Autor: Matija Šerić
U nedjelju 9. siječnja 1905. započela je revolucija kad je ispred Zimskog dvorca u St. Peterburgu vojska otvorila vatru na povorku mirnih demonstranata, predvođenih ocem Georgijem Gaponom. U pucnjavi su ubijeni nevini civili uključujući djecu i žene. Događaj je ušao u povijest kao Krvava nedjelja. Smjesta su diljem Ruskog Carstva zaredali štrajkovi i prosvjedni marševi. Sljedećih tjedana car gubi vlast u Gruziji i Poljskoj. Među tvorničkim radnicima u Rusiji car je postao omrznut, a demonstracije su isprva odobrili industrijalci.
Protivnici režima izlaze iz ilegale
Kad je tisak počeo kritizirati vlast, Nikolaj II. je pokrenuo istragu o razlozima nezadovoljstva naroda. Ugled monarhije dodatno su umanjivale vijesti s Dalekog istoka. U veljači 1905. ruske kopnene snage teško su poražene kod Mukdena; u svibnju je baltička flota uništena u bitci za otok Cušimu. Rusko Carstvo izgubilo je Rusko-japanski rat. Rasplinuo se mit o nepobjedivosti režima, a zabranjene političke stranke izišle su iz ilegale. Dvije najveće među njima bile su Ruska socijaldemokratska radnička partija i Partija socijalista-revolucionara. Prvi su bili marksisti koji su htjeli da gradska radnička klasa predvodi borbu protiv monarhije; potonji agrarni socijalisti su se pouzdavali u revolucionarni potencijal seljaštva. Obje su stranke htjele svrgnuti dinastiju Romanov. I liberali su se organizirali pa su u listopadu 1905. osnovali Ustavno-demokratsku partiju. Svi su željeli srušiti autokraciju.
Car polako popušta
Radnici su osnovali štrajkaške odbore, seljaci su počeli ilegalno koristiti drvnu građu i pašnjake vlastele te preuzimati obradivu zemlju. Pobunili su se i mornari crnomorske flote, a bojni brod Potemkin otplovio je za Rumunjsku. Vojnici koji su se vraćali s Dalekog istoka dizali su pobune duž trase Transsibirske željeznice. U rujnu 1905. sanktpeterburški marksisti utemeljili su sovjet (vijeće) radničkih predstavnika. Izabrali su ga radnici i zaposlenici lokalne tvornice i postao je organ revolucionarne lokalne samouprave.
Car Nikolaj II. konačno je prihvatio savjet Sergeja Wittea da objavi Oktobarski manifest u kojem je obećao „građansku slobodu na načelima istinske nepovredivosti osobe, slobode savjesti, govora, okupljanja i udruživanja“. Održat će se i izbori za Dumu, a odrasli muškarci iz svih staleža dobili su pravo glasa. Bez Dume niti jedan zakon ne može stupiti na snagu. Činilo se da je autokracija gotova.
Raspisivanje izbora za Dumu
Manifest je poslužio kao odušak za neprijateljstvo gradske srednje klase i omogućio Nikolaju II. da uguši otvorenu pobunu. Mnogi liberali tražili su da se podupre cara. Uhićeni su peterburški sovjetski vođe, među njima je uhićen i Lav Trocki. Moskovski sovjet je u prosincu 1905. podigao oružani ustanak pod vodstvom socijaldemokrata i socijalista revolucionara. No, ustanak je propao. Potom su lojalne vojne jedinice premještene u druge gradove da se bore protiv drugih pobunjeničkih organizacija i društvenih skupina. Kad je uspostavljen red, Nikolaj II. je objavio Temeljni zakon i raspisao izbore za Dumu. Uvjeti su bili da je smio imenovati vladu po neograničenom izboru, a Dumu je mogao raspustiti po vlastitom nahođenju, mogao je vladati po Dekretu o izvanrednom stanju. Te odluke su osudili socijaldemokrati, socijalisti-revolucionari i ustavni demokrati.
Car uspijeva ostati na tronu
U razdoblju 1905.-1906. pobunili su se svi seljački krajevi carstva. Nikolaj II. na tronu je ostao samo zbog toga što je na raspolaganju imao velik broj pukovnija koje zbog poraza nije slao na Daleki istok. Za dlaku je izbjegao svrgavanje. U travnju 1906. okupio se prvi saziv Dume. Najveću grupu zastupnika činili su seljaci koji nisu pripadali ni jednoj stranci. No, protivno očekivanju cara upravo su oni bezuvjetno zahtijevali prijenos zemlje s vlastele na seljake. Car im je odgovorio raspustivši Dumu.
Od stranaka, najviše mjesta u parlamentu imala je Ustavno-demokratska partija, a njeni vođe bili su toliko ljuti zbog raspuštanja Dume da su prebjegli u finski grad Viborg i pozvali sunarodnjake da ne plaćaju poreze niti odlaze u vojsku do nove uspostave parlamentarizma. Nikolaj im se drsko suprotstavio i održao nove izbore. Na njegovu nepriliku, i drugi saziv Dume, koji se okupio u ožujku 1907. bio je skup radikala. Stoga je Nikolaj od ministra unutarnjih poslova Pjotra Stolipina zatražio da osnuje vladu i napiše nova izborna pravila po kojima će se u trećem sazivu Dume povećati važnost vlastele nauštrb seljaštva.
Atentat na Stolipina
Socijalist-revolucionar Dmitrij Bogrov izvršio je u rujnu 1911. u Kijevu atentat na Stolipina. Govorilo se kako je Ohrana, tajna policija, pripomogla Bogrovu da se približi premijeru – pa čak i da je imala prešutno odobrenje cara. Što god bilo istina, car se vratio politici minimalne suradnje s državnom Dumom. Ipak carizam nije više mogao vladati na stari način. Opozicija nije bila ograničena samo na revolucionarne aktiviste.
U 19. stoljeću došlo je do neuobičajenog širenja obrazovanja: nastalo je mnogo srednjih škola i sveučilišta čiji su učenici i studenti bili izrazito neprijateljski prema režimu. Mlade ljude iritirale su metode podučavanja i disciplina koja im se nametala. Njihova nelagoda nije nestala kada bi odrasli. Oni su caristički poredak smatrali ponižavajućom posebnošću koje se Rusija mora riješiti. Novinari i publicisti postali su znatno slobodniji pa je bilo novina od protofašističkih na krajnjoj desnici do boljševičkih na krajnjoj ljevici. Iako je Ohrana gasila izdanja koja su otvoreno zagovarala pobunu, novine su neprestano bile protiv vlasti. Tome su se pridružili sindikati, vjeroučitelji i druge skupine.
Lenjin se afirmira kao najglasniji protivnik režima
Represija je dinastiji osigurala još neko vrijeme na vlasti, ali je ojačala odlučnost revolucionara da ne dopuste razvodnjavanje svojih ideja. Početkom novog stoljeća najpopularniji među intelektualcima su bili marksisti. Ruska socijaldemokratska radnička partija osnovana je 1898. godine Ubrzo su je zahvatile frakcijske podjele, osobito među emigrantima. Boljševičku frakciju predvodio je Vladimir Iljič Lenjin.
U svojoj knjižici iz 1902.: „Što da se radi?“ govori o potrebi da partija djeluje kao avangarda radničke klase. Postavio je pravilo da članovi partije moraju biti disciplinirani i lojalni doktrini. Prema njegovom stavu, partija je trebala biti strogo centralizirana. Radi njegovih teorija prekinut je drugi partijski kongres 1903. Svoju kontroverznu reputaciju potvrdio je 1905. kada je ustvrdio da nakon svrgavanja Romanovih treba uslijediti „privremena revolucionarno-demokratska diktatura proletarijata i radništva“ i predvidio da će za to biti potreban teror.
Neslaganja na ljevici
S tim se nisu slagali menjševici (druga frakcija partije) koji su smatrali da Rusija prije tranzicije na socijalizam treba prijeći buržujku revoluciju i okončati razvoj kapitalističkog gospodarstva. Htjeli su da partija bude labavije povezana za razliku od boljševika. Partiju socijalista-revolucionara predvodio je Viktor Černov. Oni su smatrali da Rusija može izravno ići u socijalizam bez prethodne kapitalističke faze. Više su cijenili seljaštvo i smatrali da ono utjelovljuje egalitarne i društvene vrijednosti koje čine srž socijalizma. Tu je bila i Ruska socijaldemokratska partija. To su bile najozbiljnije stranke.
Rasputin dominira carskim dvorom
Carizam je tada već bio u ozbiljnoj krizi. Cara je narod poštovao, ali on nije imao jasnu viziju budućnosti Rusije i energiju je trošio na dnevnu politiku. Smatralo se da je bio pod snažnim utjecajem supruge Aleksandre. Okružio se savjetnicima među kojima je bilo raznovrsnih mistika i šarlatana. Njegovo favoriziranje sibirskog „svetog čovjeka“ Grigorija Rasputina bilo je opće poznato. Rasputin je bio pod zaštitom carskog para i u prijestolnici je kockao, bludničio i spletkario. Ugled Romanovih dodatno je potonuo. Nikolaj se nije u potpunosti izolirao od svog naroda pa je tako 300-godišnjica dinastije Romanov svečano proslavljena 1913., a o caru je snimljen film za kino posjetitelje. No car nije vjerovao političarima, radnicima ni intelektualcima. Bio je u raskoraku s vremenom.
Prividno zatišje
Međutim, izravna je opasnost za režim splasnula. Carski podanici pomirili su se s činjenicom da su Ohrana i vojska prejaki da bi ih se izazivalo. Seljački nemiri su bili sve slabiji. Splasnule su u studentske demonstracije. Nacionalni otpor u neruskim regijama praktički je nestao. Stručna društva i organizacije ponašali su se oprezno da ne prijeđu dozvoljene granice. Djelovanje radničkog pokreta je privremeno ometeno, ali radnici nisu posustajali i povremeno su se sukobljavali sa snagama zakona. U travnju 1912. policija je otvorila vatru na rudare nalazišta zlata pored rijeke Lene u Sibiru koji su štrajkali. Uslijedile su demonstracije podrške rudarima i u drugim krajevima zemlje.
Lipanj 1914.
Drugi val otpora pojavio se u lipnju 1914. u St. Peterburgu a glavni uzrok nezadovoljstva bile su niske plaće i slabi radni uvjeti, ali i nezadovoljstvo radi političke represije. Povratak štrajkova i demonstracija bio je pokazatelj da je caristički poredak pod pritiskom. No, car je reagirao jačanjem monarhističkih ovlasti umjesto da je tražio dogovor sa zastupnicima Dume. Dao je Dumu raspustiti i napisati novi izborni zakon, protivnici režima su mogli biti osuđeni na administrativni progon u Sibir. Postojala je policijska država koja ipak nije bila sveobuhvatna. Nikolaj bi sebi olakšao situaciju da je dopustio da državna Duma Ustavom ograniči njegovu vlast. U tom bi slučaju nezadovoljstvo naroda prešlo na višu i srednju klasu, tj. na političke stranke. No, to se nije dogodilo.
Ocean otvorenih problema
Rusija je tako u osvit 20. stoljeća bila u velikim problemima koji su se ticali transformacije gospodarskog, kulturnog i administrativnog uređenja ili prijetnje vanjskih sila. Rasli su industrijski kapaciteti, ali ne i znanstvenici i stručnjaci koji bi ih unapređivali. Poljoprivreda se sporo mijenjala. Mijenjali su se uvjeti života na selima i u gradovima. I ekonomski uspjesi su donosili probleme jer je narod očekivao još više zato što se širilo znanje o vanjskom svijetu.
Društveni sukobi nisu prestajali. Bili su nezadovoljni neruski narodi. Opozicija je bila glasna. Postao je i problem definicije Rusije jer je ruski narod živio svugdje po carstvu. Velike ruske enklave postojale su na Baltiku, u Ukrajini, u Bakuu. Siromašni seljaci su migrirali u Sibir i ruske provincije u srednjoj Aziji. Nije postojala precizna definicija Rusije, a vlast u St. Peterburgu nije se s time htjela pozabaviti. Sa svim tim problemima Rusija je ušla u Prvi svjetski rat koji će promijeniti zemlju zauvijek.
Izvori:
Robert Service: Povijest suvremene Rusije, 2014.
Isaac Deutscher, Staljin, Politička biografija, 1977.
http://aero-comlab.stanford.edu/jameson/world_history/A_Short_History_of_Russia.pdf
https://www.britannica.com/place/Russian-Empire
https://www.encyclopedia.com/history/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-maps/russian-empire
