Autor: Matija Šerić
Jedna od država koja posjeduje vrlo specifičan položaj u međunarodnoj političkoj areni je Republika Armenija. Posljednjih nekoliko godina Erevan se nalazi u opasnom geopolitičkom međuprostoru između Rusije i Zapada. Otkad je na vlast došao aktualni armenski premijer Nikol Pašinjan 2018. godine on je s vremenom pokrenuo okretanje Armenije Zapadu (Europskoj uniji i NATO savezu) te postupno hlađenje odnosa s Rusijom o čijim je energentima njegova zemlja snažno ovisna.
Trijumf Pašinjana na armenskim parlamentarnim izborima
U takvim napetim okolnostima, prošlu nedjelju, 7. lipnja, održani su armenski parlamentarni izbori. Europejci i Amerikanci su vatreno podržavali stranku Pašinjana, a Rusi opozicijske stranke. Mnogi strani promatrači smatraju kako je Rusija uložila znatne napore kibernetičkog ratovanja kako bi osigurala pobjedu proruskih opcija. To jest točno, ali i to da je Zapad isto radio u korist vladajućih. Naposljetku, na izborima je sukladno očekivanjima, pobijedila prozapadna Pašinjanova stranka Građanski ugovor s 49,85 % glasova. Drugo mjesto je s 23,31 % glasova osvojila stranka Snažna Armenija koju vodi tajkun Samvel Karapetjan. Njega i njegovu partiju optužuju za proruske stavove, što je uglavnom točno. Treće mjesto osvojio je Armenski savez s 9,95 posto glasova (također proruska opcija).
S obzirom na rezultate izbora, evidentno je kako će Armenija zadržati svoj zapadni put koji nedvosmisleno znači pokretanje procesa pristupanja Europskoj uniji, a možda i proces ulaska u NATO savez, iako nitko od armenskih političara takav stav javno ne zastupa.
Prozapadna opcija odnijela je pobjedu na izborima
Armenija – neupitni ruski partner od 1992. do 2018.
No prije nego razmotrimo kako bi se Armenija mogla ponašati u geopolitičkoj areni, potrebno je pružiti nedavni povijesni kontekst u kojem se zemlja nalazila. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine Armenija je bila pouzdani ruski partner. Odmah po krahu SSSR-a stupila je u Zajednicu neovisnih država (ZND) kako bi spriječila krah svog gospodarstva ovisnog o Rusiji i drugim susjedima. Također, Armenija je pristupila u Organizaciji ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB-u). U biti, radi se o ruskoj inačici NATO-a koja još obuhvaća Kazahstan, Bjelorusiju, Kirgistan i Tadžikistan. Članak 4. organizacije jamči kolektivnu obranu državama članicama ako budu napadnute. To je preslika 5. članka NATO-a. Strateško partnerstvo Moskve i Erevana okrunjeno je kada je Armenija 2015. godine ušla u Euroazijsku ekonomsku uniju (EAEU). Zemlja je bila jedan od najpouzdanijih ruskih partnera u regiji bivšeg SSSR-a.
Armenska revolucija mijenja geopolitički položaj države
Međutim, sve se promijenilo nakon Armenske revolucije 2018. godine koju je Pašinjan nazvao Baršunastom revolucijom. Upravo je on predvodio uličnu pobunu protiv autoritarnog političara Serža Sargsjana zbog toga što je potonji postao premijer po treći put. Masovni ulični prosvjedi su potaknuli Sargasjana da da ostavku te je uslijedio dolazak na vlast Pašinjana koji je postao premijer. Riječ je o klasičnoj obojenoj revoluciji, nalik na onu koja je 2014. godine provedena u Ukrajini. I u jednom i u drugom slučaju, obje zemlje su se okrenule prema Zapadnom taboru.
Zaokret prema Zapadu Armenije usprkos čvrstim vezama s Rusijom
Po dolasku na vlast, malo po malo, Pašinjan je pokrenuo okretanje Armenije prema Zapadu, ali i istodobno udaljavanje od tradicionalnog glavnog partnera Rusije (ali i od Kine, Irana i drugih istočnih sila u manjoj mjeri). Odmah se postavilo pitanje o opravdanosti takve vanjskopolitičke orijentacije. Kolika je ovisnost Erevana o Moskvi govore podaci kako Armenija 82 posto svog plina, 60 posto nafte i naftnih derivata uvozi iz Rusije, a 35 % armenske vanjske trgovine čini trgovanje s Rusima. Gospodarska ovisnost o Rusiji, Pašinjana nije smela s nauma da svoju zemlju okrene prema zapadnim asocijacijama. To se jasno pokazalo kad je u veljači 2024. Armenija zamrznula svoje članstvo u ODKB-u. To je točka na i jednog ne pretjerano razboritog procesa.
Prozapadnu politiku Pašinjana platili su Armenci u Gorskom Karabahu
Pašinjanov zaokret prema Zapadu nije spriječio vojni poraz pobunjenih Armenaca u ratovima u Nagorno Karabahu 2020. i 2023. godine (riječ je o većinski armenskoj pokrajini unutar Azerbajdžana koju je Armenija držala pod kontrolom od ratova 1990-ih) nakon čega je uslijedio bijeg više od 100 tisuća Armenaca iz tog područja u Armeniju. EU, NATO ili Sjedinjene Države nisu ništa učinili da spriječe azerbajdžanske ofenzive i zaštite tamošnje armensko stanovništvo. Zašto i bi kad je to međunarodni priznati teritorij Azerbajdžana koji sve više postaje važan energetski opskrbljivač Europe i svojevrsna energetska alternativa Rusiji. Ni ruski mirovnjaci nisu se pretjerano pretrgli da zaštite armensko pučanstvo nepriznate Republike Arcah. To je u neku ruku i logično.
Rusija je pomagala pobunjenim Armencima u Azerbajdžanu dok je Armenija bila njen partner, a kad se okrenula Zapadu, pustila ih je niz vodu. To se odlično manifestiralo zadnjih godina. 2016. tijekom incidenata u Gorskom Karabahu ruska diplomacija se snažno angažirala te je zaustavila petodnevni sukob u travnju tako što je u Moskvi potpisan prekid vatre. I tada su Azerbajdžanci bolje stajali. Međutim, Moskva kao partner Erevana i Bakua, posredovala je kako bi izmirila zaraćene strane. Jednom kad su Armenci promijenili stranu 2018., Rusi nisu imali računicu pomagati pobunjenim Armencima 2020. i 2023. godine jer bi tako podržavali državu koja svjesno provodi antirusku politiku. S toga je logično armenski velikodržavni projekt doživio slom u jesen 2023.
Bromansa dva autoritarna lidera
Populist Pašinjan je uspio preživjeti sve nacionalne poraze i nastavio je provoditi svoju prozapadnu politiku. Istovremeno, postao je autoritarni vođa koji je dao pohapsiti brojne intelektualce i političke protivnike kako bi učvrstio svoju vlast. To nije smetalo Donalda Trumpa da s njim krene surađivati. Otkad se Trump vratio na vlast 2025. godine odnosi između Erevana i Washingtona su se znatno produbili. Prošle godine u kolovozu pod Trumpovim pokroviteljstvom Armenija i Azerbajdžan su potpisali Ugovor o uspostavi mira i međudržavnih odnosa. Dio dogovora bila je i uspostava tranzitnog Zangezurskog koridora koji je slikovito nazvan Trumpova ruta za međunarodni mir i prosperitet (TRIPP). Riječ je o prometnom koridoru koji preko 32 kilometra armenskog teritorija povezuje glavninu teritorija Azerbajdžana s azerbajdžanskom eksklavom Nahičevan. Koridor će i dalje ostati pod armenskim suverenitetom, a SAD su dobile pravo na koncesiju od 99 godina da razvijaju koridor i okolno područje.
Trump smatra Armeniju poželjnim partnerom
U siječnju ove godine potpisana je Povelja o strateškom partnerstvu između Armenije i SAD-a, radi jačanja političke, gospodarske i sigurnosne suradnje dviju država. 26. svibnja potpisan je i Ugovor o strateškom partnerstvu te je američki državni tajnik Marco Rubio bio u Erevanu. Trump je zainteresiran za Armeniju jer ona raspolaže značajnim nalazištima željeza, bakra, cinka i drugih minerala. Znamo da Trump gleda na svijet kao korporaciju, a pojedine države kao imovinu koja ima ili nema određenu vrijednost. Armenija u očima Trumpa ima vrijedne resurse.
Cilj svih opisanih američko-armenskih dogovora (uz osiguranje pobjede Pašinjana na izborima) je oslabiti ruski, iranski i kineski utjecaj na Kavkazu, a ojačati američki. S toga nije čudno kako su Iran, Rusija i Kina u više navrata protestirali zbog tog približavanja, a naročito dogovora o uspostavi Zangezurskog koridora.
Samo Trump može Armeniji dati sigurnosne garancije
Postavlja se pitanje hoće li Zapad zaštititi Armeniju, odnosno hoće li joj pružiti sigurnosne garancije od potencijalne ruske invazije? Europska unija sama po sebi ne može ništa na polju sigurnosti, jer nema zajedničku vojsku, tj. zajednička vojska je NATO, koji opet ne može ništa bez volje Washingtona. Jedina sila koja može pružiti potporu Armeniji u slučaju ruske vojne invazije je, naravno, Amerika. Iako zasad nije potpisan ugovor o američkim sigurnosnim garancijama Armeniji u slučaju ruske ili nečije druge invazije, kao što ga imaju npr. Japan Južna Koreja ili Filipini, takav dogovor bi se mogao lako realizirati dok je Trump na vlasti.
Hoće li Putin uvesti ekonomsku blokadu Armenije?
Osim vojne invazije, Rusija može odgovoriti tako da zamrzne svu trgovinsku suradnju s Armenijom. Međutim, pitanje je koliko je Vladimir Putin spreman uvesti trgovinsku blokadu. Ako bi Putin prekinuo slanje plina i nafte u Armeniju tako bi Rusiju u potpunosti izbacio iz igre iz te zemlje na dug period. To baš ne bi bilo poželjno za Ruse. Važno je znati da se u Armeniji nalazi ruska vojna baza u gradu Gjumri koja bi u tom slučaju bila zatvorena. Pašinjan je rekao da nema namjeru zatvoriti tu rusku vojnu bazu.
Potencijalno vrlo skupocjeni prekid suradnje s Moskvom
Ako bi Putin stvarno prekinuo slanje energenata u Armeniju, oni mogu biti zamijenjeni uvozom iz Irana što se događa, ali i uvozom iz Turske s kojom Armenija nema trgovinsku suradnju od 1993. godine. Također, nakon mirovnog sporazuma prošle godine, Armenija je krenula uvoziti naftu i plin iz Azerbajdžana. Problem je što će Armenci plin i naftu morati plaćati po tržišnim cijenama koje su tri puta skuplje u odnosu na subvencionirane energente iz Rusije. To bi bio strahovit udar na armenski državni proračun i budžete običnih ljudi.
Može li Armenija izdržati rusku ekonomsku blokadu?
Cijena raskidanja gospodarske suradnje s Rusijom bila bi enormno visoka. Neke procjene govore da bi armenski BDP doživio pad od 14-15 posto i uslijedila bi recesija i inflacija. Dogodile bi se kratkoročne nestašice električne energije, goriva, hrane, a još veći problem bi bio nestašica visokotehnoloških proizvoda, repromaterijala za industriju i poljoprivredu, kao i pad investicija i odljev kapitala. Armenci bi ostali uskraćeni za doznake svoje dijaspore iz Rusije. Svi ti problemi bi se mogli riješiti kroz suradnju sa zapadnim državama i Turskom, ali Armeniji bi trebalo nekoliko godina da stabilizira svoje gospodarstvo.
Lideri Azerbajdžana i Armenije u Bijeloj kući 2025.
Hazarderska vanjska politika Pašinjana
Općenito gledano, Pašinjanovo okretanje Zapadu koje će se ubrzano nastaviti je nerazborit potez. Armenija bi imala najbolje uvjete za razvoj na način bude postane most između Istoka i Zapada s obzirom na svoj strateški položaj na južnom Kavkazu između Turske, Rusije i Irana. Slično tako je i za Ukrajinu bila najbolja neutralnost. No, to nije film koji ćemo gledati.
Nakon Pašinjanove pobjede na izborima predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen euforično je pozdravila odluku armenskih birača. S druge strane, Putin je odmah nakon izbora poručio da Armenija što brže održi referendum o istupanju iz Euroazijske ekonomske unije. Rusija smatra da je nemoguće da jedna zemlja bude istodobno i u EU i EAEU jer su to dvije vrlo različite organizacije. Pašinjan i njegova stranka Građanski ugovor ne žele istupiti iz EAEU-a kako bi imali gore opisane benefite. Međutim, iako armenske vlasti žele zadržati gospodarsku suradnju s Istokom i Zapadom, nedvojbeno je kako su se u političkom smislu opredijelili za Zapad.
Pašinjanu će problem praviti činjenica da nije dobio dvotrećinsku već samo relativnu većinu u armenskoj Nacionalnoj skupštini što će onemogućiti ustavni referendum kojom bi se maknule sve teritorijalne aspiracije prema Gorskom Karabahu – to je preduvjet Azerbajdžana i Turske za potpunu normalizaciju političkih i trgovinskih odnosa. Erevan hoda po skliskim putevima geopolitike, a najveći adut mu je prijateljstvo s Washingtonom i Trumpom. Još je davno slavni američki diplomat Henry Kissinger izjavio: „Može biti opasno biti neprijatelj Amerike, ali biti njezin prijatelj je kobno.“ Opasan izbor.
