Autor: Ivan Toth
Operacija Market Garden, u sklopu koje spada i bitka za Arnhem iz rujna 1944., bila je najveća zračno-desantna bitka u povijesti, veća i od operacije Mercury, njemačkog zračno-desantnog iskrcavanja na Kretu 1941. godine, a koja se smatra jedinom uspješnom strateškom zračno-desantnom operacijom u Drugom svjetskom ratu. Operacija je ujedno bila i jedini pravi pokušaj Saveznika u korištenju zračno-desantnih snaga kao strateških snaga u Europi. Operacija je bila velikog opsega, gdje su se sukobili 21. Armijska grupa pod zapovjedništvom feldmaršala Bernarda Montgomeryja na strani Saveznika, i Armijska Grupa B pod zapovjedništvom general feldmaršala Waltera Modela na njemačkoj strani. U borbi je sudjelovalo preko tisuću oklopnih vozila te stotine i tisuće vojnika te se smatra za jedini veći poraz Saveznika prilikom kampanje oslobađanja sjeverozapadne Europe.
Nastanak ideje o operaciji
Ideja za provedbu operacije Market Garden leži u neočekivanim uspjesima operacije Overlord i D-Dana 6. lipnja 1944. godine te bitke za Normandiju koja je uslijedila odmah nakon iskrcavanja. Saveznici su pretpostavljali da će sporo, ali sigurno napredovati u unutrašnjost kada invazija otpočne te da će general Dwight Eisenhower, koji je bio zapovjednik Vrhovnog združenog stožera Savezničkih snaga, preuzeti vođenje daljnjih kopnenih operacija od Montgomeryja nakon par tjedana. Eisenhower bi tada imao kontrolu nad sve tri armijske grupe: 21., koja je bila pod Montgomeryjem, 12. pod zapovjedništvom general-pukovnika Omara Bradleya te 6. koja je bila pod kontrolom general-pukovnika Jacoba Deversa, a koja je napredovala iz smjera južne Francuske gdje je još postojao jak njemački otpor.
Ono što se zapravo dogodilo je to da su Saveznici bili u prednosti tjednima nakon iskrcavanja, a da se njemačka obrana doslovno srušila preko noći te su njemačke snage stjerane u džep oko Falaisa, što je predstavljalo totalnu katastrofu za njemačke snage, slične magnitude kao što je bio Staljingrad na Istočnom bojištu. Prava veličina ove pobjede je bilo nečinjenje Montgomeryja te je uspjeh uvelike ovisio o koordinaciji operacija između savezničkih zapovjednika i vojnih snaga. Kako su mnogi vjerovali da je kraj rata samo pitanje vremena – s mogućnošću završetka do Božića 1944. godine – mnogi zapovjednici su gledali kako će dalje razvijati svoje vojne karijere.
Montgomery mijenja savezničku strategiju
Sredinom kolovoza Montgomery prvi iznosi ideju o promjeni strategije Saveznika kako bi stvorili snažan krug napadačke sile prema Njemačkoj od strane njegove 21. armijske grupe, potpomognute američkom 1. armijom pod zapovjedništvom general-bojnika Courtneya Hodgesa, a koja bi išla kroz sjevernu Francusku, preko nizinskih zemalja pa sve do Njemačke. Montgomeryjeva poruka je bila da trenutno nema dovoljno transportnih vozila koja bi pružala logističku podršku i opskrbu za sve tri armijske grupe koje bi išle „punom parom“ preko širokog fronta. Čak je i flota savezničkih transportnih zrakoplova, koja je trebala biti u rezervi i služiti za provođenje zračno-desantnih operacija, bila u akciji. Kako je njemački otpor više-manje jenjavao prema 21. armijskoj grupi, imalo je smisla dati joj prioritet pošto je ona ujedno mogla eliminirati lansirna mjesta za ispaljivanje V1 raketa koje su gađale gradove u južnoj Engleskoj te osloboditi luke uzduž sjeverne obale Francuske, a što bi značajno pomoglo Saveznicima u opskrbi. Montgomery je čak rekao da će biti podređen Bradleyu, sve dok bi njegova armijska grupa imala prioritet u dobivanju zaliha.
Eisenhower pristaje na plan
Bradley se oštro usprotivio planu. On je smatrao da su bitku za Normandiju dobili unatoč Montgomeryu a ne zahvaljujući njemu. Kako je pobjeda u ratu bila na vidiku, smatralo se da je red na Amerikancima da preuzmu vodstvo – uz to, plan koji je predlagao Montgomery bi značio usporavanje američkih snaga koje su došle najdalje od normandijskih plaža, konkretno američke 3. armije pod zapovjedništvom general-pukovnika G.S. Pattona Jr., starog Montgomeryevog suparnika. Ipak, Montgomery je uspio uvjeriti Eisenhowera da njegova 21. armijska grupa ima prioritet u opskrbi te da ih podrži Bradleyeva 1. armija, koja bi napredovala sjeverno od Aachena.
U pismu generalu Georgeu C. Marshallu, Eisenhower priznaje da je „promijenio prvotni plan o napadima sa sjevera i istoka kako bi pomogao Montgomeryju u zauzimanju neizmjerno važnih ciljeva na sjeveroistoku“. Istovremeno, Bradley je „tiho“ surađivao s Pattonom kako bi mu omogućio da njegova armija ide istočno, prema Njemačkoj.
Nastaje Saveznička 1. zračno-desantna armija
Saveznički teški bombarderi su se vratili sa svojih strateških kampanja bombardiranja njemačkih gradova tako da su se taktičke zračne snage (RAF i USAAF) podijelile uzduž nacionalnih granica premda je na Zapadu ostalo vrlo malo Luftwaffeovih snaga. Poslije dolaska zapovjednika zračnih snaga Sir Trafforda Leigh-Malloryja u stožer Savezničkih ekspedicijskih zračnih snaga, Eisenhower odlučuje 2. kolovoza oformiti Združeni stožer zračno-desantnih snaga pod zapovjedništvom bivšeg kontroverznog zapovjednika 9. zračnih snaga, general-pukovnika Lewisa Breretona te ovo 16. kolovoza postaje Saveznička 1. zračno-desantna armija, dio savezničke varke temeljene oko fikcijske 1. armijske grupe SAD-a. Nju su činile američki 18. zračno-desantni korpus (82., 101. i 17. zračno-desantna divizija pod zapovjedništvom general-bojnika Matthewa Ridgewaya) i britanski 1. zračno-desantni korpus (1. i 6. zračno-desantna divizija kao i 1. neovisna poljska padobranska brigada a koje su sve bile pod zapovjedništvom general-pukovnika F.A.M. Browninga).
Različiti interesi među Saveznicima dovode do Market Gardena
Eisenhower je bio pod konstantnim pritiskom iz Washingtona da pokrene veliku zračno- desantnu operacija prije kraja rata u Europi te je stoga postavio Savezničku 1. zračno- desantnu vojsku pod zapovjedništvo 21. armijske grupe. Kako se saveznička situacija s opskrbom pogoršavala, a različiti interesi unutar Saveznika suprotstavljali, pojavila se opcija zračno-desantne akcije kroz operaciju Market Garden. Kako se savezničko napredovanje nastavilo prema sjeveru Francuske i Belgije, ovi faktori i odlučan otpor od strane njemačke vojske, točnije Armijske Grupe B, stvarali su zastoj u daljnjem napredovanju.
Otpor Saveznicima, koji je pružala njemačka vojska, pomogao je i bijeg 15. armije pod zapovjedništvom general feldmaršala Von Zangena preko estuarija Scheldt. Kasnije Armijska Grupa B dolazi pod zapovjedništvo feldmaršala generala Modela koji radi nevjerojatan posao reorganizacije njemačkih snaga radi suprotstavljanja daljnjem napredovanju Saveznika.
Planovi nadahnuti optimizmom
Cjelokupni plan operacije Market Garden zahtijevao je od Savezničke 1. zračno-desantne armije da pomogne britanskoj 2. armiji u napredovanju prema kanalu Meuse-Escaut do Nunspeeta na Zuider Zee, što je značilo udaljenost od oko 160 km, a koja bi potom skrenula istočno, prema Njemačkoj i njenom industrijskom središtu, Ruhru. „Tepih“ trupe iz zračno-desantnih jedinica su trebale zauzeti mostove preko glavnih rijeka i kanala koje su se nalazile na putu prema Njemačkoj na tri mjesta: Eindhoven (oko 20 km od početne točke), Nijmegen (85 km) i Arnhem (100 km); uz to, trebalo je zauzeti i par manjih mostova kod Veghela i Gravea, a koji su se nalazili između Eindhovena i Nijmegena.
Ruta kojom je trebao ići XXX. korpus pod zapovjedništvom general-pukovnika B.G. Horrocksa (formacija koja bi išla ispred britanske 2. Armije – ovaj dio operacije se zvao Garden) sastojala se od ravne dvotračne ceste koja se prostirala krajobrazom, a bila je u potpunosti neravna i neoznačena te se sastojala od pjeskovitog tla i poldera, protkana drvećem, manjim šumama, potocima i jarcima što je otežavalo i usporavalo kretanje kroz područje. Za zračni dio operacije (Market) američko zrakoplovstvo bi prevozilo padobrance dok bi RAF-ovi zrakoplovi vukli jedrilice. Bereton je htio dokazati da se napad takvog opsega može izvesti.
Nasuprot njemu je bio general-bojnik Paul Williams (zapovjednik 9. Eskadrona za prijevoz vojnika), koji je tvrdio da zbog „smanjenog broja sati kada ima danjeg svjetla i udaljenosti koje treba prijeći, moguće obaviti tek jedno iskakanje padobranaca po danu te bi bilo žrtava među pilotima i posadom zbog posljedica umora“. Ovo sve je značilo da će biti potrebno tri dana da se obavi kompletan prijevoz padobranaca do mjesta iskakanja, a četvrti dan bi se dostavljale zalihe za daljnji nastavak operacije, dok bi sljedeća dva dana nizinska 52. divizija letjela na aerodrome sjeverno od Arnhema. Meteorolozi su predviđali najmanje dva dana lijepog vremena počevši od nedjelje, 17. rujna, kada je i operacija službeno počela.
Planeri ne uzimaju u obzir informacije obavještajaca i pokreta otpora
General-pukovnik F.A.M. Browning i njegov britanski 1. zračno-desantni korpus su trebali zapovijedati i voditi dio operacije nazvan Market. Prvi val ljudi iz svake divizije bi sletio kao jedna formacija u krugu 10 kilometara od svojih ciljeva te bi tada napredovali prema njima. Tri divizije bi trebale sletjeti do kraja dana trećeg dana te bi svaka trebala držati područje u krugu 40 kilometara a sve kako bi omogućili trupama da napreduju pored njih. Takav vremenski raspored i udaljenost bi imalo smisla jedino ako bi postojale naznake da će Nijemci pružiti malen ili gotovo nikakav otpor. Poznate su riječi satnika Briana Urquharta, šefa obavještajnog odjela britanskog 1. zračno-desantnog korpusa, koji je rekao da „jednostavno ne vjeruje da će Nijemci doživjeti kolaps i predati se“.
Uz sve navedeno, valja spomenuti i lošu komunikaciju između glavnog zapovjedništva Savezničkog vrhovnog združenog stožera, 21. armijske grupe i Savezničke 1. zračno-desantne armije. Sve ovo je značilo da su Saveznici, iako su procjene snaga njemačke vojske možda i bile približno točne, zaboravili ubrojati II. SS Panzer korpus koji se približavao području Arnhema. Većina zapovjednika je radije pretpostavila da se taj korpus premjestio na istok nego da je ostao u neposrednoj blizini Arnhema. Prema riječima satnika Briana Urquharta, „izvještaji nizozemskog Pokreta otpora i zadnje snimke iz zraka su ukazivale na prisutnost oklopne formacije. Na slikama su se jasno mogli vidjeti tenkovi, ako ne unutar same zone iskakanja kod Arnhema, onda u njegovoj neposrednoj blizini“. Ipak izvještaji i informacije nisu uzete u ozbiljnije razmatranje uz objašnjenje u zapovjednom lancu da je „procjena podataka o Panzer korpusu u području Arnhema prenapuhana“. Odmah nakon toga bojniku Urquhartu je savjetovano da uzme dopust.
Zadatak 101. zračno-desantne divizije
Početna faza savezničkog plana, prema Browningovom uvjeravanju, je sadržavala plan slijetanja američke 101. zračno-desantne divizije, pod zapovjedništvom general bojnika Maxwella Taylora, sjeverno od Eindhovena kako bi zauzeli mostove preko rijeka Aa, kanala Willems, rijeke Dommel (St Oedenrode) i kanala Wilhelmina (Son) te zatim i sam Eindhoven. Osiguravanje cesta koje vode iz Eindhovena do Gravea bi značilo da je 101. divizija morala pokrivati radijus prostora od 65 kilometara. Dempsey je ignorirao Browninga te je dopustio 101. da stane kod Veghela, što je ostavilo praznog prostora od nekih 20 kilometara između 101. i 82. divizije.
Zadatak 82. zračno-desantne divizije
Američka 82. zračno-desantna divizija, pod zapovjedništvom brigadnog generala Jamesa Gavina, je također morala braniti velik prostor. Kako se prijetnja očekivala iz smjera regije Kleve, Browning je zadužio Gavina da prvo zauzme uzvisinu Groesbeek, područje koje je bilo prekriveno brežuljcima i šumom, a prostiralo se oko 12 kilometara prema istoku od Nijmegena; također je trebalo zauzeti i mostove koji su vodili preko rijeke Maas (Grave), kanala Maas-Waal te cestovni most u središtu Nijmegena.
Zadatak 1. zračno-desantne divizije
Prva zračno-desantna divizija (ili britanska pošto su oba imena korištena u operaciji) trebala je sletjeti na brežuljke zapadno od Arnhema – njihov cilj je bio cestovni most u samom središtu grada, željeznički most prema zapadu na djelu Niskorajnske nizine te pontonski most (za potonji je bilo otkriveno da je rastavljen na samom vrhuncu operacije).
Zadatak XXX., XII. korpusa i drugih formacija
Snage na tlu, koje bi se spojile sa zračno-desantnim snaga padobranaca, bi došle pod zapovjedništvom XXX. korpusa (2. Household konjica, oklopna divizija Garde, wessekška 43. divizija, 8. oklopna brigada, northumbrianska 50. divizija i nizozemska kraljevska brigada“Princeza Irena“) te bi napredovale prema sjeveru, prema Club Route, sa XII. korpusom (7. oklopna divizija, škotska 15. divizija i velška 53. divizija) koja bi im davala potporu na lijevom boku i VIII. korpusom (11. oklopna divizija, 3. divizija, 4. oklopna brigada, i belgijska 1. brigada) koji bi im davao potporu na desnom boku. Oklopna divizija Garde bi bila ispred XXX. korpusa te kako bi se spajala sa svakom zračno-desantnom divizijom preuzimala bi zapovjedništvo nad njima te prosljeđivalo snage dalje na jug prema VIII. korpusu. Ako bi bilo koji od mostova bio uništen, Garda bi osigurala obalu a wessexška 43. divizija bi pokrenula napad prelazeći preko rijeke. Nasuprot njima je stajala Kampfgruppa „Walther“ s deset slabih bataljuna i deset topova. Kada bi ovaj „džep“ bio slomljen, napredovanje bi se nastavilo.
Nijemci nemaju protuplanove za Market Garden
Nijemci nisu imali plan djelovanja protiv savezničke operacije Market Garden. Nijemci su očekivali napredovanje iz smjera kanala Meuse-Escaut, ali su imali vrlo malo pravih podataka o tome gdje bi se to napredovanje dogodilo i koje bi snage bile uključene u takvu operaciju. Obrambeni planovi su uključivali dvije mogućnosti: prva je bila amfibijsko iskrcavanje britanske 4. armije (nepostojeće armije) na obale Nizozemske kako bi odsjekli ostatak snaga njemačke 15. armije. Druga mogućnost je bila prodor na sjeverozapad od strane 21. armijske grupe prema Weselu s ciljem provođenja okruženja područja i prodora do Ruhra. Nijemci su očekivali slijetanje Savezničke 1. zračno-desantne armije koja bi pružila podršku u bilo kojoj od ovih mogućnosti te je stoga Model rasporedio malo rezervi koje je imao na raspolaganju iz Studentove padobranske 1. armije u središnjoj Nizozemskoj kako bi pružili otpor. Kako je Student ustvrdio, „ovo je bila groteskna improvizacija na velikoj razini“.
Nažalost, područje gdje su njemačke snage raspoređene je bilo točno na području gdje se operacija Market Garden trebala provesti. Model se smjestio u hotelu Hartenstein a koji se nalazio malo istočnije od britanske zone iskakanja. II. SS Panzer korpus službeno nije bio dio Modelovih snaga, a nalazio se pod Zapovjedništvom oružanih snaga za Nizozemsku. Obergruppenführer Bittrich je imao sjedište u Doetinchemu, 25 kilometara istočno od Arnheima, a njegove snage su bile raširene između Arnhema i Deventera. SS-Kampfgruppe „Hohenstauffen“ (u stvarnosti ostatak 9. Hohenstauffen SS Panzer divizije) su trebali biti premješteni u Siegen, blizu Koblenza, 12. rujna kako bi se opskrbili, a SS-Kampfgruppe „Frundsberg“ (ostatci 10. Fundsberg SS Panzer divizije) će se nakon toga premjestiti u Aachen.
Situacija je bila takva da je 16. rujna Bittrich poslao Brigadeführer Harmela u stožer SS-a u Berlin kako bi osobno molio za pojačanja. Nedostatak trupa još ranije je zapazio i Rundstedt te u pismu poslanom OKW-u ustvrdio da „novi neuspjesi mogu biti spriječeni jedino žurnim slanjem pojačanja koja su opetovano zatražena“. Istovremeno, Obersturmbahführer Harzer je nastavio s organiziranjem premještanja trupa prema istoku. Slijetanje koje se počelo odvijati sljedeći dan je potpuno iznenadilo Nijemce.
