Autor: Matija Šerić
Nakon nekoliko mjeseci napetosti na relaciji SAD – Venezuela, u rano jutro 3. siječnja uslijedila je kulminacija sukoba. Američke trupe po nalogu Donalda Trumpa provele su „Operaciju Apsolutna odlučnost“ – krenule su bombardirati sjevernu Venezuelu, naročito Caracas, a specijalne delta snage otele su predsjednika Nicolasa Madura i njegovu suprugu Ciliu Flores. Predsjednik i prva dama otpremljeni su na američkom ratnom brodu USS Iwo Jima prema SAD-u. Velemajstor političkog preživljavanja, Maduro, konačno je pao nakon što je 13 godina preživljavao sve napade. Trump je ovim opasnim potezom još jednom prešao Rubikon (prvi put je to učinio bombardiravši iranska nuklearna postrojenja u lipnju), a posljedice bi mogle biti nesagledive.
Prvo i osnovno, Trump je oružanim napadima na Bolivarijansku Republiku Venezuelu i otmicom njenog predsjednika ismijao međunarodno pravo, ali i američke zakone na najprizemniji način. Bombardiranje druge suverene i neovisne države i otmica njenog predsjednika su ilegalni prema Povelji Ujedinjenih naroda. I prema američkom ustavu predsjednik može samostalno narediti kratkotrajno bombardiranje ili vojni udar samo ako je ugrožena nacionalna sigurnost SAD-a. Za sve ostalo treba potvrdu Kongresa. Trump nije dobio potvrdu ni Vijeća sigurnosti UN-a, a niti američkog Kongresa za svoje radnje. To je nešto što bi trebalo zabrinjavati ne samo građane SAD-a i Venezuele, već i cijelog čovječanstva. Vrhovni zapovjednik prve svjetske sile se ponaša sumanuto poput tinejdžera koji igra videoigru.
Isto vrijedi i za „antiterorističke“ operacije Mornarice SAD-a u Atlantiku i Pacifiku koja tjednima napada brodove iz Venezuele i drugih okolnih država pod obrazloženjem da prevoze drogu u SAD. I da je to istina, takvu operaciju može odobriti samo UN jer se ona provodi u međunarodnim vodama. Iako je Maduro ilegalno na vlasti jer je lažirao izbore 2024., a njegov režim je u nekoj mjeri upetljan u trgovinu drogom i odgovoran za krvavu represiju prema opoziciji, to nije i ne može biti opravdanje za Trumpove radnje. Radi se o klasičnoj oružanoj agresiji i miješanju u unutarnje stvari druge neovisne države. To je jasno svakome tko se iole razumije u geopolitiku i međunarodno pravo. Da, Maduro je morao otići jer je nesposoban da bude lider i jer nema potporu većine naroda, ali na legalnim izborima pod nadzorom međunarodnih snaga, a ne tako što ga iz zemlje izvode američki specijalci. Ovako će Maduro ući u legende otpora američkom imperijalizmu i od njega će biti stvoren mit. Dodajmo kako je vrlo upitno koliko je Maduro imao utjecaj na operacije venezuelanske bande Tren de Aragua (neke strukture režima su surađivale), dok narko kartel Cartel de los Soles u operativnom smislu realno ne postoji.
Drugo, sada je posve jasno kako se Trumpova administracija vratila provođenju Monroeove doktrine iz 19. stoljeća, što je vidljivo u novoj Strategiji nacionalne sigurnosti SAD-a (NSS) koja je objavljena 4. prosinca. Prema Monroeovoj doktrini i Trumpovim dodacima tzv. Trump Corollary, u Sjevernoj i Južnoj Americi može gospodariti samo jedna sila – SAD. Trump smatra sve države u Amerikama svojim dvorištem i stoga ne može dozvoliti da na vlasti budu režimi otvoreno neprijateljski prema SAD-u.
Podsjetimo se, Monroeova doktrina sijala je kaos i nered u obje Amerike. Na vlast su pristizali razni diktatorski i profašistički režimi koji su uništavali države poput Argentine, Brazila, Čilea, Urugvaja, Paname, Nikaragve, Hondurasa, Gvatemale, Dominikanske Republike, El Salvadora… Iako su tamošnji režimi uzrokovali desetke i stotine tisuća mrtvih i raseljenih, sve to američke policymakere nije zanimalo sve dok su oni bili proamerički i probiznis orijentirani. Monroeova doktrina je čisti imperijalizam, a Trump je suvremeni imperijalist. Svi koji su vjerovali u pozitivne strane „America First“ politike sada su se uvjerili da se radi o politici prikrivenog imperijalizma, a ne o politici koja će svakoj državi dati pravo da bira svoj put razvoja. Sve iluzije su spaljene. Trump je novi George W. Bush. Bush je napao Irak i Afganistan s ciljem promjene režima, a Trump Venezuelu.
Trumpov napad na Venezuelu dogodio se usred noći
Treće, iako je američko bombardiranje Venezuele bilo očekivano, ovako lagan Madurov pad nitko nije očekivao. Po svemu sudeći, Amerikanci su imali donekle potporu određenih struktura socijalističkog režima koji su sabotirali zaštitu predsjednika. Vidljivo je da je Maduro izgubio potporu sigurnosno-obavještajno-vojnog aparata koji ga je čvrsto držao na vlasti sve ove godine. Maduro je očito postao teret chavističkom režimu (ili barem nekom njegovom utjecajnom dijelu) budući da je Trump za njegovo hapšenje ponudio 50 milijuna dolara i proglasio ga narkoteroristom.
Četvrto, iako je Trump na konferenciji za tisak najavio kako će SAD privremeno upravljati Venezuelom u prijelaznom razdoblju dok se ne raspišu demokratski izbori, ne treba zaboraviti kako je socijalistički režim i dalje na vlasti. Iako je Maduro odveden iz zemlje, njegovi suradnici unutar Ujedinjene socijalističke partije Venezuele (PSUV) i dalje imaju sve poluge državne vlasti. Trump je izjavio kako je Madurova potpredsjednica Delcy Rodriguez položila prisegu i stupila na vlast i da surađuje sa SAD-om. Dodatno, Trump je rekao kako neće uslijediti drug val udara na Venezuelu, ako Venezuelanci budu surađivali. Ništa od toga nije potvrđeno iako je logično da Rodriguez postane predsjednica. Rodriguez je održala govor u kojem je pozvala na puštanje Madura nazvavši ga pravim vođom i legitimnim predsjednikom, ali nije preuzela predsjedničku funkciju.
Jedno je sigurno: chavisti su i dalje na vlasti, a osim Rodriguez najmoćnije figure vlasti su ministar unutarnjih poslova Diosdado Cabello i ministar obrane Vladimir Padrino López. Socijalistička vlast u Venezueli nije svrgnuta koliko god bilo spektakularno uhićenje njenog lidera.
Peto, budućnost Venezuele je krajnje upitna. Glavno pitanje je hoće li nova vlast pristati bespogovorno na suradnju s SAD-om, što bi vodilo prema njenom razmontiranju ili će pružiti otpor. Svi visoki dužnosnici režima su na neki način upleteni u višegodišnju represiju prema antivladinim prosvjedima i disidentima. Represija je trajala više od deset godina. Ako bi oporba došla na vlast, nema sumnje da mnoge danas vladajuće funkcionere čeka suđenje, zatvor ili javni linč. Trump može visokim političkim i vojnim dužnosnicima ponuditi egzil u SAD i amnestiju kako bi ih pridobio, ali pitanje je tko bi sve dobio zaštitu. Ako bi to bio velik broj dužnosnika veća je vjerojatnost režima da radi na samoukidanju. No neće svi dobiti amnestiju, a pogotovo ne srednje i niže rangirani stranački i državni dužnosnici. Te strukture će pružiti otpor promjeni vlasti ili će emigrirati jer znaju da ih čekaju nemilosti dok demokratske strukture preuzmu vlast – upitno demokratske.
Trumpova press konferencija nakon uhićenja Madura
Šesto, vrlo je izgledno kako će Venezuela upasti u novi kaos. Scenarij u kojem vladajući ljevičari neće predati vlast, uslijedit će nasilni prosvjedi desnice i novo krvoproliće je sasvim realan. Iako je Trump najavio novi val napada ako ga Madurovi nasljednici ne budu slušali, američki zračni napadi raketama i dronovima mogu nauditi režimu, ali ga svrgnuti neće. Srušiti režim mogle bi američke čizme na terenu, što bi bio vrlo težak zadatak za SAD. Ipak se radi o državi od oko 30 milijuna stanovnika. Amerikancima bi za okupaciju trebale stotine tisuća vojnika, a u karipskoj regiji američke trupe broje samo oko 15 tisuća vojnika. Sada, više nego ikada ranije, građanski rat u Venezueli je realan.
Sedmo, Trumpova agresija na Venezuelu potaknula je val antiamerikanizma u regiji Latinske Amerike. Kolumbijski predsjednik Gustavo Petro, brazilski Luiz Inácio Lula da Silva, kubanski Miguel Díaz-Canel i meksička predsjednica Claudia Sheinbaum jasno su osudili američku intervenciju. Osudama se pridružio i čileanski predsjednik u odlasku Gabriel Borić, ali i ostali lideri. Nema sumnje kako će i mnogi u regiji koji nisu imali simpatije prema chavistima sada negativno gledati na SAD i američku vanjsku politiku. Latinoamerikanci jednostavno ne vole kad se Uncle Sam miješa u njihove unutarnje poslove jer to vrlo rijetko završava dobro, a najčešće rezultira neredom velikih razmjera.
Osmo, Trumpov napad na Venezuelu mogao bi dovesti do poremećaja na tržištima nafte i globalne cijene nafte bi mogle drastično skočiti. Iako venezuelanska proizvodnja nafta nije značajna kao nekada (proizvodi se oko milijun barela nafte na dan – 0,8 % globalne proizvodnje) kaos će iskoristiti trgovci naftom kako bi napucali cijene. Trump ne krije kako mu je motivacija za napad dokopati se venezuelanskih zaliha nafte koje se procjenjuju na oko 303 milijarde barela – petina globalnih rezervi i broj jedan na svijetu. Američki lider planira ondje vratiti američke naftne korporacije koje bi obnovile naftnu infrastrukturu Venezuele i uzimale velike profite. Doći će do povišenja cijena nafte, a hoće li Trump doći do venezuelanske nafte to ćemo vidjeti. Ako uslijedi građanski rat, teško. Tada će i aktualna proizvodnja krahirati.
Situaciju u Venezueli nastavit ćemo pratiti, ali venezuelanska kriza koja traje desetak godina je daleko od svršetka. Ušli smo u novo poglavlje trilera koji je prepun preokreta i dinamike.
