Autor: Matija Šerić
Međunarodni odnosi u suvremenom svijetu obilježeni su svojom dinamikom, nepredvidljivošću i nekonvencionalnošću. Početkom 1990-ih činilo se da je svijet na pragu novog milenija sazrio da kroči u doba mira, blagostanja i prosperiteta pod vodstvom zapadnog svijeta ponajprije Sjedinjenih Američkih Država. Raspadom SSSR-a i krajem Hladnog rata neki analitičari su proglašavali kraj povijesti jer sad nije više bilo „Carstva Zla“, kako je Ronald Reagan 1983. godine nazvao Sovjetski Saez.
Vrhunac unipolarnosti
1990-ih se činilo da unipolarni svijet predvođen Washingtonom nema alternativu. Američki i europski san bili su na vrhuncu popularnosti. Rusija je posustajala u neredu, bijedi i siromaštvu našavši se pred rizikom raspada. Kina, iako brojčano najmnogoljudnija i površinski ogromna, bila je i dalje pretežno siromašna zemlja nesposobna za aktivnu vanjsku politiku. I svijet je doista takav bio, unipolaran pod dominacijom SAD-a, ali daleko od mira i blagostanja.
Pad američke moći
No, prije desetak godina promjene su započele. Početkom 2014. i zapadni mainstream analitičari počeli su priznavati da je ponovo otpočeo novi Hladni rat između Zapada i Istoka što znači da američka unipolarna hegemonija nepovratno kopni. Na jednoj strani nalaze se SAD i NATO savez, a na drugoj Rusija i Kina. Zapravo, mnogi stručnjaci tvrde da Hladni rat nikada nije ni završio, što je svojedobno izjavio i svrgnuti sirijski predsjednik Bašar Al-Asad.
Krajnji ishodi novog Hladnog rata
Hladni rat II je politička realnost današnjice, htjeli mi to priznati ili ne. Novo sučeljavanje Istoka i Zapada sa sobom nosi mnogobrojne specifičnosti. Sukob Washingtona s Moskvom i Pekingom nosi prijetnje, opasnosti, probleme, ali i prilike da se iz političkog i društveno-civilizacijskog konflikta stvori bolji svijet. Najpesimističniji scenarij rezultirao bi nuklearnim uništenjem planeta Zemlje, a najoptimističniji trajnim mirom u svijetu. To su dva ekstremiteta unutar kojih će se odrediti ishod novog Hladnog rata.
Arapsko proljeće je pokrenulo lavinu događaja
Arapsko proljeće
Novo natjecanje svjetskih sila je započelo početkom 2010-ih izbijanjem Arapskog proljeća. Što spontano što pod utjecajem vanjskih sila, snažan revolt arapskih naroda je izbio u mnogim zemljama, ali Libija i Sirija su poprišta u kojima je hladnoratovski sukob supersila bio najznačajniji. Amerikanci su nadmudrili Ruse kad je u Vijeću sigurnosti UN-a izglasana zabrana zone leta nad Libijom, što je rezultiralo NATO intervencijom 2011. godine koja je svrgnula režim pukovnika Moamera Gadafija. To je bio veliki američki uspjeh.
U Siriji su kreatori politike u Washingtonu su bili toliko očajni da svrgnu vladavinu Asada da su previdjeli da pomažu radikalne sunitske džihadističke organizacije poput ISIL-a i Al-Nusre koje su se okrenule protiv svojih zapadnih pokrovitelja u ljeto 2014. Rusija se u Siriji uspjela suprotstaviti Americi i bez ruske pomoći sirijskoj državi ponovio bi se libijski scenarij već negdje 2012. godine. Naposljetku koncem 2024. nekadašnja podružnica Al-Kaide, Hayat Tahrir al-Sham preuzela je kontrolu nad Sirijom. Neki tvrde da se radi o dealu – Sirija SAD-u, a Ukrajina Rusiji. I to dolazimo do ključne točke sukoba.
Ukrajinska kriza
Konačni početak sukoba Amerike i Rusije započeo je ukrajinskom krizom, tj. Euromajdanskom revolucijom i ruskom aneksijom Krima početkom 2014., a nastavio se kroz daljnju ukrajinsku krizu koja je kulminirala ruskom invazijom početkom 2024. godine. Ukrajinska kriza je prema mnogim stručnjacima najveća geopolitička kriza od Kubanske raketne krize 1962. godine. S obje strane, imamo nuklearno naoružane države – Rusiju i NATO savez. Iako Ukrajina nije članica NATO-a, savez joj je masovno pomogao da se održi, a mnogi su zazivali direktnu intervenciju kako bi se Rusiju zatvorilo iz pravca Ukrajine.
Sukob na relaciji Peking-Washington
Sukob Amerike i Kine započeo je službeno 2013. godine zbog kineskih poteza ekspanzije u Južnom kineskom moru (neslužbeno je krenuo i ranije), a produbljen je napetim situacijama u Istočnom kineskom moru i na Korejskom poluotoku. Pravi razlog sukoba je naglo jačanje kineske ekonomske moći i političkog utjecaja od Dalekog istoka preko Tihog oceana do obje Amerike. Kina je prestala biti samo jeftina tvornica za američku i drugu zapadnu robu te se uvelike razvila i postala supersila u političkom, gospodarskom, demografskom i svakom drugom pogledu.
Dokumentarac o rusko-kineskim odnosina
Ključna žarišta
Jasno je da su baltičke zemlje i ostala granična područja između NATO-a i Rusije, kao i Ukrajina, Gruzija, Bliski istok, Južno i Istočno kinesko more te Korejski poluotok, ključna žarišta novog Hladnog rata. Sukob u tim zemljama bi se mogao transformirati u globalni („vrući“) sukob. No, Hladni rat se vodi svugdje u svijetu u vidu informacijskog, trgovinskog, cyber i drugog ratovanja.
Strategija SAD-a
Američka hladnoratovska i općenito vanjskopolitička strategija, neovisno o administraciji na vlasti, najlakše bi se mogla bi opisati citatom Henryja Kissingera: „Amerika nema trajne prijatelje ili neprijatelje, ima samo interese.“ U središte svoje vanjskopolitičke strategije Amerikanci stavljaju potrebu da se prvenstveno Rusija i Kina suzbiju i izoliraju (uz Iran, Sjevernu Koreju i druge nedrage zemlje) te naglašavaju borbu za ljudska prava i demokraciju kao ključna „oružja“ kojima denunciraju političke protivnike (doduše to se događa manje u vrijeme Donalda Trumpa).
Zapadne države moraliziranjem o ljudskim pravima, demokraciji i slobodi „bičuju“ sve svoje protivnike i na taj način se miješaju u njihovu unutarnju politiku pokušavajući ih natjerati da se prilagode zapadnim standardima.
Strategija Istoka
Strategija istočnih slika je drukčija. Citat kineskog predsjednika Xi Jinpinga tijekom ljeta 2016. godine najbolje odražava kineske i ruske planove: „Svijet je na rubu radikalnih promjena. Vidimo kako se Europska unija postupno raspada, a američko gospodarstvo urušava. To će završiti u novom svjetskom poretku. Stoga za 10 godina imat ćemo novi svjetski poredak različit od bilo čega viđenog, u kojem će ključan biti savez Rusije i Kine.“
Danas, desetljeće kasnije, vidimo kako je XI bio u pravu. EU i SAD stvarno imaju hrpetinu problema, a Kina i Rusija kao saveznici profitiraju. Rusi i Kinezi niti jednu zemlju na svijetu ne prozivaju zbog kršenja ljudskih prava i demokracije, već smatraju da su to unutarnja pitanja svake nacije i njihova je stvar kakav politički sustav žele imati.
Summit BRICS-a u Brazilu 2025.
Ideološki sukob
Premda se često naglašava da u suvremenim međunarodnim odnosima nema ideologije već samo postoje interesi, to nije točno. Da, interesi su bitni, ali Zapad i Istok se suočavaju i zbog ideologije. Ideologija je uvijek bila i ostala važna. Amerika i Europska unija zagovaraju liberalnu demokraciju i neoliberalizam u gospodarstvu, dok Rusija i Kina njeguju autoritarni neliberalni politički sustav i državnu kontrolu te intervencionizam u gospodarstvu. U ruskom slučaju radi se o autoritarnoj vladavini jednog čovjeka, a u kineskom, diktaturi Komunističke partije. Zapad vs. Istok. Liberalizam vs. konzervativizam. Slobodno tržište vs. državna regulativa.
Multipolarnost
Novi Hladni rat je višedimenzionalan, taj. multipolaran. Uz dva suprotna pola ili osovine Washington-Bruxelles i Moskva-Peking postoje i druge velike i nešto manje sile koje traže svoje mjesto pod suncem. Brazil, Južna Afrika, Indija, Indonezija, Turska i Japan su sile u velikom usponu, čiji je rast i napredak izuzetan i čija je važnost iz godinu u godine u svjetskim odnosima sve veća. Pogotovo Brazil i Indija imaju moć da postanu nove supersile. U novom sučeljavanju Istoka i Zapada te sile u usponu nisu a priori ni na jednoj strani, već se pozicioniraju tako da izvuku najveću korist – iako političke sličnosti svake zemlje mogu približiti tu zemlju nekoj supersili. Zbog sličnog svjetonazora, npr. približili su se Recep Erdogan i Vladimir Putin.
