Autor: Matija Šerić
Na temelju medicinskih statistika može se utvrditi intenzivna seksualna aktivnost njemačkih vojnika. U pojedinim razdobljima većinu pacijenata u njemačkoj vojnoj bolnici u okupiranom Kijevu činili su oboljeli od od kožnih i spolnih bolesti. Vrhovni kliničar postrojbi SS-a, profesor Karl Gebhardt, mogao je nakon posjeta kijevskoj bolnici zaključiti kako „težište rada više nije bilo na kliničkoj kirurgiji“. Poručnik korvete Gehlen izjavio je jednom mornaričkom pilotu: „Kod nas su jednom načinili raciju u okolini i utvrdilo se da je 70 posto svih njemačkih vojnika u tom području, koje su pronašli u takozvanim kajutama, bilo zaraženo spolnim bolestima“.
Raširene spolne bolesti među njemačkim okupatorima
Nepobitna je činjenica kako su spolne bolesti bile ekstremno raširene među njemačkim vojnicima u okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza. U gradovima poput Rige i Minska kreirane su „posebne sanacijske odaje“ u koje su se vojnici trebali javiti nakon obavljena snošaja kako bi se odgovarajućim tretmanom spriječile potencijalne infekcije. Samo postojanje takvih institucija i uspostava posebne administracije koja se bavila problematikom spolnih bolesti govori o raširenosti silovanja, kao i o tome da se ono nije krilo osim u slučaju „oskvrnuća rase“ sa Židovkama.
Njemačke sanitetske službe imale su pune ruke posla kako bi smanjile broj infekcija spolnim bolestima poput gonoreje kako bi održale borbenu sposobnost vojnika za ratovanje s Crvenom armijom. Slično je bilo i u zapadnoj Europi. Prema njemačkim izvorima, oko 45 tisuća njemačkih vojnika u Francuskoj bilo je neprekidno zaraženo spolnim bolestima.
Bordeli pod okriljem njemačke države
Budući da stegovnim mjerama ni apelima Wehrmacht nije uspio smanjiti broj zaraza, prihvaćena je ideja da se otvore bordeli pod okriljem Trećeg Reicha. „U svrhu sprečavanja širenja spolnih bolesti, kao i mogućnosti djelovanja neprijateljskih agenata uslijed svakodnevnog suživota njemačkih i ruskih ljudi i time uvjetovanoga gubitka potrebnog odstojanja prema ljudima iz ruskog prostora, predviđeno je da se u raznim gradovima otvore javne kuće za Wehrmacht.“ Bordeli su postali poznati pod nazivom „Freudenabteilungen“ ili „Blagovaonice radosti“ i oni su bili jedan od najstrašnijih oblika seksualnog zlostavljanja.
U bordelima su „rasno prikladne“ zatvorenice prisiljavane na seksualne odnose s njemačkim vojnicima, SS čuvarima i povlaštenim zatvorenicima. Žene su birane za rad u bordelima na temelju podrijetla i izgleda. Potražnja za takvim uslugama bila je ogromna što se može iščitati iz njemačkih dokumenata. Bordeli su otvarani diljem okupirane Europe od istoka do zapada. Prema njemačkim podacima, u svakom norveškom gradu postojala je javna kuća. Slično je bilo i u zemljama poput Francuske, Danske i Nizozemske. „U Varšavi su naši vojnici stajali u redovima pred kućnim vratima. U Radomu je prva prostorija bila puna, dok su ljudi iz kamiona stajali vani. Svaka je žena za sat vremena imala 14 do 15 muškaraca. Oni su tamo mijenjali žene svaka dva dana.“
Prisilna prostitucija
Na prvi pogled, ako se ostavi moral po strani, netko bi mogao reći kako se radi o pravno legalnoj djelatnosti. Međutim, važno je istaknuti kako se ne radi o dobrovoljnoj nego o prisilnoj prostituciji. Žene su odvođene u bordele uz prijetnje smrću ili mučenjem. Neke su se iz očaja dragovoljno javljale kako bi napustile konc. logore i dobile nešto povoljnije životne uvjete, tj. bolju hranu i više sna. Slično se događalo i u logorima kad su zatočenice pristajale na spolne odnose u zamjenu za hranu ili lijekove. U najstrožim logorima kao Auschwitz žene su imale samo dva izbora: likvidacija ili odlazak u javnu kuću.
Bordeli su bili dio nacističke politike kontrole zatvorenika. Zapovjednik Sauermann napisao je kako su bordeli građeni uz financijsku pomoć Ureda kancelara Reicha i Gestapa. „Ljudi su švrljali po mjestu i svakoj su njemačkoj djevojci tamo napumpali trbuh; upravo se to htjelo izbjeći, pa su oni ondje dobili svoje Francuskinje, svoje Čehinje, sav je taj narod došao tamo, sve te žene.“ Radi se o neizravnom priznanju kako Francuskinje i Čehinje nisu dragovoljno pristale na prostituiranje. Već u svibnju 1941. poljska vlada u egzilu u Londonu napisala je izvještaj kako se u Poljskoj odvija veliki lov na djevojke i mlade žene, tj. nacisti ih žele odvesti na prisilni rad u bordele. Slični ulični progoni rađeni su i u SSSR-u. Za vrijeme prisilne prostitucije ženama se prijetilo, bile su pretučene, ponižavane i silovane. Mnoge su likvidirane prije svršetka rata.
Krah morala njemačkih oficira
Zapovjednik 8. razaračke flote, kapetan Hans Erdmenger, u disciplinskom izvještaju svoje postrojbe ogorčeno je primijetio kako je „upotreba francuskih javnih kuća poprimila takve razmjere da se to već kosi s urednim razvojem vojničke osobe. Prije svega, javne kuće ne posjećuju samo vojnici najmlađih godišta, oni od 18 do 20 godina, nego u velikoj mjeri dočasnici i narednici. To škodi smislu za čistoću, držanju prema ženi i razumijevanju značaja zdravog obiteljskog života za budućnost našega njemačkog naroda.“ Religiozni nacionalist Erdmenger bio je u potpunosti izvan sebe što su njegova dva vojnika na povratku sa ženidbenog dopusta najprije potražila francusku javnu kuću.
Svjedočenja seksualnog nasilja
Prisilni pobačaji, rasni eksperimenti i eugenika
Ako bi zatočenice zatrudnjele tijekom boravka u logorima, bile su ili ubijene ili prisiljene pobaciti svoje dijete. Nacistička Njemačka koristila je seksualno nasilje u svojim rasnim eksperimentima. Liječnici poput Josefa Mengelea provodili su okrutne eksperimente na ženama u logorima, uključujući prisilne sterilizacije u ime „znanosti“. Žrtve ovih eksperimenata bile su izložene brutalnim metodama koje se donijele boli i poniženje, često s trajnim fizičkim i psihološkim posljedicama. Mnoge su i preminule.
Eksperimenti su bili motivirani željom za razumijevanjem i manipulacijom ljudske genetike u skladu s nacističkim idealima rasne čistoće. Cilj je bio eliminirati genetski „nepoželjne“ Židove i druge narode te kontrolirati njihovu reprodukciju. Prisilni pobačaji i sterilizacija te medicinski eksperimenti dio su nacističke politike koja je težila onemogućiti rađanje židovske djece te se stoga mogu smatrati genocidnim činom.
Zaključak
Seksualno nasilje služilo je kao sredstvo terora u okupiranim zemljama i sastavni je dio Holokausta. Ustvari se radilo o seksualnom terorizmu jer je riječ o protuzakonitoj uporabi nasilja protiv civila u ostvarivanju političkih ciljeva stvaranja Velikog Njemačkog Reicha. Strahom su nacisti pokušavali slomiti moral i otpor lokalnog pučanstva. U tome nisu uspijevali jer je prolaskom vremena otpor jačao. Seksualno nasilje nad ženama u koncentracijskim logorima imalo je za cilj slomiti duh zatvorenika i spriječiti bilo kakav oblik otpora. Na okupiranim područjima SSSR-a (baltičke zemlje, Bjelorusija, Ukrajina i zapadna Rusija) Nijemci i njihovi pomagači silovali su oko 10 milijuna žena. Procjenjuje se da je kao posljedica silovanja rođeno oko milijun djece, tj. svaka deseta silovana žena rodila je dijete.
Posljedice seksualnog nasilja bile su katastrofalne. Osim fizičkih ozljeda, koje su uključivale genitalne ozljede, infekcije i trajnu nesposobnost za rađanje, žrtve su pretrpjele i psihološke traume. Mnoge žene su doživjele teške oblike PTSP-a, depresije, anksioznosti i drugih mentalnih bolesti. Osjećaj srama, krivnje i stigmatizacije pratio je mnoge žrtve tijekom cijelog života, često ih sprječavajući da govore o svojim iskustvima ili traže pravdu. Mnoge su nakon silovanja počinile suicid.
Povijesni je kuriozitet da su prilikom oslobađanja nacističkih logora neke zarobljene Židovke i druge žene silovali ruski vojnici koji su to smatrali „zahvalom“ za oslobođenje. Na poslijeratnim suđenjima za ratne zločine u Nürnbergu nitko od nacista nije procesuiran za seksualno nasilje. Mnogi od osuđenika odgovorni su i za zločin silovanja, ali nisu zbog toga dobili kazne. Na nürnberškom procesu silovanje je definirano kao zločin protiv čovječnosti, ali tužitelji su smatrali da takvi zločini „nemaju veze s ratom“ pa su počinitelji prošli bez kazni. Tek je nakon genocida u Ruandi 1994. silovanje međunarodno prepoznato kao genocidni zločin.
Za prvi dio članka kliknite ovdje.
