Autor: Matija Šerić
Velik nedostatak NBA-a je nedostatak novih zaštitnih lica. Tijekom 1980-ih i 1990-ih NBA je predvodio Michael Jordan, 2000-ih Kobe Bryant, a potom LeBron James. Danas LBJ ima 40 godina i pohvalno je da igra, ali je neshvatljivo kako je on i dalje prva zvijezda lige. Iako postoje superzvijezde poput Luke Dončića, Nikole Jokića, Giannisa Antetokounmpa oni nisu postali zaštitna lica NBA. Zašto? Jednim dijelom zato što nisu Amerikanci nego stranci. Drugi je razlog što oni kao i američke superzvijezde poput Jaysona Tatuma, Stephena Curryja ili Joela Embiida nemaju tu karizmu, a očito ni nivo igre koji bi zapalio maštu publike. Iako su najbolji igrači lige ne donose nešto revolucionarno.
Manjak angažmana superzvijezda
Preplaćenost košarkaških zvijezda koje igraju ispod očekivanja ili su često ozlijeđene dodatno frustrira navijače i umanjuje kvalitetu igre. Kemba Walker je nakon nekoliko ozljeda postao sjena svoje najbolje verzije. Igrači poput Victora Oladipa, Joela Embiida i Paula Georgea, koji su imali ozbiljne ozljede, nisu bili u stanju pružiti dobre nastupe nakon povratka. Navijači osjećaju da igrači više brinu o zaradi nego o loptanju između obruča. Takve situacije smanjuju povjerenje navijača u ligu, jer se velike zarade nisu opravdane igrom na terenu.
Prevelik broj utakmica
Ukupno 82 utakmice regularnog dijela sezone NBA mnogi ističu kao ključan čimbenik koji generira pad gledanosti. To je puno previše utakmica budući da se tijekom regularne sezone timovi bore samo za plasman u playoff i prednost domaćeg terena. Mnoge utakmice nemaju rezultatski značaj. Treneri i igrači često planski odmaraju igrače kako bi ih štedjeli za važnije utakmice ili playoff. 82 utakmice u NBA-a su potpuna suprotnost od samo 17 utakmica u NFL-u. U američkom nogometu je svaka utakmica važna i zato je to najpopularniji sport. Čelnici NBA-a na čelu s Adamom Silverom su djelomice uvidjeli problem i zato su uveli play-in turnir kao i NBA kup u sredini sezone. Međutim, pokazuje se kako te dvije novotarije nisu promijenile bit, a to je da je NBA sezona postala dosadna.
Gubljenje identiteta klubova
NBA je posljednjih godina zakomplicirala praćenje košarke navijačima kreiranjem vizualnog kaosa. S mnoštvom alternativnih dresova i parketa koji se mijenjaju iz utakmice u utakmicu, gledateljima postaje sve teže prepoznati tko igra kod kuće, a tko u gostima. Nekada je domaća ekipa nosila svjetlije dresove, a gostujuća tamnije, ali sada ta pravila više ne vrijede. Utakmice na TV-u ponekad izgledaju poput modnih revija umjesto sportskih okršaja. Izmjene vizualnog identiteta timova smanjuju osjećaj prepoznatljivosti i tradicije, što otežava povezivanje navijača sa svojim timom.
Miješanje košarke i politike
Angažman lige u političko-društvenoj areni, npr. glasna podrška ljevičarskom pokretu Black Lives Matter 2020., izložila je NBA kritici konzervativne Amerike i udaljila dio gledatelja desne orijentacije. Miješanje košarke i politike postalo je jedno od najkontroverznijih pitanja u modernom sportu, polarizirajući navijače. Dok su neki pozdravili angažman igrača i lige u društvenim pitanjima, drugi su smatrali da bi sport trebao ostati neutralna zona, fokusirana isključivo na igru. Pomak prema aktivizmu, doveo je do osjetnog pada gledanosti i pitanja trebaju li se sportaši petljati u politiku. U posljednje vrijeme NBA se manje miješa u politiku, ali su LBJ i Stephen Curry javno poduprli Kamalu Harris na izborima 2024. što je rezultiralo novim kritikama.
Potencijalna rješenja
Ako se trendovi nastave NBA će postati trećerazredni sport u Americi u odnosu na NFL, MLB i NHL. Trice ne treba uništiti ali treba ih integrirati s ostalim stilovima igre. Jedno od rješenja je povratak igre u reketu i unutar crte od tri poena. Što su bliže košu, košarkaši lakše zabijaju. Vrlo jednostavna matematika koju timski eksperti ne žele shvatiti. Dominantni visoki igrači poput Shaquillea O’Neala, Tima Duncana i Hakeema Olajuwona briljirali su jer su kontrolirali prostor u reketu, kažnjavali obrane i pravili prekršaje. Oživljavanje igre na poludistanci i pod obručem bilo bi osvježavajuće za publiku jer bi igra postala dinamičnija, čvršća i neizvjesnija. Povećala bi se dramatičnost utakmica, broj šuteva u zadnjoj sekundi, a obrana bi bila složenija jer bi timovi morali balansirati između zaštite reketa i pokrivanja vanjskih šuteva. Tako bi se unaprijedila taktička situacija i stvorila veća nepredvidljivost utakmica.
Jačanje obrane i suđenje koje tolerira kontakte vratili bi NBA-u potrebnu agresivnost i ritam koji publika obožava. Plaće igrača ne bi trebalo rezati, ali bi ih trebalo donekle uvjetovati nastupima. Igrači danas dobivaju desetke milijuna dolara godišnje igrali odlično, slabo ili uopće ne igrali. To nije dobro jer mnogi igrači gube „glad“ za igrom jer im je zarada zajamčena. Milijune bi trebalo zarađivati odličnim nastupima. Navijači ne žele gledati multimilijunaše koji igraju očajno. U svakom slučaju, u budućnosti će morati doći do nekih promjena ako NBA želi zadržati svoj renome.
