Nakon što je kao gradonačelnik Istanbula koncem 1990-ih, a početkom 2000-ih postao istaknuti političar s namjerom dolaska na poziciju premijera, Recep Tayyip Erdogan je tadašnji turski politički sustav okarakterizirao kao koruptivan i represivan i okrivio ga da generira siromaštvo. Usprkos svim negativnim obilježjima, represija, korupcija i siromaštvo u Turskoj 2003. (kada je Erdogan došao na vlast) su „kamilica“ u odnosu na katastrofalno stanje 2025.

Iako je na početku Erdogan obećavao suvremenu, demokratsku i sekularnu državu utemeljenu na ljudskim i građanskim pravima koja stremi ulasku u Europsku uniju, rezultat njegove politike je dijametralno drukčiji. Danas je Turska suvremena država, ali nije niti demokratska ni sekularna, a niti počiva na vrijednostima EU. Štoviše, Turska je kandidatkinja za ulazak u BRICS koji je dominantna zajednica autoritarnih država koja prkosi Zapadu. Erdogan je nametnuo široko rasprostranjenu represiju kako bi sebi osigurao da bude neformalni suvremeni sultan.

Od demokrata do autokrata

U Erdoganovom slučaju se pokazalo kako vlast kvari ljude. Što je više vlasti prigrlio u svojim rukama, to je postajao sve pohlepniji. Nakon velike pobjede njegove Stranke pravde i razvoja (AKP) na općim izborima 2011., Erdoganu i suradnicima porasli su apetiti. U proljeće 2013. istanbulski lider AKP-a, Aziz Babuscu, javno je izjavio: „U sljedećem desetljeću odvojit ćemo se od naših dionika s kojima smo surađivali kad smo bili nemoćni jer ih više nećemo trebati. Za nas su državni i društveni poredak koji su oni idealizirali bili samo taktika i smicalice… Imat ćemo bešćutan plan da ih eliminiramo.“ Bilo je jasno da će se AKP i Erdogan udaljiti od demokracije i sekularizma u korist autoritarizma – de facto proislamističke diktature. Najveći gubitnici Erdoganovog narcizma su turski građani nepoželjnih kategorija: slobodno misleći ljudi te političke, nacionalne, vjerske i seksualne manjine.

Nasilno gušenje prosvjeda

Erdogan je prvi puta okrvavio ruke nasilnim gušenjem mirnih uličnih prosvjeda u svibnju i lipnju 2013. koji su nazvani Gezi park prosvjedima. Prosvjedi su inicijalno izbili kao reakcija na namjeru vlasti da popularni Taksim Gezi park u Istanbulu zamijeni šoping centrom. Ubrzo su se nemiri proširili cijelom Turskom i predstavljali su narodnu pobunu protiv režima. Narod se pobunio protiv proislamističke vlasti koja je potkopavala sekularne temelje Turske koje je postavio „otac domovine“ Mustafa Kemal Ataturk. Potaknute uspjesima na izborima i oporavkom gospodarstva koje se dogodilo zahvaljujući zapadnim kreditnim linijama i velikim građevinskim projektima, vlasti AKP-a suzbijale su slobodu govora, izražavanja, okupljanja, a promicale islamističku agendu u školama i fakultetima – u javnosti općenito. Čak su ljudi završavali u zatvorima zbog blasfemije.

Bahatost AKP-ovaca

Uz to, Turska je ušla u opasne vanjskopolitičke avanture. Aktivno se angažirala u ratu u Siriji gdje je, suprotno međunarodnom pravu, logistički i financijski pomagala radikalne islamističke skupine bliske Al-Qaidi. Čak i veliki infrastrukturni projekti koji su bili dobri za gospodarstvo često su bili predmet kritika javnosti zbog njihove promašenosti ili štetnosti za ljude i okoliš. AKP-ovci su na sve kritike odgovarali citatom: „Građani su svoje rekli na izborima glasujući za AKP“.

Bahatost vlasti bila je okidač pobune civilnog društva. U prosvjedima u proljeće 2013. vlasti su primijenile nasilne metode i pobile 11 osoba, ozlijedile više od 8 tisuća, a zatvorile oko 5 tisuća prosvjednika. Erdogan je uspio sačuvati vlast, ali te 2013. tursko gospodarstvo je usporilo i ušlo u ozbiljne strukturalne probleme kao što su visoka nezaposlenost i sve veći rast deficita. Na izborima u lipnju 2015. AKP je loše prošla – nije imala apsolutnu većinu u turskom parlamentu, što je pokazatelj nezadovoljstva naroda. Kako bi njegova stranka dobila većinu u parlamentu Erdogan je raspisao nove izvanredne izbore za studeni 2015. i AKP je uspjela dobiti većinu.

Represija nad Kurdima

Vlasti su pojačale represiju nad Kurdima u jugoistočnim dijelovima Turske iskoristivši neke terorističke akcije određenih kurdskih skupina poput Kurdistanske radničke stranke (PKK). Iako u Turskoj živi oko 20 milijuna Kurda oni jedva da imaju ikakva prava. Kurdski jezik je formalno zabranjen; zabranjena je upotreba kurdskih slova i ne postoji niti jedna škola na kurdskom, a onemogućene su i kurdske kulturne manifestacije. Kurdski političari i aktivisti meta su masovnih uhićenja pod optužbama za povezanost s terorizmom, pri čemu je Narodna demokratska stranka (HDP) posebno na meti. Turska vojska provodi ofenzive na kurdska područja, kako unutar zemlje tako i preko granice, posebno u Siriji i Iraku, što uzrokuje raseljavanja i civilne žrtve.

Opća represija i put u diktaturu

Neuspješni vojni pokušaj puča 15. srpnja 2016. dao je Erdoganu novu izliku za masovnu represiju. Iako do danas nije točno poznato tko je organizator puča, evidentno je kako su iza njega stajale određene strukture turske vojske koje su bile nezadovoljne zato što je njihova zemlja otišla u pravcu autoritarizma, islamizma i postala država parija na međunarodnoj sceni. Nakon puča deseci tisuća ljudi su dobili otkaze u državnoj upravi, na sveučilištima, školama, sudovima, vojsci i drugim granama. Ljudi su uhićivani bez dokaza, a mnoge tvrtke su zatvorene i konfiscirane.

Pečat na Erdoganovu diktaturu bio je referendum o turskom ustavu održan u travnju 2017. Ukinuta je pozicija premijera, a parlamentarni sustav vlasti je zamijenjen predsjedničkim. Pozicija predsjednika je ojačana na štetu parlamenta, pravosuđa, policije i drugih službi. Erdogan je tako od 2018. mogao uživati ogromne ovlasti iako je bio predsjednik već četiri godine. Iako je referendum prošao s 51% glasova, vrlo je upitna njegova vjerodostojnost. Oko 1,5 milijuna glasačkih listića bez pečata je državna izborna komisija prihvatila kao važeće – točno onoliko koliko je bilo potrebno da referendum prođe. To je potvrdio i OSCE.

Izgleda da je Erdogan izgubio referendum, ali izborna pljačka mu je omogućila da ojača svoju diktaturu. Svi sljedeći turski izbori, opći i lokalni, bili su sporni kao i predsjednički 2023. Međutim, to nije spriječilo inflaciju i recesiju u Turskoj koja uništava gospodarstvo godinama.

Autor: Matija Šerić

Naslovna fotografija: Wikimedia Commons