili aklamacijom. CELAC je ujedno glavni forum suradnje LAK-a s Europskom unijom i Kinom.

U svakom slučaju, praktični LAK „modularni regionalizam“ ili “institucionalni elasticitet“ omogućio da države regije biraju grupaciju koja najviše odgovara njihovim preferencijama i strategijama.

Razgovor vodio Matija Šerić.