U nastavku slijedi drugi dio razgovora sa spec. pol. Brunom Rukavinom, specijalistom za vanjsku politiku i diplomaciju i doktorandom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Tema intervjua su multipolarnost, budućnost NATO-a, BRICS-a i međunarodnih odnosa u cjelini te (geo)politička uloga korporacija.
– Je li moguća istinska multipolarnost u kojoj će npr. velikih 10 sila ravnopravno odlučivati o globalnim pitanjima spas za svijet? Pritom mislim na reformu Vijeća sigurnosti UN-a, UN-a u cjelini i drugih multilateralnih organizacija.
Pitanje istinske multipolarnosti nije samo pitanje moći, već i pitanje institucionalnog dizajna, političke volje i kulturne kompatibilnosti među velikim silama. Teoretski govoreći, liberalni institucionalizam vjeruje da su institucije prilagodljive i mogu osigurati suradnju čak i među suparnicima, ako se stvori okvir uzajamne interesne koristi. Realisti pak tvrde da institucije odražavaju moć, dakle, istinska multipolarnost kroz UN je moguća samo ako je ravnoteža moći već izvan UN-a priznata i stabilna. Odnosno, svaka reforma UN-a koja ne prethodi činjeničnoj stvarnosti kroz redistribuciju moći u međunarodnim odnosima neće uspjeti. Institucionalna promjena je posljedica multipolarnosti, ne njezin uzrok. Nijedna sadašnja stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a nema interes delegirati moć bez sustavne interesne koristi. Pojedine stalne članice (posebno Kina i Rusija) vide veto, ne kao privilegiju, već kao sigurnosni štit protiv dominacije drugih stalnih članica.
Istinska multipolarnost u UN-u u obliku deset ravnopravnih sila je u teoriji moguća, iako i teoretski ima mnogo prepreka jer čak i kad bi deset sila sjelo za isti stol, različiti normativni sustavi bi spriječili konsenzus. To nije tehnička, već ontološka prepreka. Zapadna epistemologija multilateralizma različita je od istočnoazijskog konfucijanskog pristupa hijerarhiji ili ruskog pristupa suvereniteta bez uplitanja. Međutim, u praksi je istinska multipolarnost UN-a još više problematična zbog otpora postojećih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti prema dijeljenju takvog statusa, normativnih razlika u viđenju moći i suvereniteta, nepostojanja jasnih kriterija tko bi činio velikih 10 sila, institucionalnih barijera reforme, nespojivosti želje za inkluzijom i potrebe za efikasnošću. Zato je mnogo realnija neformalna multipolarnost, oblikovana kroz fleksibilne saveze i platforme, nego formalna multipolarna reforma UN-a. Dakle, spas svijeta nije u deset ravnopravnih država u UN-u, već možda u novom arhitektonskom inkluzivnom pristupu globalnom upravljanju, više multipolarnom modularnom nego UN-ovski hijerarhijskom.
– Kakva je budućnost NATO-a u narednim godinama. Može li Europa sama sebe militarizirati i preuzeti odgovornost za svoju obranu?
NATO savez čine države članice isključivo dviju zapadno-liberalno-demokratskih obala Atlantika i to je jedina takva institucija (kolektivne sigurnosti) koja povezuje te dvije obale. Od 1949. godine, NATO nije samo vojni savez, već institucionalizirana garancija američke strateške prisutnosti u Europi. Njegova snaga leži ne samo u vojnoj nadmoći, nego i u simbolici političke predanosti Europi. Odnosno, NATO nije samo obrambeni savez, već mehanizam američkog strateškog nadzora nad europskom vojnom emancipacijom. Time se kontrolira i ograničava svaka preambiciozna ideja europske vojne autonomije.
Europski saveznici imaju potencijal preuzeti odgovornost za obranu i ne nedostaje joj resursa, već političke volje, kohezije i strateške vojne kulture. Ukupni europski vojni izdaci su prošle godine bili znatni, ali su nekoordinirani, nacionalno fokusirani i bez jedinstvenog zapovjednog lanca. Francuska je jedina nuklearna sila u EU, Njemačka tek sada ozbiljno ulaže u Bundeswehr, dok Istočna Europa ostaje vezana uz SAD, naročito Poljska. Militarizacija Europe nije problem kapaciteta, nego političke legitimacije. Bez jasnog narativa (prijetnje), europske elite teško opravdavaju militarizaciju biračkom tijelu, a trenutačnu konstrukciju prijetnje zauzima Rusija. U hipotetskom scenariju veće europske obrambene autonomije, njezina cijena bi bila vrlo visoka, i možda manje održiva demokratski. Zbog toga europske elite i dalje preferiraju komplementarnost s NATO-om, a ne zamjenu s potpunom samostalnom europskom obranom.
U narednim godinama, ako ne bude nekog nepredvidljivog događaja, NATO će vrlo vjerojatno ostati ključna arhitektura europske sigurnosti, ali u uvjetima transformacije i redefinicije odnosa između Europe i SAD-a. Trenutačna militarizacija EU je tek na početku i neće rezultirati europskim vojnim tigrom, nego s 28 militariziranih mačkica koje će se potencijalno više bojati svojih novo-militariziranih susjednih saveznika nego izvanjskih aktera i prijetnji. Stoga je realnije očekivati evoluciju NATO saveza u hibridni model, gdje će europski članovi preuzimati više odgovornosti, ali uz zadržavanje američke jezgre dok god neki novi sustav međunarodnih odnosa ne odbaci paradigmu kolektivne sigurnosti čije je utjelovljenje NATO savez.
– Koje države su danas po tebi geopolitički podcijenjene, a vrlo skoro bi mogle igrati veliku ulogu u međunarodnim odnosima? Mislim prvenstveno na članice BRICS-a poput Brazila, Indije, Egipta.
Prilikom politoloških istraživanja najviše pažnje ide prema „većim silama“: SAD-u, Kini, Rusiji i Velikoj Britaniji, iako postoji skup država koje su geopolitički podcijenjene, ali u sebi nose strukturne, demografske i normativne potencijale za novu globalnu ulogu. Pitanje podcijenjenih država zahtijeva pogled izvan standardnih mjera moći (BDP, vojna sila), i oslonac na strukturne, regionalne, normativne i demografske potencijale. Na Europskoj razini to je svakako Poljska. BRICS se pozicionira kao alternativa zapadnom hijerarhijskom modelu globalnog upravljanja jer promiče princip suvereniteta, ravnopravnosti i odsustva hegemonije, pri čemu svaka država ima pravo definirati vlastiti put razvoja bez nametnutih uvjeta (npr. promjena unutarnje politike, identitetskih pitanja ili nacionalnih interesa).
Za razliku od EU ili NATO-a, BRICS nije ni integracija ni blok s jednim centrom moći. Riječ je o pluricentričnom okviru suradnje, u kojem članice i partneri mogu „sjediti na više stolica“ i razvijati bilateralne i multilateralne odnose prema vlastitim interesima. Ova geopolitička fleksibilnost osobito se naglašava kao prilika za male i srednje države da održe manevarski prostor u današnjem svijetu. Iako često percipiran kao zatvoreni savez, BRICS zapravo razvija inkluzivan i modularan institucionalni model koji dopušta inkrementalno pristupanje, korak po korak, uključujući i neformalno članstvo te suradnju u pojedinim sektorima. BRICS se pozicionira kao geopolitički laboratorij post-zapadnog svijeta, u kojem se oblikuje novi narativ suvereniteta, ravnoteže, multivektorske suradnje i decentralizirane globalizacije. Za male i srednje sile, to je prilika da participiraju u svjetskim tokovima bez potrebe da se politički podrede jednom centru moći. Ipak, iza ambicioznih slogana ostaje pitanje institucionalne održivosti, kvalitete kadrova i sposobnosti da se izgradi funkcionalna institucionalna alternativa, a ne samo retorička opozicija Zapadu.
– Koliko je danas važna uloga megakorporacija u međunarodnim odnosima (Apple, Tesla, Huawei)? Vidimo na primjeru Elona Muska kako su veliki privatni poduzetnici neodvojivi od politike. Bez Muskove potpore upitno je bi li Trump uopće došao na vlast.
Riječ je o određenom suodnosu politike i financijskog kapitala ili poduzetništva. Rijetko tko može biti uspješan u politici ako nema novaca za financiranje kampanje, a donori uvijek nešto traže zauzvrat. Zato istinski kapital uvijek ulaže u što više političkih opcija kako bi ih imao u djelomičnoj kontroli neovisno o tome tko pobjedi na izborima. Poznata izreka Karla von Clausewitza kaže da je rat nastavak politike drugim sredstvima, a s obzirom na sve veću moć megakorporacija ili, kako se u znanstvenoj literaturi nazivaju, transnacionalnih ili multinacionalnih kompanija, možda danas možemo govoriti da je onda politika nastavak ekonomije/financija drugima sredstvima.
U tradicionalnom westfalskom poretku međunarodnih odnosa, država je glavni akter s monopolom nad silom i suverenitetom. No u suvremenom dobu, s usponom transnacionalnih megakorporacija, počinjemo se potencijalno nalaziti u tzv. post-westfalskoj epohi, gdje moć više ne teče isključivo vertikalno (država prema građanima), nego i horizontalno, kroz tržišta, platforme i podatke. Svjedočimo kako je država izgubila moć nad ključnim strukturama moći: informacijama, financijama, znanju i proizvodnji – koje sada kontroliraju megakorporacije. One imaju svojevrstan „prešutni veto“ nad globalnim procesima – ne mogu direktno odlučivati u UN-u, ali mogu posredno onemogućiti ili usmjeriti provedbu globalnih odluka (npr. odbijanje kompanija da se pridržavaju određenih sankcija jer gdje države grade granice, poduzeća grade zaobilaznice). Mnogobrojni znanstvenici upozoravaju da u digitalnom dobu kontrola nad digitalnim informacijama o ljudima znači kontrolu nad ponašanjem ljudi, što uključuje i političko ponašanje.
U popularnoj kulturi se već desetljećima pokazuje sve veća uloga multinacionalnih/transnacionalnih kompanija. Navesti ću samo dva primjera: 1) Videoigra Space Interceptor – Project Freedom (2004) u kojoj svijetom vladaju upravo „megakorporacije“ umjesto nacionalnih država koje koloniziraju Sunčev sustav. 2) Film Transporter 3 (2008) u kojem glavni zlikovac Johnson koji radi za multinacionalnu kompaniju otme kćer ministra okoliša Ukrajine kako bi ga ucjenjivao da potpiše s tom kompanijom ugovor o odlaganju opasnog otrovnog otpada u Ukrajini. U čuvenom govoru u tom filmu zlikovac Johnson kaže: „Ovo je novi svijet. Nema više nacionalnih država. To je stari svijet. Postoji samo ekonomska stvarnost, profit ili gubitak“.
Možda danas svjedočimo kraju nacionalnih država i identiteta koji su vladali svijetom od Francuske revolucije ili barem njihovoj transformaciji. Megakorporacije danas više nisu samo gospodarski akteri, one su strukturne sile globalne politike, koje oblikuju norme, kontroliraju infrastrukture, utječu na izbore, određuju tijekove tehnologije i sve više zamjenjuju države u područjima strateškog odlučivanja. Fenomen poput Elona Muska predstavlja simptom potencijalno „nevidljive geopolitičke revolucije“, gdje pojedinci s privatnom infrastrukturom imaju utjecaj jednak ili ponekad veći od država.
Razgovor vodio Matija Šerić.
