Svijet 21. stoljeća nije svijet samo društvenog, tehnološkog i znanstvenog razvoja, nego i svijet velikih izazova. Problemi su brojni, a ističu se zagađenje okoliša, klimatske promjene, pretjerana urbanizacija, nedostatak hrane, siromaštvo i bolesti. Ipak, iza svih tih problema postoji politička pozadina. Danas se diljem planeta vode brojni ratovi, a mnoga društva su pogođena terorizmom. O ugroženom stanju globalne sigurnosti i fenomenu terorizma, razgovarali smo s doktorom političkih znanosti i ekspertom za terorizam, Mirkom Bilandžićem profesorom studija sigurnosti na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

– Kako ocjenjujete stanje globalne sigurnosti 2025.? Živimo u nikada naprednijem stupnju razvoja čovječanstva, a istovremeno i dalje se odvijaju ratovi, sukobi, hibridni oblici ratovanja, a terorizam je svenazočan?

Razvoj civilizacije je preduvjet za ratove, tj. nosi destruktivne potencijale koji dovode u pitanje civilizaciju. Rat nije nešto što je izvan civilizacije nego je upravo produkt civilizacije. Razvoj civilizacije donosi potencijale za udar na civilizaciju. To nije obrnuto proporcionalno. Rat nije proizvod anticivilizacijskog djelovanja, nego je proizvod razvoja civilizacije. Druga je stvar zašto se on događa.

Imamo međunarodni poredak u suvremenoj eri koji je sve složeniji, odnosi su sve kompleksniji. Imamo jedan proces dovođenja u pitanje postojećeg poretka. U kontinuitetu smo previranja. Imamo krizu poretka, krizu liderstva u tom poretku i postojanu situaciju destrukcije temelja na kojima je sazdan taj poredak. U prijevodu, imamo jedno stanje hipokrizije međunarodnog poretka. Uništavamo temelje na kojima smo sazdani pozivajući se na te temelje. Imamo, istovremeno, institucionalnu krizu tog poretka, s različitim tipovima odnosa od unipolarnosti, bipolarnosti do multipolarnosti, pri čemu imamo krizu multilateralnih organizacija koje bi se trebale time baviti. Uz to, imamo i situaciju da se poredak mijenja s aspekta ugrožavanja. U ranijem razdoblju imali smo državu (vojno-političke blokove) kao postojani subjekt ugrožavanja, u manifestaciji kao međudržavni oružani sukob/rat. Potom smo imali situaciju transformacije ugrožavanja mira s vojnih na nevojna djelovanja. Sad imamo sve to pri čemu se na scenu vratilo nešto što se zove međunarodni oružani sukob. Istovremeno, taj poredak ima niz kriznih situacija koje se manifestiraju kroz različite tipove ugrožavanja koji su sastavni dio svih tih procesa. Jedan od njih je, naravno, terorizam. U svakom slučaju, imamo jednu popriličnu kompleksnu i turbulentnu, i s aspekta ishoda, poprilično neizvjesnu situaciju kada je u pitanju međunarodna sigurnost. Svijet odavno nije bio u toj situaciji kompleksne neizvjesnosti kada je u pitanju sigurnost.

– Tko je po vama glavni krivac za pad globalne sigurnosti u posljednjih par desetljeća?

Mislim da ne možemo reći tko je glavni krivac. Rekao bih da imamo promjene u svijetu koje su kontinuitet, a istovremeno imamo dekonstruiranje različitih poredaka u svijetu, pri čemu je pitanje jesu li ta rješenja bila bazirana na nečem što bismo mogli zvati igre s nultim ili nenultim rezultatom. Ako su igre na način da smo svi dobitnici, onda je to pozitivna situacija. Ali ako imamo situacije da je netko gubitnik, a netko dobitnik, tada imamo korijene budućih sukoba. Istovremeno, imamo neke nove oblike poretka koji je prije bio drugačiji. Prije smo imali nešto što je bilo postojano i stabilno bez obzira koliko potencijalno destruktivno jer je bilo bazirano na nuklearnom teroru, zastrašivanju – Hladni rat.

Nakon Hladnog rata opet imamo „hladni rat“, ali u promijenjenom kontekstu. Imamo hladnoratovske elemente gdje su strane države izvor egzistencijalne prijetnje, ali više taj sukob nije ideološki kao ranije, no njegovi ključni elementi su identični: velike sile (supersile) se i međusobno službeno u dokumentima (strategijama nacionalne sigurnosti) proglašavaju kao izvor egzistencijalnog ugrožavanja. Ponovo imamo crtanje interesnih sfera utjecaja i podjela – a to su ključna obilježja Hladnog rata. Pri čemu, posthladnoratovski model s elementima Hladnog rata nije globalnog karaktera kao prije, već imamo različite tipove „hladnog rata“. To znači da imamo s jedne strane jednu državu koja je hegemon – SAD. A taj hegemon ima niz izazivača iz različitih razloga. Sada imamo više „hladnih ratova“ samo s različitim sredstvima. Ako uzmemo američko-kineske odnose to je ništa drugo nego „hladni rat“ u geogospodarskom području. Ako uzmemo američko-ruske odnose, što je to nego „hladni rat“ u geostrateškom i geopolitičkom području? Više to nemamo samo na globalnoj razini, već i na regionalnim razinama, sa izraženim dimenzijama proxy ratova, npr. Bliski istok.

– Vjerojatno ipak postoji krivac?

Ne bih rekao da postoji jedan krivac. Rekao bih da imamo zaista promijenjene društvene uvjete, odnose i mehanizme u odnosu na ranije razdoblje. Prije smo imali sigurnost kao strateško pitanje, no u posthladnoratovskom razdoblju sve što je bilo potiskivano izvan hladnoratovskog mogućeg sukoba (nuklearnog obračuna) izišlo je na vidjelo: od etničkih sukoba do financijskih kriza, klimatskih promjena, migracijskih kriza, proxy ratova, terorizma, kulturno-identitetskih sukoba, novih ratova, sve je izišlo na vidjelo. A mehanizmi su svi tradicionalni (multilateralni). Mogu li oni odgovoriti na nove krize, čiji su subjekti i nedržavni akteri to je pitanje.

Što to znači institucionalni mehanizam najbolje možemo vidjeti na primjeru Europske unije. Ako je unija mora biti jedinstvena politika bez obzira na različite okvire nadležnosti. Imamo li to u EU? Nemamo. Imamo političke sukobe unutar EU zbog toga. Ono što je bilo efikasno, a to je zajednički interes je ekonomska zajednica. Što više idemo prema uniji to je veći problem. Drugo, što znači da je to glavni problemom. Uzmimo opet EU. EU je po svojoj izvornoj ideji država blagostanja, Da bi bila unija treba imati zajedničku vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku. A kako će EU to imati kada je ona nastala kao suprotnost ratnoj državi da se rat nikad više ne ponovi i otišla je u welfare state. I sad ta Europa u promijenjenim uvjetima mora stvoriti uvjete da bi ponovo otišla u izgradnju sektora obrane i k ratnoj državi. To je institucionalni problem, to su dramatične strukturalne promjene.

Konačno, prethodno prikazano su sve uzroci koji su doveli do pada globalne sigurnosti. Ja bih kazao da nema pojedinačnog uzroka. Sigurno miks svih tih elemenata je doveo do pada globalne sigurnosti. Svijet se našao u jednoj situaciji gdje između ostalog vrijedi znamenita sintagma njemačkog sociologa Ulricha Becka, koji je rekao da smo društvo rizika. A to znači da društveni razvoj u svojoj ukupnosti generira i rizike i da ti rizici nisu više odvojeni od samog društvenog razvoja. Sigurno je društveni razvoj EU (institucionalni problemi) doveo do krize EU. Sigurno je razvoj (neovisno kakav je) doveo do financijske krize. Sigurno je razvoj doveo do klimatskih promjena. Sigurno je razvoj doveo do terorizma koji postaje sastavni dio života. Rekao bih da smo krivci svi mi zajedno. Netko manje, netko više. Naravno, sigurnost bi trebala biti univerzalno, nekonkurentsko i nerivalsko dobro. Ako ona postane partikularno rivalsko dobro onda smo u problemu. Ako imamo orijentaciju jednu, a ponašanje bazirano na interesima bez obzira na primjerenost korištenih sredstava kao nešto sasvim drugo, onda smo u problemu. Meni se čini da je to ponajviše na sceni.

– Što se tiče terorizma mislite li da su tu najveći krivci Al-Qaida, ISIL, Al-Nusra Front i slični? Pretpostavljam da njih nema stanje sa sigurnošću u svijetu bilo bi dosta bolje?

To je pojednostavljeni fokus. Terorizam je nešto što je postojano. Terorizam je u svojoj postojanosti poprimao različiti status priznatosti problema. A u toj različitoj priznatosti postojala je različita svijest o terorizmu. Postojali su različiti pristupi shvaćanju terorizma. Terorizam nije nešto novo, već postojano. Ako hoćemo uzeti najutjecajniju društvenu teoriju koja objašnjava što je to terorizam u jednom dijelu, a to je ovaj društveni ili nedržavni terorizam ili antidržavni, ona kaže da smo sada negdje u 4. valu terorizma. A taj 4. val terorizma je najizraženiji po svojoj religijskoj dimenziji. Geopolitički, taj terorizam se po logici pomiče sa zapadnih sfera prema istočnim dijelovima Zemlje. Danas je lociran najviše na bliskoistočnom području kao izvoru političkog islama ili islamizma.

Drugo, ako se samo malo vratimo natrag vidjet ćemo da je terorizam postojan i da smo i prije imali terorizam na tom području, ali nije bio s islamističkim predznakom, već dominantno s etnonacionalnim predznakom. Nije terorizam u odnosu na palestinsko pitanje od jučer. Ondje se nalaze sekularne palestinske organizacije koje imaju isti cilj kao i Hamas koji je islamistički, a koje postoje 60 godina i funkcioniraju.

Rekao bih da se dogodila veća svijest i da postoje mnoga krizna žarišta. Danas znanstvena statistika kaže da imamo otprilike 2.300 slučajeva terorizma u svijetu, to znači da imamo 2.300 kriznih žarišta. Ta krizna žarišta su došla na površinu i njihov način rješavanja je asimetrični sukob gdje se jedna strana okreće terorizmu u pokušaju rješavanja sukoba. Koji su uzroci svega toga zajedno? Danas imamo dominantan fokus na nedržavnom terorizmu. Mi smo u povijesti imali državni terorizam, a to su totalitarni režimi. Ali problem je u publicitetu, to nije bilo prikazivano na taj način. To znači da veći broj kriznih žarišta uzrokuje eskalaciju terorizma koja je nesporna i s aspekta aktera terorizma i s aspekta incidencije terorističkih djelovanja. Veća svijest i publicitet i ti destruktivni potencijali terorizma su sad istaknuli i to pitanje. Kad imate to pitanje, onda je odgovor na terorizam sekuritizacija terorizma – prikazivanje terorizma kao egzistencijalne prijetnje. U odgovoru na egzistencijalnu prijetnju primjenjujemo uvijek izvanredne mjere i izvanredna stanja.

Mi smo cijelo 21. stoljeće u eri vladavine protuterora koji je postao jedno od ključnih sigurnosnih pitanja. Ako odemo malo u povijest, tada ćemo vidjeti da imamo različite pristupe tretiranja terorizma. Nekada je terorizam smatran beznačajnim, marginalnim sigurnosnim fenomenom. Kada se 1960-ih pojavio 3. val terorizma koji je desetljećima bio dominantan u Europi (ideološki terorizam) tada je on tretiran kao nepolitičko pitanje – ordinarno kazneno djelo. Ako imate ordinarno kazneno djelo, tada ne dovodi u pitanje nacionalnu sigurnost već samo neku vrednotu u tom poretku. Poslije smo svjedočili eskalaciji terorizma pa je mijenjan pristup i terorizam je tretiran kao sigurnosno pitanje. Poslije se dogodio 11. rujna 2001. i tada je postao dominantan američki pristup koji sve to negira i kaže da je terorizam ratno pitanje: u borbi protiv terorizma koristit ćemo tajne akcije, vojsku i specijalne snage. Otada i Europa počinje na taj način u određenoj mjeri tretirati terorizam. Terorizam je, pak, nadasve političko i društveno pitanje.

Terorizam je u 20-25 godina prošao put od ordinarnog kriminala, dakle od nepolitičkog kaznenog djela, gdje su izuzimani politički uzroci i političke posljedice iako nema terorizma bez toga. Nijedan terorizam nije terorizam ako nema političku dimenziju. U 25 godina smo prešli put od običnog kaznenog djela do ratnog pitanja, odnosno izvora ugrožavanja koji dovodi u pitanje opstojnost društava i država, a u odgovoru na to primjenjuje se izvanredno stanje/izvanredne mjere. S obzirom na to, logično je da terorizam ima nevjerojatnu disproporciju između statističke incidencije i shvaćanja. Statistički u sigurnosnom smislu, terorizam je beznačajan, ali jedan događaj teroristički ima apsolutne dimenzije. Jedan teroristički događaj može dovesti u pitanje jedan poredak. To je problem terorizma koji je postojan.

U fokusu interesa je islamistički. Statistički i empirijski terorizam ima puno više uzroka od nečega što se zove strategija političkog islama koja je najekspanzivnija i ima veliku incidenciju, koja ima veliki porast broja terorističkih organizacija. Ako uzmemo samo statistiku terorizma u Europi za prošlu godinu, onda ćemo vidjeti da je terorizam porastao po broju incidenata četiri puta, a samo trećina od tih događaja su teroristički udari koji imaju islamistički kontekst iza sebe. U porastu je etnonacionalni terorizam, separatistički terorizam. U Europi se prošle godine najviše terorističkih akata događalo zbog separatističkih ili nacionalnih pitanja vezanih za Korziku. Osim korzičkog nacionalizma, tu su irski i baskijski kompleks, a to su uzroci koji imaju etnonacionalnu pozadinu. To znači da terorizam ima svoje uzroke. Nema slučajnog terorizma. Nema slučajnih terorista. Nema slučajnih terorističkih udara. Svaki terorizam ima uzroke. Koji su uzroci, ono što znamo i u povijesti i u suvremenosti, da je najčešći uzrok etnonacionalno pitanje odnosno pitanje državnosti. Kurdi – to je etnonacionalno pitanje. Što su Hamas i Al-Fatah? Oni postoje radi ideje palestinske nacionalne države. A koji je tip uređenja te države, po tome se razlikuju Hamas i Fatah – prvi žele islamističku, a drugi sekularnu državu.

Prema tome, u 4. valu terorizma u kojem živimo nema nikakve dileme da je religija ili religijski kompleks nazočan u smislu zlouporabe religije. Islam je religija, a politički islam je strategija koja nema veze s religijom, to je uporaba u političke svrhe. Terorizam postoji u svim religijama, ali je najizraženiji u okviru nečega što je dobilo formulaciju političke strategije političkog islama/islamizma.

Statistički, na sceni je ravnomjerna distribucija različitih tipova terorizma. Druga stvar je što je na stranicama medija islamistički terorizam prikazan kao glavna vijest, ali to ne znači da se drugi tipovi terorizma ne događaju. Dapače. Sve su više u ekspanziji i sve je veći broj incidenata. Prošle godine je u Europi bio najizraženiji etnonacionalni separatistički terorizam. Četiri slučaja državnosti. Prvo, Kurdska radnička stranka (PKK) zbog velike kurdske dijaspore povezane s idejom stvaranja kurdske nacionalne države. Drugo, pitanje jedinstvene irske države i Irske republikanske armije (IRA). Treće je pitanje neovisne Baskije (ETA). Četvrto je korzikanski nacionalizam. Sve su to tipovi nacionalizma koji nemaju veze s religijom.

– Imaju li europske države neki konkretan lijek za islamistički terorizam ili je istina ono što je rekao bivši francuski premijer Manuel Valls koji je 2016. izjavio da će Francuska morati naučiti živjeti s terorizmom?

Odgovor na terorizam je uvijek specifičan. Ima dvije ili tri dimenzije. Prva je uklanjanje uzroka. Ako se uklone uzroci nema terorizma. Konkretno, dajmo Palestincima njihovu državu na koju polažu pravo i nema palestinskog terorizma. Druga dimenzija je da svako rješavanje uzroka terorizma uzrokuje strukturalne i društvene promjene. Pitanje je kako to operacionalizirati. Irski nacionalisti žele jedinstvenu irsku državu na teritoriju sva 32 okruga na irskom otoku što je nekada postojalo. Sada su ti okruzi podijeljeni u dvije države: Sjeverna Irska (Ujedinjeno Kraljevstvo) i Republika Irska. To je strukturalna promjena. Pitanje je jesu li neki slučajevi terorizma strukturalno rješivi. Mogu li dvije države biti na istom teritoriju? Ne mogu. Ako ne mogu, onda znamo što nas čeka u budućnosti. Jedno su uzroci, a ako ne riješite uzroke onda se možete baviti samo posljedicama: sprečavanje budućih terorističkih udara. To vam je kao u medicini. Liječnici ne mogu liječiti bez dijagnoze i bez otklanjanja uzroka bolesti. Ako to rade mogu liječiti samo posljedice, ali onda liječenje nije izlječenje.

Ono što znamo u suvremenosti je da svijet ima jednu osobinu – ne postoji na svjetskoj razini općeprihvaćeni dokument koji bi odredio što je terorizam. Ako svijet nije odredio što je terorizam, a neće ni odrediti, jer se ne može dogovoriti, terorizam nije pitanje struke i znanosti, nego politike, u konačnici to je socijalni konstrukt koji je baziran na interesima. Za jedne su teroristi teroristi, a za neke druge su nešto drugo. To je prva zakonitost. Ako se svijet ne može dogovoriti oko definicije terorizma onda se ne može dogovoriti oko uzroka terorizma. Ako se ne može dogovoriti oko uzroka, onda se bavi samo posljedicama terorizma: terorističkim udarima.

S obzirom na eskalaciju terorističkih udara i odabir načina i metoda terorističkih udara, pitanje je mogu li se oni zaustaviti? Imali smo nekada tradicionalni pristup negiranja uzroka terorizma (zanemarivanje), a u suvremenosti imamo jedan koncept radikalizacije, koji je u stvarnosti transfer terorizma s makrorazine na mikrorazinu. Radikalizacija podrazumijeva proces kako pojedinci postaju teroristi. To znači da se oni u nekom socijalnom okružju radikaliziraju. Je li to virtualno ili klasično socijalno okružje, to je druga stvar. Bit je da se oni radikaliziraju. A kako se radikaliziraju? To je neki proces, ako je proces onda ima uzroke, vrijeme trajanja i završetak kada nešto naprave. Što nam se dogodilo? Na makrorazini negiramo uzroke terorizma, a na mikrorazini priznajemo uzroke terorizma. Svatko se radikalizira iz nekog razloga. Sada smo došli u situaciju u kojoj je evidentno da su antiterorističke strategije neefikasne. To znači da nešto moramo mijenjati. S druge strane, ako ne možemo dovesti do razine iskorjenjivanja radikalizacije, tada se moramo spustiti na razinu redukcije rizika ili na kako se naveli izreku francuskih lidera da se moramo prilagoditi da je terorizam dio našeg života. I onda moramo to prihvatiti. Sad je problem budući da terorizam ima različite dimenzije (kulturalne, psihološke i dr.), što znači prilagodba. Što znači prilagodba na području Palestine, Izraela, šireg Bliskog istoka ili na području Zapada ili Skandinavije. Neka društva koja nisu imala terorizam kako će se prilagoditi?

– Teško ili nikako.           

Ona društva koja su imala terorizam ili s njim žive ona se drugačije prilagođavaju. Tvrdnja francuskih lidera oblikuje realitet ili ga priznaje, ali sadržaj je pitanje: što znači naviknuti se na terorizam? Navikavanje znači da uzmete Sjevernu Irsku koja je srce Europe. Imali ste razdoblje u Sj. Irskoj gdje se živjelo s terorizmom svaki dan. To vam otprilike znači ovo. Da ste 1972.  imali 479 ubijenih u terorističkim udarima. Godine 1998. potpisan je mirovni sporazum i incidencija udara i stradalih je bitno smanjena. I sad, na što se društvo navikava? Na ono prije ili na ono kasnije? Tako da je pojam navikavanja vrlo fluidan. Nesporno je da je terorizam sastavni dio naših života i da će on tu ostati i da nema nikakvih indikatora koji ukazuju na to da će terorizam prestati. Empirijski je evidentno da su protuterorističke strategije neefikasne ili nedostatno efikasne, a to znači da jedino što nam preostaje je da živimo s tim kao fenomenom u okviru redukcije rizika. Neminovno se moramo prilagođavati da se terorizam događa i da se može dogoditi bilo gdje. Terorizam se uvijek događa tako da je kontingentan, ovisan o okolnostima.

– Možete malo više objasniti kako je ovisan o okolnostima?

To znači da u dvije iste društvene situacije u jednoj se dogodi, a u drugoj ne. Zašto da i zašto ne, to ne zna znanost. Kad bi znala onda bismo to spriječili. Imamo dvije identične situacije društvene, političke, ekonomske. Imamo iste uzroke. Uzmemo za primjer Kataloniju i Baskiju. I jedni i drugi žele neovisne države. Katalonci nisu nikada otišli u terorizam, Baski prvo što su učinili stvorili su terorističku organizaciju i otišli u terorizam. Žive jedni pokraj drugih, puno je toga identično ili slično, isti je cilj, a ishodi su drugačiji. Dakle, ne postoji nikakav prediktivni mehanizam koji nam može otkriti hoće li se dogoditi terorizam. Ono što znamo i imamo sposobnost, jest da možemo objasniti ono što se dogodilo kad se dogodi.

– Mislite da umjetna inteligencija i napredna tehnologija mogu uništiti terorizam ili će se terorizam prilagoditi neovisno o tome koliko tehnologija bila sofisticirana?

Terorizam je nevjerojatno inovativan mehanizam. Od svih socijalnih grupacija teroristi možda imaju najveće kapacitete za analiziranje socijalne okoline i prilagođavanje inovacijama i njihovu primjenu. Da to nije tako dosad bi već bili uništeni. Oni su dosad imali neke tipove socijalizacije k radikalizaciji. Danas imate virtualnu socijalizaciju. Imate teroriste koji virtualno postaju teroristi. To je inovativno jer prije ste imali uglavnom grupne socijalizacije/radikalizacije – stručni naziv je bimodalna simetričnost – stvaranje i jačanje otpornosti terorističkih organizacija kao organizacija. Danas imamo pojedinačne radikalizacije u cyber prostoru. Teroristi su inovativni strateški igrači. Prvo, imaju postojane ciljeve od kojih ne odstupaju dok ih ne ostvare. Drugo, pomno rade analize socijalne okoline. Analiziraju sposobnosti i ponašanje države i reakcije društva. Treća stvar, oni u svom djelovanju uvijek imaju cost-benefit pristup – odnos uloženog i koristi. Pri čemu korist mora biti veća od uloženog. Oni su racionalni igrači, maksimalisti, ali za korisnost odabiru najprimjerenije sredstvo.

Inovativni su po pitanju modus operandija terorističkih udara. Kad su se pojavili avioni i avio prijevoz, teroristi su masovno otimali avione. Nakon što su države počele štititi avione, teroristi odu u Madrid i dignu u zrak željezničku postaju. Potom države krenu štititi željezničke postaje, a teroristi odu u Beslan i otmu djecu iz škole. Potom države krenu štititi škole, a teroristi odu u kazalište i otmu gledatelje za vrijeme kazališne predstave. Države počnu štititi i takve objekte, a teroristi razviju samoubilački terorizam. Kažu državi „sve možete spriječiti osim naše volje da se ubijemo u ime više interesa“. To je altruističko samoubojstvo. Potom se rade protuteroristički mehanizmi da je moguće i to spriječiti i onda teroristi krenu koristiti sredstva svakodnevnog života u napadu na svakodnevni život i to ne rade više organizacije već ad hoc grupirani pojedinci. To znači da ljudi šetaju na rivi u Nici i netko se kamionom zabije u masu šetača i izvrši teroristički udar. Ljudi sjede u kafiću, netko dođe i ubije ih. Nema organizacije, nema pripreme. To je sve ubrzano. Teroristi su otišli u neke oblike profesionalizacije tako što su maknuli najzahtjevnije profesionalne elemente. Najznačajniji elementi u pripremi terorističkih udara su: priprema udara i bijeg s mjesta udara. Kod samoubilačkog terorizma nema pripreme i bijega. Kod „misija iz kojih nema bijega“, što je blisko samoubilačkom terorizmu, ali nije isto, nema neke velike pripreme. Uzmu kamion i zabiju se u ljude. Uzmu nož i ubijaju ljude u masi. Šanse da će pobjeći su vrlo male. Izazovu isti učinak i reakciju poretka. Zato imamo i jačanje prodržavnog desničarskog terorizma koji uvelike ugrožava poredak.

– U biti, želite reći da su teroristi neka vrsta elitnih kriminalaca (mafijaša)?

Nisu oni kriminalci, nego političari. To je problem. Sve što rade, rade iz političkih ciljeva, tj. višeg dobra. Oni nemaju materijalne ciljeve i zato imaju legitimitet i podršku. Ne bi Hamas opstao da nema podršku Palestinaca, niti IRA bez podrške Iraca. Njima možete reći sve osim da su kriminalci. Kriminalci negiraju protupravnost iz materijalnih interesa. Teroristi priznaju protupravnost i zato preuzimaju odgovornost za to što rade i rade iz viših interesa, odnosno altruističkih razloga. Nema višeg cilja od stvaranja nacionalne države. Zato postoji Hamas, Fatah, Kurdska radnička stranka, ETA, IRA.

– Naposljetku, Hrvatska je dosad bila uglavnom pošteđena terorističkih napada. Hoće li tako biti i u budućnosti ili će se događati isto što i na Zapadu?

Hrvatska i hrvatski interesi su bili meta terorističkih napada i u ovom stoljeću, ali to su bili pojedinačni teroristički udari. Načelno, Hrvatska je sigurna država, a terorizam je racionalna strategija. Nije iracionalna. Hrvatska u odnosu na terorizam ima zavidnu razinu sigurnosti. Terorizam u odnosu na Hrvatsku ostaje na razini generalizirane opasnosti. Ako postoji sukob između islamizma i Zapada, a postoji i Zapad je meta islamističkog terorizma. Hrvatska je na Zapadu i to je generalizirana razina opasnosti. Ona je postojana, ali ne postoji izravna prijetnja. Hrvatska je komparativno na niskoj razini ugroženosti kao meta islamističkog terorizma. Ono što je specifično kod terorizma jest da se put od opasnosti do prijetnje nikada ne mora prijeći, ali se može prijeći instantno. To je jedinstvena dimenzija terorizma s aspekta procjene rizika.

Naravno, postoje i drugi razlozi koji mogu dovesti do terorizma, a to smo imali u Hrvatskoj. To su unutarnji strukturalni uvjeti iz kojih se generirao napad na zgradu Vlade RH 2021. godine. Treća dimenzija koja je generator generalizirane opasnosti je regionalno okružje. Iz regionalnog okružja u različitim tipovima interakcije i različitim tipovima suvremene povijesnosti u različitim uvjetima rata i mira, dolazili su različiti tipovi terorističkih udara. U ovoj destabiliziranoj regionalnoj situaciji, mislim da se ne mogu zanemariti indikatori koji ukazuju na regionaliziranu opasnost od mogućeg terorizma iz tog kompleksa. A on je složen. Od islamističkog, disfunkcionalnih država, etničkih podjela, povijesnog ratnog naslijeđa do paravojnih dimenzija koje danas imamo. Također imamo i dimenziju globalnih kriza koje mogu biti izvezene u kontekstu podjele sfera utjecaja na područje jugoistoka Europe i stvoriti uvjete za različite tipove terorizma kao sredstva utjecaja ili destabilizacije.

Razgovor vodio Matija Šerić.

Naslovna fotografija: www.narodni-list.hr