Autor: Matija Šerić
Sredinom siječnja 1978. u Teheranu i ostalim gradovima izbili su neredi, a prosvjednici su nosili transparente i izvikivali parole u kojima su šaha etiketirali izdajnikom te slavili prognanog ajatolaha Homeinija kao primjer domoljubne čestitosti i poštenja. Prosvjednike od kojih su mnogi bili mladi i studenti razjarili su komentari o ajatolahu u teheranskim novinama Etella’at. Uz studente i mlade prosvjedovali su i nezaposleni pristigli sa sela u grad.
Pahlavija revolucija iznenađuje
Pahlavi koji je bio oslabljen godinama i bolešću, bio je zapanjen izbijanjem otvorenoga neprijateljstva protiv njegove vlasti. Kolebao se između koncesija i represije, uvjeren kako su prosvjedi dio šire međunarodne zavjere protiv njega. Šah je u početku nastavio svoj program liberalizacije i radije je odlučio pregovarati s prosvjednicima nego koristiti silu. Obećao je da će se demokratski izbori održati sljedeće godine. Cenzura je ublažena i izdana je rezolucija kako bi se smanjila korupcija u vladi i državnoj upravi. Prosvjednici su ubrzo puštani na slobodu.
Policijske snage nisu bile adekvatno obučene da kontroliraju demonstracije stoga je tu ulogu preuzela vojska. Ona je dobila naputak da ne koristi „smrtonosnu silu“ iako su neiskusni vojnici znali prekoračiti silu što je samo dolijevalo ulje na vatru ionako uzavreloj atmosferi.
Varljivo ljeto 1978.
Do ljeta 1978. prosvjedi su stagnirali. Ostali su u smirenom stanju četiri mjeseca. Oko 10 tisuća sudionika u svakom većem gradu (s iznimkom Isfahana gdje su prosvjedi bili veći i u Teheranu gdje su prosvjedi bili manji) prosvjedovalo je svakih 40 dana. To je činilo veliku manjinu u odnosu na ukupnu populaciju. Premda su tenzije ostale prisutne, početkom ljeta izgledalo je da je šahova politika rješavanja krize uspješna. Analitičari CIA-e su zaključili kako Iran nije niti u predrevolucionarnim niti revolucionarnom stanju. Takve krive procjene CIA-e smatraju su jednim od najvećih strateških promašaja koje je CIA ikad doživjela od njezinog osnutka 1947.
Sudbonosni 19. kolovoza
Dana 19. kolovoza u jugozapadnom gradu Abadanu četiri piromana su zablokirala vrata kinodvorane Cinema Rex i unutra podmetnuli požar. To je bio najveći teroristički napad u povijesti do 11. rujna 2001. i napada na njujorške blizance. 422 osobe u kinu su izgorjele do smrti. Ajatolah Homeini je odmah okrivio Pahlavija za incident, a vlasti su okrivile islamiste. Zbog prevladavajuće revolucionarne atmosfere, javnost je krivila režim za požar unatoč vladinom inzistiranju da oni nemaju veze s tim. Deseci tisuća prosvjednika okupirali su ulice uzvikujući „spalite šaha“ i „šah je kriv“. Do danas nisu otkriveni pravi krivci za požar.
„Crni petak“ u rujnu sve mijenja
Međutim, nikakvi ustupci više nisu mogli spasiti šahov režim. Javnost je proključala od bijesa i bila je voljna svrgnuti Pahlavijev establišment. Premda je šahova policija privremeno uspostavila kontrolu, ponovni prosvjedi u Teheranu u rujnu 1978., tijekom kojih su organi reda pobili stotine ljudi pokazali su kako ulica izmiče kontroli države. Najtragičniji je bio „Crni petak“ 8. rujna kad je na trgu Jaleh u Teheranu ubijeno oko 100 ljudi, a ozlijeđeno je više od 200. Taj događaj je ključan u Iranskoj revoluciji jer je okončao svaku „nadu u kompromis“ između prosvjednog pokreta i režima. Rujanski prosvjedi također su pokazali kako su se protiv šaha ujedinili ljevičarski i umjereni islamistički krugovi te islamistička oporba na čelu s Homeinijem kao najistaknutijim simbolom.
Mlitava američka reakcija na islamsku revoluciju
Za američke stručnjake za Iran, ljevica, a ne islamisti, i dalje je predstavljala najveću prijetnju. Bilo je malo vjerojatno da će se te dva tabora približiti. Kao što je State Department utvrdio tijekom posljednje velike krize 1963.: „Komunistička promidžba pokazivala je, s jedne strane, antireligijsko raspoloženje, a s druge toleranciju prema šahovima reformama; mule se tradicionalno neprijateljski postavljaju prema Rusiji i komunizmu“.
Američki policymakeri zato su Iransku revoluciju sagledavali u širemu hladnoratovskom okviru, u kojem bi svaka prijetnja šahovu režimu išla u prilog komunističkoj partiji Tudehu. Uz to, Tudeh se pojavljivao kao nositelj alternativnog koncepta suvremenosti i za razliku od „reakcionarnih“ islamista, na koje se u Washingtonu gledalo jedino kao na negativnu snagu, mogao je vladati zemljom. Premda su Amerikanci nastojali uspostaviti veze i s umjerenom islamskom oporbom i s islamistima te je pokušaje Homeini odlučno odbijao. CIA i američko veleposlanstvo zaključili su kako Amerika nema drugog izbora nego i dalje podržavati šaha.
Homeini na potezu
Nakon što ga je režim Saddama Husseina prognao iz Iraka nanijevši mu uvredu koju nikad nije zaboravio, ujesen 1978. Homeini je iz svog novog boravišta u progonstvu, ovoga puta iz Pariza, počeo slati naputke iranskoj oporbi. U svojim porukama koje je širio preko magnetofonskih i videovrpci, ajatolah je pozivao narod da nastavi sa štrajkovima i prosvjedima, te vojsku da se pobuni protiv nevjerničke vlade. Homeini je također počeo uobličavati široki politički program u kojemu su posebno mjesto zauzimale riječi poput neovisnosti, demokracije i slobode premda uz dodatak pridjeva islamski kao svojevrsnog pojašnjenja i ublaženja.
Oporbenjaci svih političkih opredjeljenja počeli su opsjedati Homeinija u Parizu pridonoseći stvaranju dojma kako se ajatolah postavio na čelo šarolikih i širokih snaga otpora režimu. No, ti suradnici nisu imali preveliki utjecaj na Homeinijeve ideje o državi koju je kao ajatolah želio izgraditi. Baš suprotno. Često bi ostajao zgranut njihovim sekularizmom pa bi ih korio i pozivao da se vrate na put istinskog islama. Jedino vraćajući se tom putu, vjerovao je Homeini, mogli bi postati integralnim dijelom revolucije.
Svrgavanje šaha
Šahova se vlada urušila u prosincu 1978. kad je milijun ljudi marširalo na Teheran zahtijevajući svrgavanje monarha i povratak protjeranog ajatolaha. Marševi su upriličeni tijekom Ašure, dva najvažnija dana u mjesecu Muharemu, kad se šijiti prisjećaju mučeništva imama Huseina u 7. stoljeću. Parole prosvjednika bile su pune simboličkih značenja koja su se vrtjela oko žrtvovanja i pročišćenja – riječi koje su dominirale prethodnim prosvjednim skupovima a Homeini ih je želio čuti. Marševi tijekom mjeseca Muharema bili su ne samo moćan simbol premoći islamskog diskursa u redovima oporbe već su istodobno otkrivali i svu nemoć šahove vlasti.
Povratak ajatolaha
Reza Pahlavi napustio je zemlju 16. siječnja 1979. i nije se više vratio. Posljednja vlada koju je šah doveo na vlast, prevođena mosadekističkim nacionalistom Shahpurom Bakhtiyarom, počela je ubrzo sve veći broj svojih ovlasti prepuštati Islamskom revolucionarnom vijeću što ga je imenovao Homeini. Ajatolah se 1. veljače 1979. trijumfalno vratio u Teheran gdje su ga brojni obični Iranci pozdravili kao Imama, Prorokova potomka koji se vratio kako bi iskupio svoj narod.
