Autor: Matija Šerić
U pogledu radnika koje vlada DNRK šalje u inozemstvo postoje neslaganja između stavova vlade i realne situacije. Dok sjevernokorejska vlada tvrdi da se radi o „radnicima na ugovor“, izvješća tvrde kako su oni zapravo podvrgnuti prisilnom radu, da su njihovo kretanje i komunikacija podvrgnuti strogom nadzoru, te da radnici poslani u inozemstvo nemaju izbora u vrsti posla.
Vjerodostojna izvješća tvrde da su radnici suočeni s prijetnjama vladine odmazde protiv njih ili njihovih rođaka u Sjevernoj Koreji ako pokušaju pobjeći ili se žaliti strancima. Plaće radnika polažu se na račune koje kontrolira sjevernokorejska vlada, koja drži većinu novca, tražeći naknade za razne „dobrovoljne“ doprinose vladinim pothvatima. Radnici za svoj rad primaju samo dio novca koji se plaća sjevernokorejskoj vladi.
Ruski kampovi
Procjenjuje se da su deseci tisuća sjevernokorejskih radnika zaposleni u ruskim kampovima za sječu drva, gdje navodno imaju samo dva dana odmora godišnje i suočavaju se s kaznama kada ne postignu proizvodne ciljeve. Nekim sjevernokorejskim radnicima zaposlenima u Rusiji navodno su uskraćivane plaće dok se ne vrate svojima kućama što je prisilna taktika vlasti DNRK da prisile radnike na rad. Upečatljivo je da Sj. Koreja nije potpisnica UN-ovog Protokola o sprečavanju, suzbijanju i kažnjavanju trgovine ljudima, posebno žena i djece iz 2003. To nešto govori.
Ilegalni rad radnika – veliki profit države
Otkako je Kim Jong-un postao vođa Sj. Koreje 2011., broj radnika koji se šalju u inozemstvo naglo se povećao kako bi država pribavila strane devize i mimoišla međunarodne sankcije. Godine 2012. procijenjeno je da je oko 65.000 Sjevernokorejaca poslano u inozemstvo na rad u više od 40 zemalja, a 2015. broj radnika iznosio je 100 tisuća. U 2016. Sj. Koreja zaradila je oko 2,3 milijarde dolara godišnje od radnika poslanih u inozemstvo diljem svijeta. Većina tih radnika je bila prisilno poslana u strane zemlje te je mizerno zaradila dok je istinski profitirala država. Sve u svemu, režim dinastije Kim pokazao se jednim od najgorih prekršitelja ljudskih prava.
Otmice Japanaca od strane Kim režima
Otmice
Malo je poznato da je Sj. Koreja dugo pribjegavala provođenju otmica što je i sama vlada DNRK u nekim slučajevima priznala. Između 1977. i 1983. DNR Koreja je otela nekoliko japanskih državljana. Službeni Pjongjang je priznao otmicu 13 japanskih državljana, a Japan navodi 17 otetih osoba. Postoje i svjedočanstva koja navode devetero otetih Europljana. Svrhe otmica variraju – od korištenja otetih kao prevoditelja za državne službe ili kao učitelja u školama, da postanu supruge državnih dužnosnika ili da oteti dobiju nove identitete za druge tajne operacije. Tijekom Korejskog rata Sj. Koreja je otela oko 82.959 Južnih Korejaca, a u poslijeratnom razdoblju Južna Koreja tvrdi da je još 489 njenih državljana oteo Sjever.
Zaključak
Glavni motiv zašto vlasti Demokratske Narodne Republike Koreje provode ilegalne aktivnosti je jasan: gospodarski je država izuzetno slaba i moraju pronaći alternativu kako bi prikupili financijska sredstva za preživljavanje. Kombinacija međunarodnih gospodarskih sankcija, vlastita gospodarska zatvorenost te inzistiranje na samodostatnosti, drže gospodarstvo DNRK izoliranim od većeg dijela svijeta. Pjongjang je poduzeo neke korake da to promijeni i pokrene ograničenu trgovinu, s Kinom kao svojim primarnim partnerom, ali Sj. Koreja i dalje ima veliki deficit i ne stvara dovoljno prihoda kako bi gospodarstvo snažnije raslo.
DNRK se stoga okrenula transnacionalnim kriminalnim aktivnostima kako bi poboljšala vlastito financiranje. Pritom mnoge zapadni eksperte najviše zabrinjava da se taj ilegalno zarađeni novac usmjerava u program nuklearnog naoružanja. To je zasigurno točno, ali zapadni stručnjaci ne uzimaju u obzir činjenicu da je nuklearno oružje jedina garancija zaštite Sj. Koreje od potencijalne vojne invazije SAD-a i njegovih partnera. Gaddafijeva Libija se razoružala i nakon nekoliko godina je uništena. Husseinov Irak nikada nije imao nuklearno ni kemijsko naoružanje pa je izbrisan s političke karte. Vrlo lako isti scenarij bi se dogodio i s antiameričkom Korejom da nema ultimativno sredstvo odvraćanja, a to je nuklearno oružje.
Budućnost ilegalnih aktivnosti
Pitanje je hoće li u budućnosti vlasti DNRK povećati ili smanjiti ilegalne gospodarske aktivnosti koje spadaju u međunarodni kriminal? Upitno je da će se sustav razmontirati budući da se već toliko udomaćio. Ako bi išli likvidirati, npr. proizvodnju droge, režim bi sam sebi rezao prihode koji hrane veliki vojni, upravni aparat i političku elitu. Nedostatak konkurentnog i zdravog gospodarstva uvelike prisiljava Kimov režim na pribjegavanje ilegalnoj trgovini zabranjenih roba kako bi opstao i preživio na političkoj karti svijeta. Doduše, režim bi mogao smanjiti svoju ovisnost o crnom tržištu i donekle ga umanjiti tako da se djelomice integrira u svjetsko gospodarstvo, što nije izgledno s obzirom na aktualnu geopolitičku situaciju i UN-ove, odnosno zapadne sankcije. Nesumnjivo, sankcije će i dalje ostati na snazi budući da je Pjongjang vjerni saveznik Rusije i Kine.
