Autor: Matija Šerić

„Bio sam u prenoćištu za pripadnike SS-a. U jednoj sobi ležao je na krevetu neki pripadnik SS-a bez vojničke jakne, ali u hlačama. Pokraj njega, to jest na rubu kreveta, vidio sam mladu, vrlo lijepu djevojku i vidio sam kako je ova milovala pripadnika SS-a po bradi. Također sam čuo kako djevojka kaže: ‘Je li Franz, ti me nećeš strijeljati?’ Djevojka je još bila vrlo mlada i govorila je njemački bez ikakva naglaska. Pitao sam tog pripadnika SS-a hoće li se tu djevojku doista strijeljati. On mi je rekao da će se svi Židovi strijeljati, da tu nema iznimke. Isti pripadnik SS-a rekao mi je nešto u smislu kako je to čemerno. Katkad su barem mogli dati te djevojke nekoj drugoj postrojbi za strijeljanje, no većinom više nije bilo vremena, pa bi to morali sami obaviti.“

Širok spektar terora

Citirani tekst ulomak je iz poslijeratnog savezničkog ispitivanja njemačkih ratnih zarobljenika koji pokazuje jedan primjer seksualnog terora kojeg su vršili pripadnici SS-a i Wehrmachta tijekom Drugog svjetskog rata. Seksualno nasilje tijekom ratnih sukoba nije iznimka u ljudskoj povijesti, dapače ono je prateća pojava gotovo svakog ozbiljnijeg rata. Međutim, razmjeri seksualnog nasilja kojeg su činile institucije Trećeg Reicha tijekom Drugog svjetskog rata predstavljaju posebno mračno poglavlje.

Seksualno nasilje kao ratno oružje nacističke Njemačke nije samo anomalija koju su donijele izvanredne ratne okolnosti, nego je očekivana posljedica radikalne nacističke ideologije. Osim svenazočnog silovanja kojeg formalno-pravno nije odobrila nacistička vlast, ali ga je u praksi tolerirala, najčešće vrste seksualnog nasilja pod pokroviteljstvom njemačke države bili su razni oblici seksualnog ponižavanja, prisilna prostitucija, nametnuta sterilizacija, prisilni pobačaji, eugenički eksperimenti uz deportacije i dehumanizaciju u svakom pogledu.

Ideološka pozadina

Nacionalsocijalistička ideologija, oblikovana govorima i djelima Adolfa Hitlera, kao što je „Mein Kampf“, te pseudoznanstvenim rasnim teorijama, imala je za cilj stvaranje „čiste“ arijevske rase i eliminaciju onih koji su smatrani inferiornima i/ili prijetnjom za arijevsko društvo. Nacistička ideologija svesrdno je prihvatila rasističku doktrinu koja je promovirala superiornost arijevaca. Prema Nürnberškim zakonima iz 1935. godine, seksualni odnosi između Nijemaca i Židova, označeni su „rasnom sramotom“ (nj. Rassenschande), bili su strogo zabranjeni i kažnjivi. Rasni zakoni bili su dio šireg sustava rasne segregacije i dehumanizacije Židova, ali su se također odnosili na sve one koje su nacisti smatrali „nižim rasama“. Nacistička politika prihvatila je eugeniku i rasnu higijenu kako bi „poboljšala“ genetiku arijevske rase. Kroz medije, filmove, plakate i obrazovni sustav, nacistički režim širio je ideje o rasnoj superiornosti i potrebi za očuvanjem arijske čistoće. Nasilje nad neprijateljima bilo je prikazano kao nužan i pravedan čin u obrani njemačkog naroda i arijevske rase. Propagandna mašinerija omogućila je stvaranje društvene klime u kojoj su brutalni zločini postali društveno prihvatljivi.

Silovanja

Unatoč rasnim zakonima, stvarnost na terenu tijekom Drugog svjetskog rata bila je složena i kontradiktorna. Iako su nacistički zakoni zabranjivali „rasno miješanje“, a kazna za silovanje je bila smrt, to nije spriječilo tisuće vojnika i časnika Wehrmachta, SS-a (i njihovih talijanskih, mađarskih, rumunjskih i drugih lokalnih pomagača) da počine brutalna silovanja nad ženama u zauzetim područjima. Silovanja su rijetko kažnjavana, pogotovo u istočnoj Europi. Silovanje se jedino kažnjavalo ako je bilo počinjeno na javnom mjestu i kada je štetilo ugledu Wehrmachta. Iako su njemački vojnici silovali diljem Starog kontinenta, silovanja su bila najzastupljenija u istočnoj Europi, gdje su ideološki motivirane brutalnosti bile najizraženije. Dehumanizacija neprijatelja i percepcija Židova, Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa i drugih Slavena kao „Untermenschen“ (podljudi) doprinijela je visokoj razini nasilja, uključujući seksualno.

Većinom mladi vojnici bili su odvojeni od svojih uobičajenih životnih okolnosti i dobili su obilje moći u zauzetim područjima, što ne bi bio slučaj u normalnim uvjetima. Mnogi su smatrali silovanje sastavnim dijelom njemačke invazije na Sovjetski Savez. Smatrali su kako borba protiv judeo-boljševizma opravdava takve metode. Silovanja su krenula već od 1939. kad je pokrenuta njemačka invazija Poljske. U seksualnim zločinima prednjačili su pripadnici njemačke manjine u Poljskoj u Volksdeutscherskim postrojbama. Žrtve su nakon spolnog čina ubijali.

Prilikom antipartizanskih operacija u okupiranim zapadnim dijelovima SSSR-a njemački vojnici često bi silovali zarobljene partizanke, a potom ih ubili. Na leševe bi ispisivali ponižavajuće parole. Upravo takvim užasnim neljudskim činima željelo se pokoriti Židove, Poljake i Ruse. Nacisti su koristili silovanje kao terorističko sredstvo. U Lavovu u javnom gradskom parku njemački vojnici silovali su i ubili 32 radnice tekstilne industrije. Lokalni svećenik koji je pokušao prekinuti zločin također je ubijen. Za razliku od istočne Europe, u zapadnoj Europi silovanja iako su postojala nisu bila masovno raširena sve do potkraj rata 1944. kad su postala svakodnevica.

Seksualno nasilje u logorima

U koncentracijskim logorima nacističke Njemačke, seksualno nasilje bilo je svakodnevna pojava, koja se sustavno koristila za ponižavanje, kontrolu i dehumanizaciju zatvorenika. Logori poput Auschwitz-Birkenaua, Ravensbrücka i drugih, postali su mjesta strahota gdje su žene i djevojke bile izložene konstantnom zlostavljanju. Po dolasku u logor ženama je često oduzimana odjeća i bile prisiljene boraviti gole u nehigijenskim uvjetima. Zatvorenice su bile zlostavljane tijekom prisilnog rada (kojeg su često obavljale gole) u barakama ili izoliranim dijelovima logora.

Silovanje je bilo sredstvo terora koje je dodatno degradiralo žrtve i uništavalo njihovo dostojanstvo. Neljudski uvjeti u kojima su zatočenice boravile bili su pomno osmišljeni kako bi se ponizilo Židove. Nacisti su kontrolirali tjelesne funkcije židovskih žena ne dopuštajući im normalno obavljanje fizioloških potreba. Žene su bile prisiljene mokriti pred stražarima i drugim zatvorenicima. Dok su radile, često bi im bilo uskraćeno pravo na mokrenje. Većina žena u logorima izgubila je sposobnost menstruacije zbog pothranjenosti ili pokušaja sterilizacije. Kad bi dobile menstruaciju, zbog nedostatka higijenskih proizvoda i odjeće vidljivo su krvarile.

Židovske se žene uvjeravalo da će se spolnim činom s njemačkim vojnicima spasiti od likvidacije što je bila laž. Učestala je praksa bila strijeljanje nakon spolnog odnosa kako se vojnici ne bi izložili opasnosti da ih se optuži za zločin „skrnavljenja rase“. Grupna silovanja su također bila uobičajena pojava. SS-ovski časnici specijalne postrojbe Sk 10a katkad su silovali zatočene Židovke sve dok se ne bi onesvijestile.

Žene su silovane i tijekom ispitivanja pred očima logorske komisije. Osnivane su „kazališne skupine“ koje su „prvenstveno sačinjavale privlačne ruske žene i djevojke koje su tako popravljale svoja sljedovanja u namirnicama. Nakon predstave plesalo se i pilo, a djevojke bi se zatim dogovorile o cijeni s pripadnicima SS-a.“ Mnoge od silovanih žrtava bile su još djeca što predstavlja dvostruki zločin. Iako je to slabo istražena tema i muškarci su seksualno zlostavljani u logorima. Tipovi zlostavljanja dječaka i muškaraca su silovanja, sterilizacija, prisilni spolni pregledi, seksualno izrugivanje, itd.