Autor: Matija Šerić
Iranska revolucija ojačala je otpor Trećeg svijeta dominaciji SAD-a i SSSR-a. Premda je još od kraja Drugog svjetskog rata ljevica bila glavna snaga suprotstavljanja Sjedinjenim Državama, povratak Homeinija u Teheran i Islamska Republika Iran koju je počeo uspostavljati, pretpostavljala je postojanje alternativnog žarišta protivljenja u kojemu se svjetovna pravda izvodi iz riječi Božje, a ne isključivo čovjekovih odluka. Islamizam je nudio ideologiju usredotočenu upravo na Treći svijet, a preko koje se moglo osuđivati oba zapadna projekta modernizacije.
Značenje revolucije za Hladni rat
Dok je revolucija bila na vrhuncu, jedan je teheranski studentski aktivist u intervjuu naglasio: „Imperijalizam nas iskorištava i dominira cijelim svijetom. Imperijalizam svakoga želi pretvoriti u svog slugu te želi zagospodariti nad svima. Amerika bi željela da pod svoje stavi iransku državu i narod. S druge strane, islamska je republika sklona svim slobodnim i neovisnim vladama koje se zalažu za pravdu. To je ona vrsta vladavine koju su ljudi željeli i sami je stvorili; ova je vlada prijatelj slobode, a neprijatelj imperijalizma, komunizma i svih sličnih. Zemlje poput Amerike ne daju slobodu onima kojim je potrebna i sklona je jedino klasi koja je nad njima zavladala“.
Međutim, iako su osuđivali zapadnjački modernizam, iranski islamisti pomno su izbjegavali osuđivati tehnologiju i organizacijske metode što ih je modernizam podrazumijevao. Homeini nije prestajao ponavljati kako muslimani moraju još više otvoriti pristup kao i povećati razumijevanje suvremenog razvoja, a istodobno ne dopuštati da materijalna dobra zavladaju njihovim razmišljanjima. Znanstveni napredak valjalo je upregnuti da služi islamu.
Iran i Amerika
Za Homeinijev novi režim sučeljavanje sa SAD-om i SSSR-om (posebice nakon invazije na Afganistan 1979.) bila je ključna potvrda vlastite revolucionarne i vjerske ispravnosti. U poruci hodočasnicima koji su u rujnu 1980. kretali u Meku, Homeini je pozvao sve vjernike na međunarodnu solidarnost i spremnost na žrtvu za svoju vjeru: „Neutralne zemlje, pozivam vas da posvjedočite kako se Amerika sprema uništiti sve nas. Osvijestite se i pomognite nam postići naš zajednički cilj. Okrenuli smo leđa i Istoku i Zapadu, kako bismo sami upravljali svojom zemljom. Zaslužujemo li stoga da nas se napada i s Istoka i sa Zapada? Imajući na umu postojeće uvjete na svijetu, pozicija koju smo izborili povijesna je iznimka, ali ako umremo, prijeđemo u mučeništvo ili doživimo poraz, naš se ostvareni cilj neće izgubiti“.
Unatoč Homeinijevoj žestokoj antiameričkoj retorici, brojni članovi Carterove administracije i nadalje su vjerovali kako je s novim iranskim režimom moguće pronaći neki modus vivendi. Očekujući kako će glavni izazov američkoj agendi uslijediti s ljevice, CIA i stručnjaci za Iran u Vijeću za nacionalnu sigurnost nastavili su s pokušajima uspostave kanala komunikacije s unutarnjim krugom oko Homeinija sve dok skupina pod nazivom „Studenti koji slijede Imamovo učenje“ nije zaposjela američko veleposlanstvo.
Nestajanje iluzija o američko-iranskoj suradnji
Tek kad je Homeini otvoreno, kao odgovor na šahov dolazak u Ameriku, podržao zauzimanje zgrade i potom držanje osoblja veleposlanstva kao taoca, Washington je shvatio kako su islamisti nepomirljiviji neprijatelji Amerike i od komunističke stranke Tudeh i o ostale iranske ljevice. Carterova neuspjela vojna operacija spašavanja talaca potvrdila je nemoć SAD-a u postrevolucionarnim zbivanjima te je Homeiniju pružila odličnu priliku da, u ime vanjske prijetnje revoluciji, sve svoje domaće rivale istisne na marginu.
Iran i Sovjetski Savez
S vremenom, sovjetsko viđenje Iranske revolucije na mnogo je načina podsjećalo na američko. U očima Međunarodnog odjela CK KP SSSR-a Iran se od 1945. nalazio pri vrhu zemalja zrelih za revoluciju. SSSR je održavao bliske veze ne samo s Tudehom i ljevicom već s umjerenom islamskom oporbom. Moskva je najprije očekivala da će kriza iz 1977.-1978. uroditi zamjenom šahove autokracije nekim oblikom nacionalističke ustavne vlade poput Mosadekove. Kad je potkraj 1978. postalo razvidno kako će Mohamed Reza odstupiti s vlasti i kad su se štrajkovi proširili, Međunarodni odjel počeo je vjerovati kako bi Tudeh mogao dobiti stvarnu priliku da utječe na budući politički život i prilike u Iranu.
Moskva je preporučivala, a Tudeh se pridržavao, strategije bliskog poistovjećivanja s ajatolahom kao revolucionarnim vođom. U posebnoj izjavi vodstvo Tudeha zanijekalo je da namjerava „smjesta graditi socijalizam“ ali je obznanilo kako kani „učvrstiti antiimperijalistička postignuća“. „Posve je jasno da su antiimperijalističke snage aktivne pod vodstvom Homeinija“, kaže se nadalje u priopćenju. „Zbog toga su najvažnije snage iranske ljevice i Tudeha… stale iza Homeinija“.
Dva sovjetska pristupa iranskom pitanju
Sredinom 1979. u Moskvi su se pojavila dva vrlo različita pristupa iranskom pitanju. Sukladno postupnom pristupu, koji je zagovarao šef Međunarodnog odjela Boris Ponomarjev i vođa većine u Politbirou, Iranska je revolucija bila antiimperijalistički pokret koji će se s vremenom okrenuti ljevici u potrazi za političkim usmjerenjem. U međuvremenu, najvažnije je bilo izbjeći kontrarevoluciju koju bi mogao potaknuti SAD.
Drugi glavni pristup, koji je promicao šef KGB-a Jurij Andropov, procjenjivao je kako će u doglednoj budućnosti mule u svojim rukama držati konce iranske politike, a da je Tudeh preslab i suviše razjedinjen da bi stekao veći utjecaj. U najboljem se slučaju SSSR mogao nadati nekom obliku nagodbe s Homeinijem, sukladno kojoj bi iranski vođa utišao svoje retoričke napade na Sovjetski Savez, suzdržao se od intervencije usmjerene protiv komunističke vlade u susjednom Afganistanu, te ne bi stvarao „teškoće“ „antiimperijalističkoj politici“ glavnih sovjetskih saveznika u regiji, Iraku i Siriji. Dolazak veterana KGB-a general-majora Leonida V. Šebaršina u Teheran kao rezidenta, imao je za cilj zajamčiti sovjetskom vodstvu da će primati dovoljno obavještajnih informacija kako bi se moglo opredijeliti između ta dva pristupa, ali i da shvati kako ta dva stajališta ne moraju nužno biti proturječna.
Dokumentarac o Iranskoj revoluciji
Brežnjev pronicljivo shvaća novi Iran
Dvojakost stajališta u pogledu Iranske revolucije među njegovim savjetnicima, utjecala je i na poglede generalnog sekretara KP SSSR-a Leonida Brežnjeva. U razgovoru s istočnonjemačkim vođom Erichom Honeckerom početkom listopada 1979. Brežnjev je upozorio na „tendencije ne baš osobito pozitivne naravi“ u sovjetsko-iranskim odnosima, te naglasio kako „naše inicijative u pogledu razvoja dobrosusjedskih odnosa s Iranom trenutno ne donose nikakvih praktičnih učinaka u Teheranu“.
Također se požalio na ajatolahove kampanje protiv ljevice i progone nacionalnih manjina. „Sve nam je to poznato“ rekao je Brežnjev. „No, još nam je nešto jasno: Iranska je revolucija potkopala vojno savezništvo Irana i SAD-a. Kad je riječ o cijelom nizu međunarodnih pitanja, posebice u pogledu Bliskog istoka, Iran sada zauzima antiimperijalistička stajališta. Imperijalizam pokušava ponovno steći utjecaj u regiji. Mi se nastojimo oduprijeti tim naporima. Strpljivo radimo sa sadašnjim iranskim vodstvom i pridobivamo ih za razvijanje na temeljima jednakopravnosti i uzajamne koristi“.
Sovjetski dužnosnici dobro čitaju iranske vlasti
Poslije izbijanja talačke krize u studenom 1979., Šebaršinova izvješća Moskvi postajala su sve nepovoljnija. Dok je sovjetski veleposlanik u Teheranu, Vladimir Vinogradov, tumačio i ocjenjivao Homeinijev pristup Moskvi neprijateljskim ali opreznim zbog straha da se istodobno ne sukobi s obje supersile, rezident KGB-a ga je doživljavao sve izrazitije neprijateljskim. U Šebaršinovim izvješćima govorilo se o tri scenarija: 1. Amerikanci će izvesti uspješnu akciju svrgavanja režima; 2. Homeinijevi reakcionarni sljedbenici preuzet će vlast i prevladati razlike sa Sjedinjenim Državama; 3. Ajatolah će ostati na vlasti, ali će u njega sve više jačati antisovjetizam i počet će poticati muslimane na pobune diljem cijele regije. Pokazalo se kako su na neki način i Vinogradov i Šebaršin bili u pravu.
Iako nije napuštao svoje javne osude komunizma i SSSR-a kao „drugoga velikog sotone“, Homeini se uvijek brinuo da izbjegne otvoreni sukob sa Sovjetima. Svi pozitivni ciljevi što ih je Moskva postavljala kad je riječ o Iranu, pokazali su se pukim tlapnjama. Neuspjeh Moskve u nastojanjima da odgovori svog saveznika Saddama Husseina od napada na Iran u rujnu 1980., istodobno je značio da se neće ostvariti sovjetska želja za uspostavom regionalne antiimperijalističke fronte.
Slom Tudeha
KGB-ove metode konstantnog prikupljanja informacija pridonijele su krahu stranke Tudeh. Pod izlikom da su joj članovi sovjetski špijuni, islamisti su pregazili Iransku komunističku partiju. Nekoliko je tisuća komunista uhićeno, na stotine smaknuto. Kao gesta dobre volje prema Sovjetima, pošteđeni su životi glavnih partijskih čelnika, no, dok su bili u tamnicama, velik broj njih prešao na islam što je bio znak ideološkog sloma iranskoga komunizma. General Šebaršin je prognan, ali uskoro je u moskovskom sjedištu te službe, kao šef inozemnih obavještajnih odjela i operacija KGB-a, dobio priliku naširoko širiti svoja protuislamska stajališta.
