Autor: Ivo Kokić

Na francuskim lokalnim izborima u ožujku 2026., u Parizu je ponovno pobijedila Socijalistička partija. Iako ta stranka bilježi rekordno nisku popularnost na nacionalnoj razini, čini se da Pariz ostaje njihova utvrda. Oni tamo vladaju u kontinuitetu još od 2001. godine.

To je ponovno aktualiziralo temu Pariza kao crvenog grada, a mnogi su se sjetili kako je upravo Pariška komuna predstavljala prvi slučaj u povijesti kada su komunisti negdje došli na vlast. Stoga ovaj članak pruža analizu specifičnih iskustava i ostalih uzroka koji su doveli do toga da baš Pariz postane prvi grad u kojemu su komunisti bili u stanju realizirati svoju politiku.

Ipak, pri kraju članka je pružena i jedna zanimljivost: nakon kraja Pariške komune (1871.) pa sve do 2001. (dakle 130 godina) u Parizu su na vlasti bile desne stranke, što je vrlo netipično (možda i rekordno) za neku europsku metropolu. Dakle, dominantna percepcija o tome da je Pariz oduvijek i zauvijek ljevičarsko leglo baš i nije sasvim točna. Ta teza bila je ispravna 1871., a prihvatljiva je i danas. No, ne možemo zanemariti ni međurazdoblje od čak 130 godina u kojem to nije bilo tako.

Uvod

Pri kraju Francusko-pruskog rata (1870.–1871. godine), pruske su snage došle do Pariza i time izvojevale pobjedu nad Francuzima. Kao reakcija na kapitulaciju Pariza, došlo je do ustanka pariške Nacionalne garde. Povrh toga, u francuskoj Narodnoj skupštini postojala je snažna struja koja se zalagala za obnovu monarhije. Uslijed takvog kaotičnog stanja, izabrana je uprava Pariza pod čijom je vlašću stvorena Pariška komuna (18. ožujka do 28. svibnja 1871.). Komunu je slomila regularna francuska vojska uz prusku suglasnost. Iako je trajala relativno kratko, postala je jedan od značajnijih događaja 19. stoljeća. Karl Marx smatrao ju je prvom socijalnom revolucijom, a brojni marksistički filozofi i komunistički režimi u 20. stoljeću gledali su na Parišku komunu kao na početak komunizma u praksi.

Budući da komunizam zagovara revoluciju kao bitan element pri dolasku na vlast, ovaj rad bavi se fenomenom nasilja u Pariškoj komuni. Istraživački cilj je proniknuti u motivaciju samih aktera u provođenju revolucionarnog nasilja. To se ne odnosi samo na politički svjetonazor koji ih je ujedinjavao, već i na specifična iskustva koja su proživjeli ili su ostala u živom sjećanju njihovoj generaciji. Naime, čovjek nije univerzalna transtemporalna kategorija. Ljudi su slični samo biološki, a među njima postoje ogromne društveno-kulturne razlike. Upravo je iskustvo jedno od glavnih razlika, a u ovom slučaju potrebno je ispitati na koji je način utjecalo na to da spomenuti akteri smatraju nasilje nečim od čega ne treba zazirati. Pored iskustava jednako su važne i emocije jer upravo one služe kao katalizator radikalnih promjena. Dimenzija revolucije koja se u praksi manifestira kao nasilje u ime komunističkih ideja čini razlog zbog čega Pariška komuna predstavlja prvu uspostavu komunizma.

Francuska revolucija

Gledajući sa stajališta zakonske regulative, oni koji organiziraju ustanke ili gerilske pokrete te se služe nasilnim metodama predstavljaju bandite. No, postoje odmetnici od zakona koje država vidi kao zločince, ali oni crpe podršku iz vlastitog naroda. Stoga su smatrani borcima za pravdu i slobodu, a ne razbojnicima. Drugim riječima, postoje banditi koji svoje činove provode zbog društvenog prosvjeda i pobune, a ne zbog vlastite lakomosti. Dobar primjer za to je Robin Hood. Takvim ličnostima uvijek se pridaju određene karakteristike kako bi se njihovo ponašanje prikazalo kao junačko. Oni svoju „karijeru“ započinju kao žrtva nepravde, bore se za pravdu, oduzimaju bogatima i daju siromašnima, ubijaju jedino u nužnoj obrani, nisu oponenti pravednom vladaru već tlačitelju, itd.

Međutim, spomenuti su „borci za pravdu“ uvijek bili na marginama društva. Tek s Francuskom revolucijom 1789. godine na vlast je došla skupina ljudi koja je težila radikalnoj transformaciji društva. Upravo je želja za osvetom prema pripadnicima starog režima pružala snažnu motivaciju novoj vlasti. Uzavrelo stanje doseglo je svoj vrhunac za vrijeme jakobinskog terora (1793.-1794.) pod vodstvom Maximiliena Robespierrea. Jakobinci nisu provodili samo ideološki već i fizički teror. Dakle, provođena je diktatura u suprotnosti sa Deklaracijom o pravima čovjeka od 26. kolovoza 1789. Upravo je taj aspekt Francuske revolucije ono što treba uzeti u razmatranje pri određivanju motivacije „komunarda“ (franc. communardes – akteri Pariške komune).

Jakobinci su Republiku uspoređivali s gradom koji je pod opsadom ili pak s velikom vojnom bazom. To se svakako odnosilo na okruženje neprijateljski nastrojenih država u francuskom susjedstvu. Iz tog razloga napuštene kuće Francuza koji su emigrirali pretvarane su u vojne barake. Francuskom su u to vrijeme bjesnili zločini velikih razmjera nad onima koje je jakobinska vlast smatrala nepoćudnima. Treba istaknuti podatak kako je preko 90% svih osuđujućih presuda iz tog razdoblja bilo izrečeno za pobunu protiv vlasti ili pak za veleizdaju. Takva opravdanja za politički motivirana ubojstva kasnije će koristiti i brojni komunisti zbog čega je teško ne uočiti poveznicu moguće inspiracije u jakobincima.

Iskustva i emocije iz navedenog perioda nisu nešto što narod može olako zaboraviti. Doživljaji javnih pogubljenja (većinom giljotiniranje) desetaka tisuća ideološki nepodobnih ljudi predstavljaju nešto što su svjedoci tih zbivanja pamtili do kraja života. No, vremenska razlika između Francuske revolucije i Pariške komune je prevelika da bi se komunardi mogli prisjećati giljotiniranja. To stvara osnovanu tezu da je takva šokantna novost kao giljotina izazivala u ljudima takve emocije da su ih oni prepričavali svojoj djeci (budućim naraštajima), tj. upravo onim Parižanima koji će kasnije uspostaviti komunu. Slušanje o egzekucijama masovnih razmjera od ranog djetinjstva neosporno izaziva emocije koje utječu na formiranje ličnosti. Takvo što kod čovjeka stvara dojam da je moguće svjedočiti situaciji u kojoj je državno nasilje nešto uobičajeno. Ne treba smetnuti s uma da je generacija budućih komunarda odgajana u razdoblju restauracije monarhije, te relativne političke stabilnosti. Dakle, s jedne strane su imali iskustvo režima koje drže nepravednim (monarhija), a s druge strane bili su izloženi narativu o tome kako je, ne tako davno, kralja bilo moguće smijeniti. Moguće da je i to kod mnogih buntovnika izazivalo čežnju za novom revolucijom, a prilika za njezinu realizaciju ukazala im se kroz Parišku komunu.

Posebno se treba osvrnuti na prethodno spomenuti jakobinski narativ o Francuskoj kao tvrđavi koja je sa svih strana opkoljena neprijateljima. To je stvaralo kolektivni strah, a on je jedna od najmoćnijih emocija. Strah može paralizirati ljude, ali ih može učiniti i razdražljivim, paranoičnim, te stvoriti sliku o ugroženosti. Ako je nacija ugrožena, onda naravno da svugdje vidi neprijatelja jer ne želi riskirati svoju sigurnost nedovoljnom zaštićenošću. To se ne odnosi samo na obranu od vanjskog neprijatelja, već i na strah od onih koji bi s njim mogli surađivati, a to su unutarnji neprijatelji. Budući da se unutarnji neprijatelji nalaze unutar granica iste države kao i ugrožena nacija, strah od njega je još i veći. To pojačava i mržnju prema njemu, a onaj koji je predmet mržnje treba biti svim sredstvima zapriječen od političkog djelovanja. To uključuje i fizičku eliminaciju stvarnih, navodnih i potencijalnih neprijatelja režima, a u praksi to predstavlja politička smaknuća. Time uviđamo identičnu situaciju kod jakobinske diktature kao i kod Pariške komune, a u oba slučaja i strah kao dominantnu emociju koja ih je svjesno ili podsvjesno motivirala.

Pariška komuna

Komunardi su uspjeli stvoriti narativ kojim su istovremeno bili i antiratno nastrojeni, ali i spremni za oružani sukob. Štoviše, svoju borbu predstavljali su u opreci klasičnom ratu. Najavljivali su da njihova pobjeda neće biti jalova kao ona sa bojnog polja već će dovesti do preustroja društvenog poretka, a njihov poraz značio bi kraj sloboda za koje se bore. Smatrali su da ako buržuji ne žele ići u borbu s argumentom da imaju obitelj, onda radnici trebaju ići u borbu upravo zato jer se bore za svoju djecu. Uviđamo kako je i u ovom slučaju iskustvo činilo bitan element poziva na revoluciju. To se odnosi na iskustvo bespotrebnog ratovanja za nekog vladara i njegovu kontrolu nad nekim teritorijem. U opreci takvom iskustvu Parižanima je nuđeno nešto sasvim drugačije, tj. borba za preustroj društvenih odnosa.

Emocije također imaju ulogu u podizanju revolucije i provođenju nasilja kao iskaljivanju frustracija. Zato ne treba zanemariti odluku francuske vlade o preseljenju Narodne skupštine u Versailles. Poznato je koliko je Francuska bila i ostala centralizirana u Parizu, te je logično što je kod Parižana odluka o preseljenju zakonodavnog tijela izazvala bijes.

Različita službena tijela Pariške komune objavljivala su proglase iz kojih se jasno može vidjeti čime motiviraju građane na revoluciju. Proleterima je poručeno kako su oni suočeni sa ugrožavanjem svojih prava negiranjem njihovih težnji, te uništavanjem njihove domovine. Iz tog razloga oni imaju pravo i dužnost uzeti sudbinu u svoje ruke, tj. preuzeti vlast. Nadalje, jedan od ciljeva revolucije bio je otkloniti svaku mogućnost bilo kakvog rata u budućnosti, kao i ukinuti antagonizam među klasama i uspostaviti socijalnu jednakost. U jednom od manifesta spominje se kako je provođenje revolucije bila sveta dužnost. Iz toga proizlazi kako se motivacija crpila iz zasićenosti ratom, tj. oslanjala se na želju većine ljudi za njegovim okončanjem. Nadalje, važan aspekt činilo je i iskustvo raznih društvenih nepravdi i nejednakosti koje bi nakon revolucije trebale nestati.

Iako utjecaj revolucija, zbog njihovog univerzalnog karaktera, često nadilazi državne granice, u ovom je slučaju oslanjanje na jakobinsku ideologiju imalo još veću ulogu zbog geografskog i kulturološkog podudaranja. Premda jakobinska politika nije u potpunosti određivala ponašanje komunarda, ona ih je ipak dobrim dijelom usmjeravala. To se u prvom redu odnosi na nasilje.

Za još bolje razumijevanje zašto je provođenje nasilja bilo toliko prisutno u Pariškoj komuni, važno je sagledati okolnosti u kojima je nastala. To podrazumijeva uvjete rata visokog intenziteta u kojem je ubijanje bilo svakodnevna pojava, a ne vijest za naslovnice. Nadalje, u revolucionarnim okolnostima stvara se oštra podjela prijatelj-neprijatelj. To znači da onaj prema kojem se provodi nasilje nije percipiran kao nekakav neutralni promatrač već opasnost za pobjedu revolucionarnih ideja.

Poznato je kako su idejni tvorci Oktobarske revolucije bili impresionirani Francuskom revolucijom, te Pariškom komunom. Ako je Francuska revolucija mogla utjecati na političare gotovo 130 godina nakon njezinog provođenja i to u sasvim drugom dijelu Europe (u Rusiji), onda je jasna neminovnost njezinog utjecaja i na Parišku komunu.

Komunom je bio veoma  inspiriran i Lav Davidovič Trocki koji je kao njezin najvažniji aspekt naveo kako je bila „živa negacija formalne demokracije jer je u svom punom razvoju označavala diktaturu radničkog Pariza nad seljačkom zemljom“. Taj citat važan je ne toliko zato što otkriva oduševljenje sovjetskih komunista komunom, već zato što nehotično ukazuje na inspiraciju za nasilje samih pariških komunarda. Naime, ako se radilo o negaciji demokracije i provođenju diktature, onda je jasno da su se komunardi ugledali upravo na jakobinski teror, a ne na umjereno liberalni režim kakav je vladao neposredno nakon Francuske revolucije.

Jedna od progresivnih tekovina Pariške komune bila je masovnije uvođenje žena u borbu. Tako su primjerice formirani i ženski bataljuni.

Ženama je bilo omogućeno i da se aktivno bave politikom. Tako je Louise Michel ostala upamćena kao jedna od najznačajnijih ličnosti Pariške komune. Ona je napisala i memoare koji služe kao hvalevrijedan egoizvor preko kojeg možemo proniknuti u bit iskustva i ideja koje ona sama navodi kao svoju inspiraciju.

Navela je kako ju je iznad svega potpuno preuzela opsjednutost Francuskom revolucijom. To je bio njezin jedini san i jedina ljubav. Ostale su joj još iz djetinjstva u pamćenju kazivanja starih ljudi koji su joj prepričavali legende iz revolucionarnog vremena. I u vrijeme opsade Pariza (u Francusko-pruskom ratu), dok je svakodnevno promatrala smrtna stradavanja svojih sunarodnjaka, prisjetila se scena nasilja u Parizu kojima je svjedočila kao dijete. Zabilježila je i svoja razmišljanja o socijalnoj nepravdi. Tako je ustvrdila kako se niti jedan seljak nije obogatio obrađujući zemlju, već seljaci ostvaruju profit za one koji već ionako imaju previše novca. Dakle, iskustva iz djetinjstva bitno su utjecala na njezino formiranje, bez obzira radi li se o pričama koje idealiziraju Revoluciju ili pak o zastupljenosti nasilja na ulicama Pariza.

Nema sumnje da  izloženost scenama nasilja u djetinjstvu izaziva osjećaj gađenja. No, ako su budući komunardi kao djeca konstantno bili izloženi takvim prizorima (a iz navedenih memoara je izgledno da jesu) onda se može pretpostaviti da su kroz godine otupili na takve scene, umjesto da im izazivaju šok. To je potrebno istaknuti jer pruža obrazloženje zašto bi takvi ljudi u odrasloj dobi mogli provoditi nasilje bez da im to izaziva uznemirenost. Drugim riječima, oni su uznemirenost kao emociju već „potrošili“ u mladosti.

Jasno je da je motiv revolucionara ujedno predstavljalo i iskustvo zasićenosti ratom, te emocije straha od smrti. Kad rat pogodi neko područje, prva uobičajena reakcija ljudi je želja za preživljavanjem, te strah od smrti. U ovom slučaju uviđamo kako je strah od smrti u ratu već dosegao takve razmjere da se nisu ustručavali ni podignuti revoluciju i time dodatno riskirati svoj život samo kako bi se spasili od onoga što im je primarno zadalo probleme, tj. rat. Potencijalna smrt kao uzrok najvećeg straha očito im je pala u drugi plan, te su odlučili riskirati i takvu mogućnost kako bi se oslobodili od onoga što su smatrali univerzalnim uzrokom pogibelji.

Pariz nakon Pariške komune

Interesantno je uočiti jedan detalj koji suvremenog čitatelja navodi na razmišljanje. Od sloma Pariške komune 1871. pa sve do lokalnih izbora 2001. godine, dakle 130 godina bez prekida, u Parizu su na vlasti bile desne/konzervativne stranke. Tek 2001. godine socijalist Bertrand Delanoë pobijedio je na čelu koalicije Socijalista, Zelenih i komunista, a čak i tada je to bilo veliko iznenađenje.

Naravno, nikada nećemo proniknuti u sve moguće razloga zbog kojih su Parižani kroz 130 godina glasali za desnicu. No, moguće da su svijest o nasljeđu Pariške komune i traume iz tog razdoblja stvorile snažan zazor građana Pariza prema ljevičarskim strujama barem u prvih nekoliko desetljeća nakon kraja Komune.

Zaključak

Možemo zaključiti kako je fenomen političkog nasilja predstavljao bitan element u provođenju politike Pariške komune. Razlog tome nije samo taj što komunistička ideologija poziva na revoluciju. Mogućnost provođenja masovnog nasilja pala je na plodno tlo zbog specifičnih iskustava i proživljenih emocija koja su bila zajednička komunardima i simpatizerima Komune. Upravo su ta iskustva omogućila normalizaciju nasilja.

Iz različitih manifesta samih aktera Komune uviđamo kako se njihova motivacija nalazila u iscrpljenosti ratnim okolnostima, velikim klasnim razlikama, izrabljivanju radnika itd. Akteri Pariške komune bili su ponajviše inspirirani Francuskom revolucijom. Najbolji dokaz toga je svjedočanstvo same Louise Michel u njezinim memoarima. Priče starije generacije o revolucionarnom vremenu u Francuskoj očito su se usadile duboko u sjećanje mlađim naraštajima koji su poslije kao već odrasli ljudi vodili Komunu. To se posebno odnosi na razdoblje državnog terorizma za vrijeme vladavine jakobinaca jer upravo taj period predstavlja razdoblje na koje su se komunardi ugledali. To se jednako odnosi kako na radikalne ideje tako i na načine njihovog provođenja.

Specifično francusko iskustvo nekoliko revolucija u kratkom roku utjecalo je na lakoću kojom su se Parižani odlučili odvažiti na još jednu. Jednako su važne i proživljene burne emocije koje su služile kao katalizator radikalnih poteza. Upravo emocije imaju sposobnost predstavljati okidač koji će osobu koja već ima formirani svjetonazor potaknuti na konkretnu akciju.