Autor: Matija Šerić

Rusko društvo prije Prvog svjetskog rata tek se počelo transformirati, dok se glavnina ekonomskih odnosa u carstvu još odvijala u okvirima tradicije: trgovci, sluge, kočijaši i konobari živjeli su isto kao i proteklih desetljeća. Masovna pojava i središnjoj i sjevernoj Rusiji bili su hodoki – seljaci koji su prevaljivali velike udaljenosti kako bi obavljali sezonske poslove u drugim regijama. Zbog povezanosti grada i sela, tradicionalne ideje nisu gubile na snazi.

Ruska vjera i svakodnevica

Vjerski osjećaji bili su snažni diljem carstva, a Rusi i ostali kršćanski narodi oduševljeno su slavili Božić, Uskrs i ostale vjerske blagdane. Svećenici su bili važne ličnosti. U seljačkom svjetonazoru ostali su i tragovi neopoganstva, a uglavnom neobrazovani, slabo plaćeni seoski parosi rijetko su se suprotstavljali predrasudama svoje pastve. I ruski seljak i ruski radnik znali su biti krajnje sirova čeljad. Žestoko opijanje bilo je uobičajeno. Sifilis je bio rasprostranjen. Razmirice su se rješavale šakama i noževima. Seljaci su okrutno provodili i vlastita pravila o redu. Nije bilo neuobičajeno da lopove gadno premlade i osakate. Profinjenosti sanktpeterburških salona nije bilo traga u prljavim i zapuštenim selima.

Bezdan između cara i naroda

Iz toga se može zaključiti kako je u Ruskom Carstvu bio dubok rascjep između carske vlasti i carskih podanika, glavnog grada i pokrajina, školovanih i neškolovanih, zapadnih i ruskih ideja, bogatih i siromašnih, povlaštenosti i depresije, suvremene mode i drevnih običaja. Većina ljudi (a 90 % carskih podanika rođeno je i odraslo na selu) smatrala je da između svijeta koji nastanjuju vladajuće elite i njihovog, zjapi nepremostiv bezdan.

Dokumentarac o Nikolaju II.

Slabo razvijena ruska nacionalna svijest

Nacionalna svijet je bila slabo razvijena pa je Rus iz Arhangelska bio Rusu iz Saratova stran jednako kao Poljak ili Portugalac. Lokalni dijalekti i naglasci ruskog jezika su se jako razlikovali. Većina Rusa nije nikad posjetila ni susjedno selo. No ipak, industrijalizacija je počela mijenjati stvari pa se narod ipak preseljavao u gradove, opismenjavao se, imao priliku promijeniti zanimanje i putovati. No, jasna ruska nacionalna svijet još uvijek u drugoj polovici 19. stoljeća nije bila razvijena. Osim u ratnim vremenima, većinu Rusa je ponajviše nadahnjivala kršćanska vjera, seoske lojalnosti i poštivanje cara nego ruski državotvorni osjećaji. Car i njegova elita od Ruske pravoslavne crkve tražili su poslušništvo i tradicionalizam i to su uspijevali dobiti.

Jasan smisao za nacionalne ciljeve nije dolazio ni od ruske inteligencije premda su vodeće ruske ličnosti 19. st. istraživale kako bi se na najbolji mogući način mogli organizirati prirodni i ljudski potencijali carstva. Poeme Aleksandra Puškina, romani Lava Tolstoja, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i Ivana Turgenjeva, slike Ivana Rjepina, glazba Modesta Musorgskog i Petra Čajkovskog. Sva ta djela naglašeno su ukazivala da Rusija ima goleme potencijale koje tek treba djelotvorno iskoristiti.

Nacionalizam vs. anacionalnost

No usprkos tome, intelektualci se ni izdaleka nisu mogli složiti što se točno podrazumijeva pod ruskošću. Dapače, mnogi od njih zazirali su od diskursa nacionalne razlikovnosti. Premda su kritizirali imperijalnu prirodu države, odbojna im je bila pomisao da se ona razbije na nekoliko nacionalnih država, intenzivno su razmišljali kako da umjesto toga stvore multietničku državu u kojoj niti jedan narod neće biti povlašten. Antinacionalizam je osobito karakterizirao socijaliste, ali i neki vodeći liberali odbijali su ideje ruskog nacionalizma.

Zalaganje za interese etničkih Rusa na račun drugih naroda carstva bilo je prepušteno javnim ličnostima s krajnje desnice, među njima i nekim episkopima Ruske pravoslavne crkve. Nakon 1905. nastalo je nekoliko monarhističkih organizacije koje su djelovale na toj osnovi. Najutjecajniji je bio Savez ruskog naroda koji je imao podršku Nikolaja i njegove obitelji. Uzdizali su cara, crkvu i običan puk. Mrzili su Židove koje su krivili za sve novije nemire u carstvu. Stajali su iza bandi, obično znanih kao Crne stotine, koje su provodile krvave pogrome židovskih komunista u zapadnim dijelovima države. Ksenofobijom su htjeli ujedini Ruse iza cara. No s vremenom je Nikolaj II. zauzeo odmjerenije stajalište prema Savezu ruskog naroda.

Vremenska crta ruskih vladara

Rusija – mozaik nacionalnosti

Općenito, Nikolajeve akcije bile su često nejasne i nedosljedne. Nije imao pravu lojalnost svojih podanika. Imperijalna država ugnjetavala je ruske seljake, vojnike i radnike jednako kao i one drugih narodnosti. Štoviše, prije Prvog svjetskog rata Rusi su činili samo 44 % stanovništva carstva. Carstvo je bilo mozaik narodnosti, a Rusi su po obrazovnim i profesionalnim dostignućima bili tek inferiorni nekolicini drugih naroda. Njemački, židovski i poljski podanici Nikolaja II. imali su mnogo višu prosječnu razinu pismenosti od ruskih, dok su Nijemci iz Baltičke regije imali nerazmjerno velik udio položaja u vojsci i birokraciji. Dakle, caristička ruska država na kraju 19. st. prvenstveno je bila nadnacionalna država koja je zahtijevala lojalnost caru i njegovoj dinastiji.

Nezadovoljstvo dovodi do nemira

Događali su se nacionalni ustanci protiv carstva (poljski, muslimanski…) ali oni su bili s vremenom brutalno ugušeni. Ipak, vjerovalo se da režim više ugrožava radničko nego nacionalno pitanje. Većina tvorničkih radnika bili su Rusi. Ilegalan radnički pokret budio se na mahove u posljednjem desetljeću 19. stoljeća ali štrajkovi su bili više izuzetak nego pravilo. Bilo je i seljačkih nemira. Ipak, sve do početka 20. stoljeća carizam je čvrsto držao vlast.

Seljaci kojima su žetve dva puta propale zbog lošeg vremena bili su poslije 1900. žestoko nezadovoljni. Vrilo je i među radnicima. Vlada je po savjetu šefa moskovske policije, Sergeja Zubatova, dopustila politički kontrolirano osnivanje lokalnih sindikata. Iz njih je s vremenom nastao legalan radnički pokret odlučan u namjeri da se sukobi s vlašću, a otprije su djelovali mnogo opasniji ilegalni komunisti.

Prvi dio članka nalazi se ovdje.

Treći dio članka nalazi se ovdje.

Izvori:

Robert Service: Povijest suvremene Rusije, 2014.

Isaac Deutscher, Staljin, Politička biografija, 1977.

http://aero-comlab.stanford.edu/jameson/world_history/A_Short_History_of_Russia.pdf

https://www.historyworld.net/history/Russia/611?section=Origins

https://encyclopedia.1914-1918-online.net/article/nicholas-ii-emperor-of-russia/?format=pdf