Autor: Bruno Rukavina
U analizi se istražuje koncept (više)vektorskog (eng. multi-vectoral) međunarodnog sustava naspram koncepcije (više)polarnosti (eng. multi-polar) međunarodnog sustava. Cilj analize je pokazati što je to viševektorski međunarodni poredak nasuprot višepolarnosti i kako se ona može implementirati u vanjsku politiku država. Analiza je nastavak i nadogradnja vrlo zanimljive analize dr. sc. Sanje Vujačić o miru na kredit u kojoj djelomično analizira ovaj koncept (Vujačić, 2026).
Definicija i uloga polova u međunarodnim odnosima
Kako bismo bolje razumjeli međunarodne odnose, ponekad je zanimljivo osloniti se na prirodoslovne znanosti, iako se samo s pomoću njih ne mogu kvalitetno objašnjavati međunarodni odnosi, jer je u središtu istih čovjek, koji se ne ponaša po matematičkim-prirodoslovnim zakonitostima, nego vlastitim nesavršenim zakonitostima koji proizlaze iz čovjekove pale prirode. Neovisno o tome, često se tijekom 20. stoljeća govorilo o pojmovima iz fizike kako bi se opisali međunarodni odnosi, pri čemu je jedan od najkorištenijih pojmova: pol.
Što je pol? Etimološki dolazi iz grčkog jezika i riječi pólos, os ili osovina, a u fizici se najčešće koristi kod magneta kao „točka ili više točaka na magnetu u kojima je koncentriran najveći dio magnetskog toka“ (Hrvatski jezični portal, 2026). U međunarodnim odnosima na pol možemo gledati kao aktera sa sumom tri vrste moći (politička, ekonomska i vojna) sa stanovništvom i teritorijem. „Geopolitika, geoekonomija i geostrategija mogu biti prikazane kroz trigonalni suodnos pri čemu su donja dva kuta trokuta konstantno ista (stanovništvo i teritorij), a razina moći se mijenja s obzirom na tip moći: politička moć (geopolitika), ekonomska moć (geoekonomija), vojna moć (geostrategija)“ (Rukavina, 2022: 93).
Do zanimljivih zaključaka može se doći ako se sumiraju ova tri trokuta. Teritorij i stanovništvo će ostati ista baza ili temelj (uvećan tri puta), a nadodane vojna, ekonomska i politička moć, zajedno tvore ono što ruski geopolitičari nazivaju pol multipolarnog svijeta. „Svaki pol multipolarnog svijeta, u teoriji, trebao bi imati snažnu vojnu, ekonomsku, demografsku, političku, geografsku i civilizacijsku formaciju sposobnu da izvede stratešku integraciju, djelujući kao rezultanta u širokom spektru regionalnih interesa sa susjednim teritorijama“ (Dugin, 2017: 62). Može se reći da je pol u međunarodnim odnosima veliki teritorij sa znatnim stanovništvom i dovoljnom razinom vojne, ekonomske i političke moći te koji se može jasno diferencirati po unutarnjoj strukturi od drugog pola (Rukavina, 2022: 94).
Pol u međunarodnim odnosima označava koncentraciju višedimenzionalne moći oko jednog aktera (najčešće države ili uske skupine država) koji je dovoljno moćan da omogući autonomno strateško okupljanje, djelovanje i sposobnost oblikovanja pravila, normi i ishoda međunarodnog sustava, a ne samo reaktivnu prilagodbu postojećim okolnostima. Takva moć uključuje vojno-sigurnosne, ekonomske, političko-institucionalne i normativno-ideološke kapacitete, pri čemu veća država u polu djeluje kao središte gravitacije prema kojem se drugi akteri orijentiraju kroz savezništva, ovisnosti ili balansiranje. Polovi tako stvaraju strukturne (a)simetrije u međunarodnim odnosima i predstavljaju temelj za razlikovanje unipolarnog, bipolarnog, tripolarnog ili multipolarnog međunarodnog poretka. Polovi su svojevrsni blokovi država koje teže nekoj vrsti središta što unutar blokova stvara strukturu centar-periferija, koja često pogoduje centru na račun periferije.
Drugim riječima, polarnost uspostavlja određenu hegemoniju na određenom terenu koji je jasno utvrđen, primjerice za vrijeme Hladnog rata gdje su postojale jasne granice i linije razdvajanja koje su podijelile kontinente (Europu), države (Njemačku), ali i gradove (Berlin). Polovi/blokovi su imali jasne ideološke i političko-ekonomske sustavne/organizacijske različitosti. Što nas vodi do zanimljivog pitanja o kakvim ideološkim ili sustavno-organizacijskim različitostima danas možemo govoriti? Kako je danas kapitalistička Rusija različita od kapitalističke Njemačke ili Danske ili pak od kapitalističkih Sjedinjenih Američkih država kad u svim navedenim državama vrijedi isto pravilo koje dokazuju gotovo sva ekonomsko-financijska istraživanja: bogati će se uvijek bogatiti, a siromašni siromašiti? Možda je riječ o konstruktivizmu i institucionalnom izomorfizmu, što je posebna tema istraživanja.
Uloga i važnost vektora u međunarodnim odnosima
Etimološko značenje vektora dolazi iz latinskog jezika i riječi „vector: prenosilac ← vehere: nositi“ (Hrvatski jezični portal, 2026). „Pojam vektora razvio se iz teorije orijentiranih ili usmjerenih dužina. Orijentirana dužina AB dužina je AB kojoj je određena početna A točka i završna B točka, pa se grafički označuje strelicom od A prema B“ (Hrvatska enciklopedija, 2026). Što navedeno označava za međunarodne odnose i vanjskopolitičko/diplomatsko djelovanje?
Etimološko i matematičko značenje vektora pokazuje se osobito primjenjivim u politološkoj analizi međunarodnih odnosa budući da vektor označava usmjereni pravac vanjske politike koji ima jasno polazište utemeljeno na nacionalnim interesima, identitetu i resursima države A (točka A) te određeni smjer prema konkretnim drugim državama B, C, D…, a odnos je mjerljiv i izražen kroz političku, vojnu, ekonomsku ili normativnu razinu angažiranosti. Analogno orijentiranoj dužini u matematici, koja je definirana početnom i završnom točkom, vanjskopolitički vektor određen je s tim odakle država polazi (početna točka A) i prema kojoj je državi vanjska politika usmjerena (završna točka B), pri čemu etimološko značenje latinske riječi vehere (nositi, prenositi) simbolizira transfer moći, interesa, utjecaja ili vrijednosti između političkog prostora točke (države) A i B. Takvi vektori ne djeluju izolirano, već istodobno, pri čemu se mogu međusobno nadopunjavati, pojačavati ili poništavati, biti komplementarni ili kontradiktorni, što omogućuje analizu vanjske politike kao dinamičnog skupa usmjerenih odnosa, a ne statičnog i pasivnog svrstavanja u polove ili blokove kao što se radilo u prošlom stoljeću. Stoga pojam vektora u međunarodnim odnosima označava strukturirani, usmjereni i intenzivni oblik vanjskopolitičkog djelovanja države, što se osobito jasno očituje u konceptu viševektorske vanjske politike.
Posljedica razlikovanja polova i vektora u međunarodnim odnosima
Praktična implikacija razlikovanja polova i vektora u međunarodnim odnosima utemeljena je na razdvajanju strukturnih ograničenja međunarodnog sustava polarnosti za razliku od otvorenijih operativnih izbora vanjske politike pojedinih država kroz vektore, čime se omogućuje realističnije oblikovanje vanjskopolitičkih strategija nacionalnih država. Polovi predstavljaju relativno stabilne koncentracije višedimenzionalne moći koje određuju okvir djelovanja, granice mogućeg i hijerarhiju međunarodnog sustava, koje istovremeno i ograničavaju države u tim polovima/blokovima, dok vektori označavaju konkretne, usmjerene i promjenjive odnose i politike koje države (točka A) razvijaju u slobodnom (su)odnošenju s drugim državama (točka B, C, D…).
U praktičnom smislu, to znači da se država ne mora nužno identificirati s bilo kakvim polom kako bi prema njemu imala snažan ili intenzivan vektor suradnje, nego se surađuje s državom koja se (samo)percipira kao nositelj pola. Razlikovanje polova i vektora kao pojmova omogućuje analizu vanjske politike kao dinamičnog procesa upravljanja različitih odnosa s različitim intenzitetom, umjesto pojednostavljenog svrstavanja država u blokove, što je osobito važno za male i srednje države koje, iako same ne mogu biti polovi, mogu racionalno optimizirati vlastitu poziciju kroz selektivno usmjeravanje i balansiranje vektorskih odnosa s različitim državama, neovisno o polovima. Time se u praksi otvara prostor za fleksibilnije, adaptivnije i manje eskalacijske vanjskopolitičke strategije jer viševektorski pristup omogućuje očuvanje autonomije, nacionalne suverenosti i maksimalizaciju nacionalnih interesa unutar zadanih strukturnih ograničenja međunarodnog poretka.
Blokovska podjela svijeta na polove zarobljava države i gleda ih kao pasivne kockice u tim blokovima. Jednom kad je u bloku, država je pod njenim utjecajem, što simplificira međunarodne odnose koji su mnogo dinamičniji i kompleksniji od slaganja države u blokovske podijele. Gledanje međunarodnog poretka kao sustava država koje teže sigurnosti i ostvarenju svojih nacionalnih interesa (bili oni definirani ili kao što su u hrvatskom slučaju nedefinirani u službenim dokumentima) kroz slobodno međunarodno djelovanje, mnogo je bliže viševektorskom razumijevanju međunarodnih odnosa, nego blokovskom.
Osim toga, ponekad glavni nositelji blokova (snažnije i veće države) mogu imati suprotne ili ugrožavajuće nacionalne interese prema drugim (manjim i srednjim) državama koje pripadaju tim blokovima. Prošlomjesečna kriza oko Grenlanda između SAD-a kao glavnog nositelja euroatlantskog bloka (ili pola) i Danske kao manje države u tom bloku (polu) najbolje opisuje navedeno. Zbog toga viševektorska vanjska politika usmjerava djelovanje države prema vlastitim nacionalnim interesima u odnosima s bilo kojim drugim državama koje pridonose ostvarenju postavljenih nacionalnih interesa. Nastavno na prošli primjer, Danska je mogla kreirati s bilo kojim drugim akterom vektorski odnos koji bi štitio interese Danske na Grenlandu, slično kao što je Kanada usmjerila svoju vanjsku politiku prema Kini kako bi vanjskopolitički vektorski kompenzirala negativne odnose sa SAD-om. Ili primjerice Indija koja ima sporazume o suradnji s EU, SAD-om i s Rusijom, a istovremeno je dio Commonwealtha s Ujedinjenim Kraljevstvom. Stoga se postavlja pitanje kojem bi to polu/bloku pripadala Indija ili polovi danas više opće ne postoje i možemo govoriti o ne-polarnom međunarodnom poretku u kojem se akteri okreći pragmatičnoj viševektorskoj vanjskoj politici?
Viševektorska vanjska politika treba biti fleksibilna i prilagodljiva promjenama u međunarodnom okruženju te usmjerena na one vanjskoekonomske i vanjskopolitičke vektore koji su u danom trenutku izvedivi i korisni za određenu državu. Budući da političke napetosti među državama uglavnom nisu trajne, važno je održavati konstantne bilateralne odnose čak i u nepovoljnim političkim uvjetima, kako bi se dugoročno očuvali ekonomski, sigurnosni i politički nacionalni interesi (Петров-Рудаковский, 2023: 81). Viševektorska vanjska politika po znanstvenoj literaturi je karakteristična za gotovo sve države post-sovjetskog prostora. „Većina članica ZND-a pripada srednjim i malim državama (osim Ruske Federacije koja je velika), stoga ne čudi da su u svojoj vanjskoj politici sve odabrale jedan drugi viševektorizma: od politike otvorenih vrata u Tadžikistanu do komplementarizma u Armeniji i trajne neutralnosti Turkmenistana“ (Дегтерев et al, 2018: 63). „Viševektorska politika je u određenoj mjeri karakteristična za mnoge post-sovjetske države“ (Yuneman, 2023). U literaturi se često navodi i Kazahstan kao primjer jer je „Tokajev, koji je bio ministar vanjskih poslova od 1994. do 1999., a zatim ponovno od 2003. do 2007., pomogao u uspostavljanju jedinstveno brendirane multivektorske vanjske politike Kazahstana. Ova strategija naglašava dobre vanjske odnose sa svim glavnim regionalnim i globalnim silama“ (O’Neill et al, 2023: 5). Viševektorska vanjska politika predstavlja operativnu strategiju kojom države unutar zadanih strukturnih ograničenja međunarodnog sustava fleksibilno usmjeravaju različite vanjskopolitičke i vanjskoekonomske odnose sukladno svojim vlastitim nacionalnim interesima, bez nužnog i trajnog vezivanja uz jedan pol ili blok.
S obzirom na sve dinamičnije viševekstorske odnose u međunarodnim odnosima, višepolarnost koja po mnogobrojnim autorima i političarima dolazi na vidjelo, mogla bi biti zamijenjena s nepolarnosti o čemu smo pisali i prošle godine. „Svjedočimo transformaciji ili (po nekim autorima) slomu unipolarne hegemonije i konačnom kraju amerikaniziranog međunarodnog poretka (Pax Americana) (ali koji još neko vrijeme živi u transformacijskom vremenu, jer postoji primjerice UN). Potencijalno povlačenje ili slabosti Sjedinjenih Američkih Država u ulozi globalnog arbitra ostavljaju za sobom vakuum moći. U takvom okruženju, kratkoročno, nijedna sila ne posjeduje dovoljno kapaciteta ni političke volje da preuzme vodstvo, što rezultira stvaranjem međuprostora bez pravila, normi i struktura. Zbog toga se može govoriti da kaotizacija rezultira trenutačnim ne-polarnim (eng. non-polar) međunarodnim poretkom u određenim dijelovima svijeta“ (Rukavina, 2025a) (Евстафьев, 2023). „Uopće nema polariteta nego živimo u svijetu kaotične nepolarnosti“ (Actualitica, 2025). Upravo ova nepolarnost (međunarodni poredak bez ijednog pola) koja potencijalno postaje sve očitija otvara vrata viševektorskom međunarodnom poretku unutar kojeg se treba početi (re)pozicionirati i Republika Hrvatska prvenstveno fokusirajući se na vlastite nacionalne interese i vlastitu nacionalnu viziju i misiju države za 2050. i 2100. godinu.
Hrvatska u višepolarnom i/ili viševektorskom međunarodnom poretku
Manje je poznato da je Hrvatska u svojim službenim strateškim dokumentima definirala postojanje multipolarnog svjetskog poretka prije osam godina. Riječ je o Strateškom planu Ministarstva vanjskih i europskih poslova 2018.-2020. godine, što pokazuje da je Hrvatska vrlo rano uvidjela promjenu koja se događa na strateškim globalnim razinama te je bila postavljena tadašnja misija Ministarstva vanjskih i europskih poslova:
„U novom multipolarnom svijetu, te u kontekstu novog multipolarnog poretka u Europi, misija je Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH u razdoblju 2018.-2020. promicati stabilnost u neposrednom okruženju; promicati i štititi interese i sigurnost hrvatskih državljana i pripadnika hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske te služiti interesima hrvatskog gospodarstva u inozemstvu; ojačati srednjeeuropsku i mediteransku dimenziju hrvatske vanjske politike te očuvati i razvijati mehanizme stabilnosti i kohezije unutar Europske unije; sukladno hrvatskim interesima i duhu međunarodne suradnje razvijati bilateralnu i multilateralnu suradnju s drugim državama u svijetu“ (Strateški plan, 2018).
Kao mala država u višepolarnom svijetu, Hrvatska nije pol, odnosno nema dovoljnu vojnu, ekonomsku ili političku moć da samostalno oblikuje globalna pravila i strukturu međunarodnog sustava. To znači da je strukturno ograničena odnosima i aktivnostima velikih sila, središnjicama polova, i mora računati s hijerarhijom moći koja definira okvir mogućeg djelovanja unutar tog pola ili bloka. Višepolarnost za Hrvatsku predstavlja vanjskopolitički kontekst u kojem su prisutni različiti blokovski centri moći među kojima je nužno imati razvijene i ujednačene interese i odnose, ali se onemogućava olako kreiranje odnosa s državama izvan tog pola/bloka, jer blokovi ne omogućavaju strateško nacionalno-interesno balansiranje nego blokovsku poslušnost.
Međutim, viševektorski pristup omogućuje Hrvatskoj da se uzvisi izvan blokovskog okvira te da proaktivno usmjerava vlastite vanjskopolitičke vektore prema različitim državama diljem svijeta (diplomatski, ekonomski, sigurnosno i kulturno) s fokusom prema onim državama i akterima koji mogu doprinijeti ostvarivanju hrvatskih (trenutačno nedefiniranih) nacionalnih interesa. Takva politika nije pasivno svrstavanje i slijepo-gluhonijema poslušnost u bloku ili polu, nego fleksibilno, proaktivno i selektivno upravljanje više paralelnih vektorskih odnosa, pri čemu Hrvatska može razvijati snažnu suradnju unutar EU i NATO, ali istovremeno održavati konstruktivno-pragmatične ekonomske ili kulturne veze s drugim državama, ako navedena suradnja ostvaruje hrvatske nacionalne interese.
U praksi to znači da Hrvatska, iako sama nije pol, koristi vanjsku politiku kao vektore da maksimizira autonomiju, suverenost, osigura sigurnost i potiče gospodarski i politički razvoj te osigurava ispunjavanje nacionalnih interesa koje je nužno definirati u novim strateškim i doktrinarnim državnim dokumentima. Viševektorski pristup omogućuje strateško manevriranje i balansiranje te izbjegavanje ovisnosti o jednom stranom centru moći s fokusom na vlastiti rast i razvoj u suvremenim sve anarhičnijim i dinamičnijim (kaotičnijim) međunarodnim odnosima.
Spec. pol. Bruno Rukavina je specijalist za vanjsku politiku i diplomaciju i doktorand na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Izvori:
Actualitica (2025) Global Power Struggles: An Interview with Foreign Policy Expert Bruno Rukavina (Part I). Dostupno: https://actualitica.com/en/politics/global-power-struggles-an-interview-with-foreign-policy-expert-bruno-rukavina-part-i/ Pristupljeno 31. siječnja 2026.
Дегтерев, Денис Андреевич, et al (2018) Параметры многовекторности внешней политики стран СНГ: прикладной анализ. Мировая экономика и международные отношения 62(1): 63–75.
Dugin, Aleksandar (2017) Geopolitika multipolarnog svijeta. Zagreb: Eneagram.
Евстафьев, Дмитрий. 2023. Шагнуть за порог глобального мира. Россия в глобальной политике 21(2): 8–21. Dostupno: https://doi.org/10.31278/1810-6439-2023-21-2-8-21 Pristupljeno: 31. siječnja 2026.
Hrvatska enciklopedija (2026) Dostupno: https://www.enciklopedija.hr/ Pristupljeno 31. siječnja 2026.
Hrvatski jezični portal (2026) Dostupno: https://hjp.znanje.hr/ Pristupljeno 31. siječnja 2026.
O’Neill, Daniel, et al (2023) Kazakhstan’s Quest for Status: A Secondary State’s Strategy to Shape Its International Image. Journal of Eurasian Studies 0(0): 1-16.
Rukavina, Bruno (2025) Igra velikih sila za globalnu dominaciju: intervju sa spec. pol. Brunom Rukavinom (II. dio). Actualitica.hr. Dostupno: https://actualitica.com/politika/igra-velikih-sila-za-globalnu-dominaciju-intervju-sa-spec-pol-brunom-rukavinom-ii-dio/ Pristupljeno 31. siječnja 2026.
Rukavina, Bruno (2025a) Prijeti nam pakao kroz kaotizaciju međunarodnih odnosa (2). Geopolitika news. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/prijeti-nam-pakao-kroz-kaotizaciju-medunarodnih-odnosa-2/ Pristupljeno 31. siječnja 2026.
Rukavina, Bruno (2022) Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Forum za sigurnosne studije 6(6): 89-118. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/clanak/437724 Pristupljeno 31. siječnja 2026.
Strateški plan (2018) Strateški plan za razdoblje 2018.-2020. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Dostupno: https://mvep.gov.hr/UserDocsImages/files/file/2018/1807061628-strateski-plan-ministarstva-vanjskih-i-europskih-poslova-za-razdoblje-2018-2020.pdf Pristupljeno 31. siječnja 2026.
Vujčić, Sanja (2026) dr. sc. Sanja Vujačić: 2026.: Povratak ‘Biča Božjeg’: Mir na kredit. Geopolitika News. https://www.geopolitika.news/analize/dr-sc-sanja-vujacic-2026-povratak-bica-bozjeg-mir-na-kredit/ Pristupljeno 31. siječnja 2026.
Петров-Рудаковский, А. П. (2023) Внешнеэкономическая безопасность государства: понятие и специфическая роль с системе национальной безопасности. Вестник Института экономики НАН Беларуси (7): 73–82.
Yuneman, Roman (2023) Kazakhstan’s Multi-Vector Foreign Policy. Russia in global affairs. Dostupno: https://eng.globalaffairs.ru/articles/kazakhstan-multi-vector/ Pristupljeno 31. siječnja 2026.
