Autor: Lazar Baćović
Kada su 2016 predstavnici Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC) potpisali mirovni ugovor sa kolumbijskom vladom izgledalo je da bi najduži ratni sukob u zapadnoj hemisferi mogao biti okončan. Mirovni sporazum je bivšim pobunjenicima obezbijedio mjesta u kongresu, amnestiju i nejasno zamišljen plan agrarne reforme u zamjenu za demobilizaciju desetak tisuća pobunjenika. Danas, nakon skoro jednog desetljeća od potpisivanja mirovnog ugovora, situacija u Kolumbiji je čak i gora nego prije 2016.
Kolumbija je zemlja sa jednom od najvećih stopa nejednakosti na planeti. Iako velika većina Kolumbijaca danas živi u gradovima, država posjeduje i nepregledna ruralna prostranstva na kojima i dalje živi oko deset miliona campesinosa (seljaka). Kao rezultat strukturalne nejednakosti i neviđene koncentracije zemljišnih posjeda u rukama malobrojne elite, milioni kolumbijskih seljaka su onemogućeni da posjeduju zemlju i pristojno žive. Situaciju dodatno pogoršava neoliberalni režim kolumbijske države koji favorizuje uzgoj nekoliko komercijalnih usjeva, u tržišnoj utakmici na kojoj sitni posjednici ne mogu da ravnopravno učestvuju.
Da bi opstali, seljaci u mnogim ruralnim područjima su primorani da uzgajaju koku, glavni sastojak za proizvodnju heroina. Koka mnogim seljacima predstavlja jedini siguran izvor zarade, budući da zbog neoliberalne politike ostali proizvodi nisu tržišno isplativi za proizvodnju. Tijekom svoje dugotrajne borbe FARC je razvio simbiotski odnos sa kolumbijskim seljacima. U područjima na kojima ima vlast FARC je pružao zaštitu i bezbjednost seljacima, u zamjenu za plaćanje poreza na sirovu koku koju bi oni prodali narko kartelima. Tijekom cijelog svog postojanja FARC je izričito odbacivao optužbe da je umiješan u proizvodnju i distribuciju kokaina.
Demobilizacija većine boraca FARC-a je bila uspješna, ali je jedan manji dio gerilaca odbio da položi oružje i nastavio je borbu. Svoju odluku su opravdavali nedostatkom suštinskih strukturalnih reformi i strahom od odmazde desničarskih paravojnih formacija. U početku ovi disidenti su brojali svega par tisuća pripadnika, ali do 2022 vođstvo nad ovim grupama je konsolidirao Nestor Gregorio Vera Fernandez, poznatiji kao Ivan Mordisco. Bivši zapovjednik jednog od frontova FARC-a (osnovne borbene jedinice snage oko 300-500 ljudi), Ivan Mordisco je tijekom godina uspostavio snažan autoritet u okviru disidentskih grupa i uspio je da ponovno razvije nacionalnu mrežu vojnih jedinica širom Kolumbije.
U Kolumbiji postoji percepcija da su disidenti FARC-a manje zainteresirani za ideologiju od svojih prethodnika. Uprkos ovome, Mordisco je u svojim javnim nastupima istupao kao politički lider i branilac prava kolumbijskih seljaka. FARC zagovara mirno okončanje rata, ali zahtjeva suštinsku agrarnu reformu, podršku razvoju ruralnih krajeva, pristup obrazovanju i zdravstvu i kraj političkim progonima i nesigurnosti u zemlji.
Proizvodnja kokaina u Kolumbiji je vrlo unosan posao
Iako je predsjednik Kolumbije od 2022 ljevičar Gustavo Petro, njegov mandat nije doveo do smirivanja konflikta. Naprotiv, Kolumbija je tijekom zadnjih par godina doživjela enormnu eskalaciju ratnih dejstava širom svoje teritorije. Nije samo Mordiscov FARC odgovoran za ovo pogoršanje, budući da je u Kolumbiji prisutno još nekoliko velikih organiziranih pobunjeničkih grupa (pored postojanja enormnog broja kriminalnih bandi koje ne zastupaju bilo kakvu političku ideologiju). Sam FARC je podijeljen, jer pored Mordiscovog pokreta, postoje barem još dva disidentska pokreta nastala nakon demobilizacije 2016.
Od 2019 djeluje pokret Nova Marketalija, koji predvodi Ivan Markez, bivši glavni pregovarač FARC-a i jedan od njegovih najznačajnijih lidera. Drugi pokret prevodi Kalarka Kordoba, nekadašnji glavni saveznik Mordisca, sa kojim je on sada u otvorenom sukobu. Pored disidentskih grupa FARC-a, najsnažnije prisustvo u Kolumbiji ima Narodno-oslobodilačka vojska (ELN), organizacija inspirirana teologijom oslobođenja i hrišćanskim socijalizmom. Pored ljevičarskih grupa, u Kolumbiji djeluje i niz desničarskih paravojnih formacija koje su povijesno blisko surađivale sa vladom i vojnim snagama.
Glavna uporišta pobunjenika pod vođstvom Mordisca su izolovana i zanemarena ruralna područja na istoku i jugu Kolumbije. U departmanima kao što su Kauka, Narinjo, Putumajo, Meta i Kaketa, Ivan Mordisco i FARC predstavljaju stvarnu vlast u seoskim sredinama, budući da kolumbijska država praktično nije prisutna izvan većih gradova. Kolumbija je administrativno podijeljena na oko trideset tisuća vereda (malih ruralnih općina), koje je gotovo nemoguće kontrolirati i dok god postoji nezadovoljstvo među seljacima, FARC lako može naći regrute i osigurati svoj opstanak.
FARC-ovi disidenti zadaju velike udarce kolumbijskoj državi
Tijekom posljednjih nekoliko godina kolumbijska vojska je pokrenula cijeli niz operacija čiji cilj je bio likvidacija Ivana Mordisca. Svi ovi pokušaji su neslavno propali, stvarajući oko Mordisca auru nedodirljivosti. Svoj najveći neuspjeh režim u Bogoti je doživio 2022 kada je trijumfalno objavio pogibiju Mordisca u vazdušnom udaru, da bi se on ponovno pojavio svega nekoliko mjeseci kasnije, i u javnom obraćanju pokazao da je živ. Vlast, na čijem čelu je tada stajao desničarski predsjednik Ivan Duque, je bila osramoćena i ponižena u očima javnosti.
Kolumbija danas ponovno predstavlja jedno od glavnih žarišta sukoba u Latinskoj Americi. Zemlja je rastrzana političkim, ekonomskim i socijalnim konfliktima i FARC za mnoge u ruralnim sredinama predstavlja jedini način da se izrazi bunt protiv sistema. Ivan Mordisco, vođa ove pobune, je danas najtraženiji čovjek u Kolumbiji, a možda i u cijeloj Latinskoj Americi. Opsesija njegovom ličnošću je tolika da se vladajući krugovi međusobno optužuju da skriveni Mordiscovi agenti obavještavaju vođu FARC-a o planiranim operacijama, omogućavajući mu da ih preživi. Sa nadolazećom smjenom vlasti u ovoj godini i izborom novog predsjednika (koji bi mogao biti iz redova ekstremne desnice), Kolumbija se ponovno suočava sa povijesnom nedoumicom o tome kako se nositi sa masovnim pobunama na svojoj ruralnoj periferiji.
