Autor: Matija Šerić
Nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast u siječnju ponovo se aktualiziralo pitanje Panamskog kanala. Trump je u više slučajeva izrazio namjeru da Sjedinjene Države od Paname ponovo preuzmu upravu nad kanalom. Treba se podsjetiti da su Sporazumom o Panamskom kanalu iz 1977. SAD prepustile upravu Panami. Dogovor su potpisali američki predsjednik Jimmy Carter i panamski diktator Omar Torrijos, a stupio je na snagu 1999. Prema dogovoru, prolazak kanalom je morao biti slobodan, a neutralnost kanala imala je pravo braniti Amerika.
Sporovi oko Panamskog kanala
Međutim, Trump je izrazio želju da Amerika preuzme kanal zato što se američki brodovi „oštro“ oporezuju i zato što je prema njegovom tumačenju Kina preuzela upravu nad kanalom. To nije zapravo točno jer kanalom upravlja Uprava Panamskog kanala (ACP), agencija panamske vlade, koja je zadužena za upravljanje i održavanje plovnog puta. Međutim, istina je da Kina ima veliki utjecaj na kanal. Kineske kompanije, npr. Hutchison Ports, upravljaju nekim ključnim lukama u blizini kanala, što povećava kineski utjecaj. Kina je značajan trgovinski partner Paname kao i SAD. Trumpova vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova Marcom Rubijom vrši značajan utjecaj da se američki brodovi oslobode pristojbe prolaza kroz kanal, kao i to da se Panama povuče iz kineskog Novog puta svila.
Pitanje je hoće li se išta od toga realizirati. Moguće je da se američkom brodovlju smanje naknade za prolaz, a Panama i Kina nastave suradnju čak i ako se Panama formalno povuče iz kineskog grandioznog projekta. Panama je stabilna latinoamerička demokracija i važan američki partner u regiji. To se može vidjeti po tome što je panamska vlada 2024. najavila zaustaviti ilegalnu imigraciju kroz Darién prolaz između Paname i Kolumbije. Također je odbila priznati Nicolasa Madura kao predsjednika Venezuele. Međutim, sporovi oko Panamskog kanala otvaraju priliku da se konačno realizira alternativni morski prolaz koji bi spojio Tihi i Atlantski ocean. Riječ je o Nikaragvanskom kanalu.
Nikaragva – socijalistička diktatura jedne obitelji
Za razliku od Paname, Nikaragva je potpuna suprotnost. Dok je Panama demokracija pozitivno orijentirana prema SAD-u, Nikaragva to nikako nije. Radi se o de facto jednostranačkoj državi u kojoj apsolutnu vlast ima predsjednik Daniel Ortega koji je orijentiran prema Istoku. Ljevičarski predsjednik je na vlasti od 2007., a od ove godine je supredsjednik sa svojom suprugom Rosario Murillo. Ortegu mnogi promatrači nazivaju diktatorom što ustvari i jest jer je preuzeo sve konce vlasti u svoje ruke. Sve govori činjenica da mu je supruga supredsjednica. Može se govoriti o obiteljskoj diktaturi.
Ortega je bivši sandinistički gerilac koji je bio predsjednik od 1980. do 1985. Tada se borio protiv pobunjenika Contrasa koje su financirale i obučavale Sjedinjene Države. Godine 1990. izgubio je izbore, ali vratio se na vlast 17 godina kasnije zahvaljujući uvjerljivoj izbornoj pobjedi. Ortegin trijumf je dio tzv. ružičaste plime koju je predvodio Hugo Chavez. Nikaragva se svrstala ljevičarskom bloku država Latinske Amerike i pridružila organizacijama kao što su CELAC i ALBA. Pozitivne strane Orteginog režima uključuju unapređenje socijalnih programa, smanjenje siromaštva i povećanje pristupa zdravstvu i obrazovanju, što je omogućilo bolji životni standard za mnoge građane. Infrastrukturni projekti, poput izgradnje novih cesta i ulaganja u energetiku, bili su ključni za razvoj zemlje. Ortega je dobio podršku dijela ruralnog stanovništva koje je imalo koristi od agrarnih reformi i subvencija.
Ortegina represija i sklonost Istoku
Međutim, tijekom vremena Ortegin režim postao je sve represivniji. Valovi masovnih uličnih prosvjeda koji su diljem Nikaragve izbili 2014. trajali su sve do 2020. Prosvjede su vlasti nasilno suzbile. Zabilježene su stotine mrtvih i ranjenih. Disidenti su utamničeni, a pretpostavlja se kako je više od 30 tisuća državljana izbjeglo u Kostariku i druge države. Ortega je izmijenio državni ustav kako bi osigurao svoj politički opstanak, a 2021. je ponovno dobio izbore, koji su međunarodno osuđeni zbog netransparentnosti i gušenja opozicije. Iako se Ortega često poziva na socijalističke ideje, kritičari ga optužuju za osobno bogaćenje i bliskost s korporacijama. Vlada održava snažne odnose s Venezuelom, Kubom, Rusijom i Kinom dok se distancira od tradicionalnih zapadnih saveznika. U vanjskoj politici, Ortega se redovito protivi američkom utjecaju, dok unutar zemlje kontrolira većinu medija i sprečava slobodan pristup informacijama. Usprkos kritikama, Ortegin režim uživa potporu siromašnih slojeva stanovnika.
Početni pokušaji izgradnje kanala
Kanal kroz Nikaragvu je ideja koja se spominje kao opcija stoljećima, ali nije se nikada realizirala. Američki-panamski sukob stvara nove prilike, pogotovo ako Panama poklekne pod američkim pritiskom i ograniči kineske interese. Ideje o gradnji kanala kroz Nikaragvu koji bi povezao Tihi i Atlantski ocean sežu još u kolonijalno doba. Prve počne zamisli o kanalu mogu se pronaći već u 16. stoljeću. Španjolska kolonijalna uprava je znala kako bi takav kanal olakšao trgovinu između Europe i zapadnog dijela Južne Amerike i kontrolu nad kolonijalnim posjedima. Iako su Španjolci sredinom 16. i 18. st. vršili istraživanja, gradnja nikada nije započeta jer španjolska kruna nije imala novca. Dapače, bila je u velikim financijskim problemima. Savezna Republika Srednje Amerike je 1825. izradila rutu kanala kroz Nikaragvu i tražila financiranje od SAD-a što su Amerikanci odbili zbog političke nestabilnosti tog područja i straha da Britanci ne preotmu prolaz.
Sredinom 19. st. francuski vladar Napoleon III. predložio je gradnju kanala koristeći rijeku San Juan kao pristupni put do jezera Nikaragva/Cocibolca. U to doba je i američki biznismen Cornelius Vanderbilt razmišljao o gradnji kanala, ali je projekt spriječio građanski rat i okupacija Nikaragve od američkog avanturista Williama Walkera. Početkom 1890-ih, pokušaj izgradnje Nikaragvanskog kanala predvodila je američka kompanija Nicaragua Canal Construction Company. Međutim, dok su radnici čistili teren duž trase kanala mnogi su se razboljeli i bili hospitalizirani zbog tropskih bolesti poput malarije.
Godine 1899. američka vlada osnovala je Povjerenstvo za kanal kako bi istražila dvije rute, jednu preko Nikaragve, a drugu preko Paname. Izvješće povjerenstva objavljeno je 1901. i favoriziralo je nikaragvansku rutu. Međutim, američki Senat glasovao je za panamsku rutu, velikim dijelom zbog pada cijene nekretnina u vlasništvu francuske kompanije New Panama Canal. Uz to, dovršetak željezničke u Panami između 1904. i 1914. pojačao je privlačnost Paname.
