Autor: Ivo Kokić
Dr. sc. Götz Aly njemački je povjesničar i politolog s osobitim interesom za razdoblje nacizma, o kojem je napisao i brojne knjige. Jedna od njih, „Hitlerova socijalna država“, tematizira ekonomsku politiku nacističke Njemačke. Njome je autor iz sasvim drugačije perspektive sagledao refleksiju financijskih doktrina na vojne i političke procese jednog od najznačajnijih perioda u povijesti. Ta tema spoznajno je relevantna zato što se vrlo često (uz isticanje nacionalističkog) zanemaruje socijalistički aspekt nacionalsocijalizma, a ovo djelo primjer je redefiniranja takvog stajališta. To ju, zbog načina na koji pristupa tom pitanju, čini specifičnom i različitom od većine knjiga koje problematiziraju spomenuto vremensko razdoblje. Stoga se istraživački problem ove knjige temelji na kontekstualiziranju načina na koji se Hitlerova fiskalna politika prema okupiranim državama odrazila na ekonomsku situaciju u Njemačkoj.
Glede analitičke koncepcije, Aly zasniva ključne teze svoje interpretacije na arhivskim fotografijama, izvještajima zakladnih društava, tablicom dotacija, analizom poreza na plaće, stanjem količine živežnih namirnica, obračunskim izvješćima banaka (po pitanju pošiljki zlata), kao i proračunima njemačkih ratnih prihoda.
Struktura knjige
Iako je knjiga HITLEROVA SOCIJALNA DRŽAVA / Pljačka, rasni rat i nacionalni socijalizam, Zaprešić: Fraktura, 2012., 496 stranica; strukturirana tako da se teme nižu kronološki, stječe se dojam kako autoru to nije bio primarni cilj, već mu je bilo važnije razvrstati poglavlja prema problemskim cjelinama, a manje po vremenskom okviru. Sastoji se od riječi urednika hrvatskog izdanja, predgovora, četiri poglavlja (podijeljenih na manje cjeline), odgovora na kritiku, tečajeva za preračunavanje (valuta, op. a.), kratica i pojašnjenja nekih pojmova, bilješki, popisa literature, te kazala imena.
Nacisti trijumfiraju na temelju nezadovoljstva naroda porazom u Prvom svjetskom ratu
U prvom poglavlju (podijeljenom na dva dijela), autor se oslanja na velika obećanja o boljem životu, što su ih sijali visokopozicionirani političari Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke. Aly uspješno argumentira kako se uspon NSDAP-a može sagledati putem frustracije zbog poniženja i krize koju su zahvatili Njemačku nakon Prvog svjetskog rata. Pronicljivo je uočio i težnju dobrog dijela njemačkog naroda za stvaranjem sustava u kojem bi se osjećalo da država i vlast zaista pripadaju narodnoj zajednici. Također, diktaturu (koja je trebala uslijediti nakon Hitlerovog dolaska na vlast) predstavlja ne kao želju Nijemaca da predaju državi kontrolu nad svojim životom, već kao način na koji će vlada, putem veće uloge na tržištu, ispravljati socijalne nejednakosti.
Ipak, teško se oteti dojmu da se autor, pored prikazivanja konkretnog stanja u Njemačkoj, mogao i više upustiti u intelektualnu debatu sa samom teoretskom biti nacionalsocijalističkog pogleda na ekonomiju. To bi značilo konfrontirati stajališta Gregora Strassera (velikog protivnika dereguliranog tržišta) s teorijama apsolutnih i komparativnih prednosti. Time bi se još izravnije mogle vidjeti razlike u razmišljanjima ekonomista koji zagovaraju državnu kontrolu naspram libertarijanske ekonomije. Valja naglasiti i kako vizije etatizma u svrhu povećanja opće sigurnosti i blagostanja nisu bile nešto recentno. Nekoliko stoljeća ranije, Thomas Hobbes, u svom djelu „Levijatan“ zagovarao je „društveni ugovor“ kojim stanovništvo predaje dio svojih sloboda državi, a u cilju održavanja reda među populacijom.
Ekonomski odnos Trećeg Reicha prema Zapadnoj i Istočnoj Europi
Drugo poglavlje (podijeljeno na četiri dijela) tematizira odnos naroda i opljačkanih dobara, te njemački pogled na okupirane države Zapadne i Istočne Europe. Aly fascinantno uspješno dokazuje kako je glavni njemački problem bio u ogromnoj državnoj potrošnji. Pri tome ne misli samo na rashodovnu stranu proračuna za plaće i prekovremene sate, već i različite kontribucije („poklone“) koje je država dodjeljivala Nijemcima. Jednim dijelom to je bio i dvosjekli mač jer, iako je rasla kupovna moć, nije znatno rasla ponuda dobara na tržištu. To je mnoge građane okrenulo kupovini na crnom tržištu, zbog čega se nije balansirala prihodovna strana proračuna. Tu dolazimo do okosnice ovog rada, a to je da su se njemački prihodi itekako punili, ali ne novcem iz Njemačke. Primjerice, belgijska vlada je 1938. raspolagala s 11 milijardi belgijskih franaka od poreza i nameta, a nakon okupacije, u proračun se slijevalo dodatnih 18 milijardi, da bi i taj iznos kasnije rastao.
No, dok je nacistička vlada željela održati gospodarstva država na Zapadu koliko-toliko stabilnim, na istočnim prostranstvima nije bilo takve zadrške. Stoga je u (okupiranoj) Ukrajini stvorena i zasebna valuta: karbovanec. Slaba karika u tom lancu bila je ta što velik dio dobara sa Istoka Europe nije dospijevao u Njemačku, već su ga pripadnici Wehrmachta uzimali za sebe. Time su ratni profiteri postajali izravno oni, umjesto da budu most u prenošenju robe u domovinu. Uz to, njemačko Ministarstvo financija nije željelo plaćati za vrijednosti koje su pristizale iz okupiranih Istočnih zemalja. Sve je to pridonijelo povećanju tiskanja novca u Ukrajini, čime je neminovno pala i njegova vrijednost.
Njemački narod kao žrtva
Autor je vješto prikazao njemački fiskalni odnos prema pokorenim teritorijima, no doima se kao da je prenaglio sa zaključkom da je narod ratni profiter. Legalno ukradena bogatstva uistinu su bila namijenjena za punjenje proračuna Trećeg Reicha, ali vrijedilo bi eksplicitnije naglasiti da je i njemački narod u cijelom procesu bio poprilična žrtva. Naime, zatiranje slobodnog tržišta putem državne intervencije u ekonomiju (povrh one koja je potrebna za održavanje jednakosti starta), već samo po sebi predstavlja pogubnu zamisao. Dakle, i njemačka ekonomija (makar na dobitku) osjetila je brojne državne regulacije. Čak i ako se u tom trenutku u svjetskim razmjerima takva politika nije smatrala štetnom, autor je imao sasvim dovoljno vremenskog odmaka da takvo što, iz današnje perspektive, ima pravo zaključiti.
Eksploatacija židovske imovine
Kroz treće poglavlje (podijeljenom na četiri dijela), autor se bavi pitanjem zarade na židovskoj imovini. Tu do izražaja dolazi prelijevanje rasnog rata na financije, tj. pitanje arijanizacije, a ona je zahvatila i društva izvan Njemačke. Čitatelju se predočava kako se tim procesom nisu okoristili „samo“ menadžeri, već i privatni profiteri – ljudi kojima je nagrada za kolaboraciju bila plaćana imovinom koja je oduzeta Židovima. Fokusirajući se pak na državnu politiku, jasno se može vidjeti kako je službena njemačka vojska (Wehrmacht) poslužila kao sjajna izlika za zapljenu židovske imovine, ne samo krupnog bogatstva, već i džepnih i ručnih satova, za što je primjer Norveška. Na taj način, ratno stanje dalo je oslonac za promicanje ideje kako se Židovima imovina zapljenjuje u vojne potrebe, čime pljačka (prema mišljenju izvršne vlasti) postaje opravdana. U satelitskim državama, slijedio se nacistički primjer opravdavanja pljačke, osobito zlata i dragulja. Tako je Slovačka naglašavala rasnu komponentu cijelog procesa, stavljajući veći naglasak na rješavanje „židovskog pitanja“ unutar samog društva; istodobno napominjući kako se takve mjere poduzimaju i u ostalim državama.
Suradnja pokoravatelja i pokorenih
Aly napominje i kako je lokalno stanovništvo u nekim krajevima predstavljalo bitan faktor suradnje s okupatorskom vojskom. To potkrjepljuje primjerom Grčke (osobito Soluna), gdje je antisemitsko raspoloženje postojalo i prije Drugog svjetskog rata. No, ni sama pljačka nije uvijek imala za cilj konkretne ukradene predmete. Tako je, primjerice, na Rodosu, sama židovska imovina završavala uglavnom u rukama lokalnog stanovništva, dok su njemački vojnici ubirali razmijenjene vrijednosti te imovine u novcu. Teze iznesene u ovom poglavlju obilato su argumentirane obračunskim izvješćima iz ratnog razdoblja. Međutim, bilo bi pohvalno da se autor još više posvetio analizi pitanja koliko je cjelokupan proces oduzimanja imovine zaista bio provođen u korist Wehrmachta, a koliko je vojska (kao izrazito cijenjena društvena institucija) poslužila samo kao sredstvo za cilj zarade vlade u Berlinu. To ne znači da i taj novac ne bi kasnije odlazio u vojne potrebe, no definitivno bi se pružio još širi uvid u cjelokupnu situaciju.
Teror u svrhu zarade
Četvrto poglavlje (podijeljeno na tri dijela) Aly je posvetio opisu njemačkog naroda kao krajnjeg konzumenta opljačkanih plodova. Holokaustu daje jednu sasvim neuobičajenu komponentu, onu financijsku. Drugim riječima, prikazuje ga kao ubojstvo čiji je cilj vrlo materijalistički – zarada. Požuda za tom zaradom bila je neutaživa, za što je primjer Srbija. Tamo se židovska imovina percipirala kao uspješan faktor regulacije cijena. No, istina je da je takav sustav bio neučinkovit jer je njemačka potražnja bila puno veća od srpske ponude zaplijenjene židovske imovine. Stoga je takvo stanje moglo tek privremeno udovoljiti njemačkim zahtjevima.
Bešumno zaduživanje
Autor prikazuje i još jedan specifičan financijski fenomen, a radi se o „bešumnom zaduživanju“. Time je nacistička vlada, bez ikakvog znanja ili odobrenja štediša njemačkih banaka, jednostavno nakratko uzimala njihov novac s računa, te ga na isti način vraćala. To se može sagledati kao zaduživanje vlade kod svojih državljana, no s bitnom razlikom u odnosu na Prvi svjetski rat, jer se tada građane aktivno poticalo na zajmove vojsci. Osobito je intrigantna autorova teza, čija se argumentacija zapravo provlači kroz cijelu knjigu, kako je još i prije napada na Poljsku, stanje financija Reicha bilo takvo da su ogromne državne rashode mogli zakrpati jedino prihodi iz zemalja koje je tek trebalo podrediti.
Na spomenuto poglavlje nastavlja se i autorov odgovor na kritiku. U njemu prikazuje ovo djelo kao fragment koji je nedostajao u sagledavanju pune slike Hitlerove Njemačke. Ipak, ostaje upitna njegova tvrdnja kako je upravo materijalni profit glavni razlog zbog kojeg nacistički režim nije naišao na otpor u narodu. Naime, postoji cijeli niz drugih razloga za to: od straha koji se osjećao u društvu, preko personalizacije Hitlerove moći, do činjenice što se u totalitarizam nije utonulo preko noći, već postepeno. Treba napomenuti i kako je autor (unatoč jasnom prikazu tajnog zaduživanja) mogao jače istaknuti kako nacionalsocijalistička grabežljivost nije bila usmjerena samo na nearijevce. Abnormalno visoki porezi na plaću u Njemačkoj daju predodžbu o tome kakvu je ulogu, prema nacističkim ideolozima, država trebala imati u ekonomiji.
Pljačka okupiranih područja u svrhu krpanja proračuna
Naposljetku, možemo zaključiti kako je financijski aspekt odnosa Hitlerove Njemačke prema okupiranim državama imao presudnu ulogu u formiranju proračuna nacističke vlade. U praksi, to je značilo da se društvena stabilnost (koja proizlazi iz ekonomske stabilnosti) održavala slijevanjem novca iz osvojenih država, odnosno bogatstva kojeg nacionalsocijalistički režim ne bi mogao imati bez vojnih pohoda. Time pokazuje da je Hitlerova vlada pred Nijemcima samo održavala mit o uspješnosti u vođenju financija, te da bi im bankrot neminovno uslijedio bez novaca iz ostalih država.
Aly se u ovoj (iako izvrsnoj) knjizi mogao više fokusirati na legalnu pljačku Nijemaca putem poreza, državne kontrole i nepravedne regulacije tržišta. Konkretno, osjeća se da djelu nedostaje kritika nacističkog tržišta sa stajališta „laissez faire“ ekonomije, kakvu bi napisali Friedrich von Hayek i Ludwig von Mises.
Prednosti neiskorištene suradnje sa SSSR-om
Također, najveći nedostatak ovog djela sastoji se u tome što je autor propustio elaborirati kako je Njemačkoj bilo financijski isplativije biti u sporazumu sa Sovjetskim Savezom nego ubirati plodove pljačke iz Istočne Europe. Naime, Njemačka je imala profitabilniju računicu vanjskotrgovinske razmjene sa SSSR-om, nego što je ubirala otimanjem dobara na okupiranim teritorijima. Povrh toga, u ratu su Nijemci imali i trošak okupacije. Isto tako, Njemačka je operacijom „Barbarossa“ potpuno ostala bez rudnih bogatstava s Urala koja su joj bila isporučivana u miru, a ratom nisu ni dosegli to područje iz kojeg bi uzimali te sirovine.
Unatoč tome, ova knjiga može biti jasan pokazatelj svakoj državi koliko je pogrešno, te dugoročno neodrživo, bazirati svoju politiku na povlačenju financijskih sredstava iz inozemstva. Pri tome ne mislim samo na one utjecajne, kao što je u Drugom svjetskom ratu bila Njemačka, već i na one zemlje koje žive u zabludi kako će postići održivi društveni i ekonomski napredak oslanjanjem na stranu pomoć.
