Autor: Matija Šerić

Latinska Amerika svoj status i ugled u svijetu može zahvaliti vlastitim izvoznim proizvodima. Kad se pomisli na tu regiju svima će na um pasti prehrambeni proizvodi kao što su kava, banane, šećer, avokado, ali i kulturni proizvodi poput plesova salse, sambe, tanga, glazbenog žanra reggaetona, ali i telenovela koje su priča za sebe.

Razlike između sapunica i telenovela

Iako mnogi pojam sapunice i telenovele poistovjećuju, postoje razlike. Sapunice označavaju televizijske i radio serije koje se emitiraju svakodnevno. Prvi put su se pojavile 1930-ih u Sjedinjenim Državama, a proširile su se gotovo svim dijelovima svijeta. S druge strane, telenovele označavaju vrstu sapunica koja se snima isključivo na području Latinske Amerike. Premda se radi o sličnom žanru, glavna razlika između sapunica i telenovela je trajanje. Sapunice traju nekoliko godina ili čak desetljeća, a telenovele od šest mjeseci do dvije godine. Samo ime telenovela označava tele (televiziju) i novelu (pripovijetku ili roman). Riječ je o televizijskoj pripovijetki ili romanu koja ima svoj početak i kraj i ne traje vječno. Upravo ih je ta karakteristika učinila privlačnom ne samo domaćem i stranom tržištu, već i sponzorima.

Razvoj televizije – okidač razvoja telenovela

Do sredine 20. stoljeća napredak tehnologije, preciznije televizije, snažno je utjecao na popularnu kulturu. Prve redovite televizijske postaje u Latinskoj Americi pojavile su se početkom 1950-ih – npr. u Brazilu i Meksiku 1950., Argentini 1951., Venezueli 1952. Već početkom 1960-ih uz javne tv kanale pojavili su se i privatni kanali koji su nastojali pridobiti publiku. Istovremeno, privatne kompanije su se natjecale koja će staviti svoju reklamu na televiziji, a prednjačile su američke naftne kompanije. Telenovele su se pokazale idealnim rješenjem kako bi se udovoljilo „gladnoj“ publici i sponzorima željnim promocije.

Mnogi stanovnici tada još nisu imali televizore u kući i odlazili su gledati televiziju kod susjeda. Osim vijesti, susjedi i prijatelji su zajedno najviše gledali telenovele. U svim zemljama Latinske Amerike telenovele su prikazivane u tzv. prime timeu, iliti udarnom večernjem terminu (od 20 do 23 sata). Nastale su od radionovela. To je potpuna suprotnost od SAD-a, u kojem su američke sapunice nastale bez prethodnog radijskog iskustva te su prikazivane u popodnevnom terminu.

Podrijetlo telenovela

Dobitna formula

Gledatelji diljem Južne i Srednje Amerike postali su opsjednuti telenovelama. Njihov sadržaj pokazuje zašto.  Meksičke, venezuelanske, brazilske i druge telenovele prate dobro osmišljen scenarij i obrađuju teme zabranjene ljubavi, osobnog žrtvovanja i iskupljenja u nadi da će se svidjeti gledateljima koji prikaz u seriji povezuju s osobnim ambicijama koje najčešće nisu ispunjene. Prevare, ubojstva, krađe, preljub i incest su stavke koje publiku drže prikovanom za ekran.

Zanimljivo je da je usprkos mačističkoj kulturi regije najčešće glavni lik mlada djevojka ili žena koja se nosi sa svakodnevnim izazovima, a jedan od njih je veza s bogatim i/ili starijim i oženjenim muškarcem. Neki bi rekli da se radi o prenošenju Pepeljuge u stvarni život. Kritičari će s druge strane ukazati na atraktivan izgled i svjetlu boju kože glavne protagonistice kao oblik seksualizacije žena. Skraćeno se može reći kako telenovele spajaju žanrove drame i romantične serije, što se pokazalo dobitnom kombinacijom.

„El derecho de nacer“ – obrazac uspjeha

Dovoljno je uzeti primjer Meksika koji pokazuje streloviti rast popularnosti telenovela. Jedna od najpopularnijih meksičkih telenovela svih vremena je „El derecho de nacer“ („Pravo na rođenje“) iz 1981. godine. Serija je proizašla iz istoimene kubanske radionovele iz 1948. i istoimenog meksičkog filma iz 1952. godine. Sadržaj je prilagođen za meksičke uvjete.

U središtu radnje nalazi se mladi liječnik Alberto, čije je rođenje posljedica ilegalne ljubavne afere između njegove majke Maríe Elene koja potječe iz renomirane obitelji Del Junco i oženjenog trgovačkog putnika Alfreda. Don Rafael, otac Maríe Elene, želi ju natjerati na pobačaj što mu ne uspijeva. Naposljetku, daje naredbu da se dijete nakon rođenja ubije. Međutim, u priču se upetlja dadilja crne kože María Dolores koja uzima dijete sa sobom i odgaja ga kao vlastitog sina. María Elena odlazi u svetište i postaje časna sestra, dok Alberto izrasta u mladog muškarca i liječnika koji ne znajući spašava život svog djeda koji je zapovjedio njegovo ubojstvo. Tijekom rada u bolnici Alberto upoznaje mladu djevojku Ameliju, koja se zaljubljuje u njega, ali se odbija udati kada sazna da Alberto ima majku crnkinju.

Uspjeh ove telenovele je vidljiv u tome da su o njoj spjevane brojne pjesme u kojima se izražava prezir prema don Rafaelu, dok se slavi heroj dr. Albertico Luna. Serija i njene prijašnje i kasnije izvedenice postale su osobito popularne u Venezueli, Argentini i Brazilu, jer su te zemlje prelazile s diktatura u nestabilne demokratske sustave. Ondje su bile nazočne velike rasne i socijalne tenzije.

Najbolje telenovele svih vremena

Okršaj telenovela i politike u Venezueli

Osobito je bio veliki uspjeh telenovela u Venezueli. Do 1980-ih telenovele su postale vodeći venezuelanski izvozni proizvod u druge države regije i hispansku populaciju SAD-a. Tijekom 1990-ih u zemlji se pojavio novi tip serija koje su promovirale tzv. novu stvarnost koja je obilježena dubokom društvenom i ekonomskom krizom u zemlji. Prva serija te vrste bila je „Por estas calles“ („Kroz ove ulice“) emitirana od 1992. do 1994. godine. Realizam bez uljepšavanja bio je temeljno obilježje te serije koji joj je osigurao megauspjeh. Teme koje se istražuju kroz radnju su policijsko nasilje, loši uvjeti u siromašnim gradskim četvrtima (barriosima), povećan kriminal, mito i korupcija. Upravo zbog realističnog narativa svojih telenovela Venezuela je bila televizijska sila 1990-ih koja je svoje serije izvozila diljem svijeta.

Premda većina latinoameričkih sapunica traje šest mjeseci, „Por estas calles“ potrajala je dvije godine. Poznato je kako budući predsjednik Hugo Chávez nije propustio epizode iako je upravo u periodu njenog emitiranja bio u zatvoru zbog neuspješnog puča. Ipak, nakon što je došao na vlast 1999. godine, Chávez nije tolerirao realistične venezuelanske telenovele. Postupno je došlo do sloma najpopularnijeg venezuelanskog izvoznog proizvoda izuzev nafte. Tv kuća koja ih je proizvodila RCTV je ugašena zbog otpora vlasti. Na to su se nadovezali ekonomsko-društveni problemi koji su doveli do nemogućnosti snimanja (veliki troškovi, odljev glumaca, producenata i scenarista iz zemlje). Pokušaj Cháveza i nasljednika Nicolása Madura da promoviraju vladine telenovele nije dobro primljen od javnosti.

Zlatno doba

Na sreću, opisani scenarij nije se dogodio u drugim državama regije. 1990-e i 2000-e bile su zlatno doba latinoameričkih telenovela koje su osvojile globalno tržište i popularizirale format melodramskih serija, čime su otvorile prostor kasnijem usponu televizijskih industrija u zemljama poput Turske, Južne Koreje, Indije i Filipina. Meksička serija „Los ricos también lloran“ („I bogati također plaču“) ostvarila je ogroman uspjeh u Rusiji, američko-španjolska „Guadalupe“ u Sjevernoj i Južnoj Americi, a kolumbijska „Yo soy Betty, la fea“ i meksičke „Esmeralda“, „María la del Barrio“ i „Rebelde“ u cijelome svijetu.

Yo soy Betty, la fea – promijenila je svijet telenovela

Zašto gledati ili ne gledati telenovele

Telenovele i danas dominiraju Latinskom Amerikom i izvoze se u svijet. Današnje države koje prednjače u izvozu telenovela su Brazil, Meksiko i Kolumbija. Koliko je velika njihova popularnost svjedoči činjenica da se serije adaptiraju u filmove i videoigre. Latinoameričke telenovele i dalje ostaju sinonim cijele regije.

Iako mnogi ne vole takav tip serija zbog predvidljive i repetitivne radnje, velikog broja epizoda (100+), pretjerane teatralnosti (maksimalizacija klišeja), sporije dinamike, simplifikacije karaktera likova (dobri ili zli), ograničene tematske širine, one imaju svoju vrijednost. Prethodni opis ne mora uvijek biti točan. Radnja nije uvijek predvidljiva i dosadna, a često se tematski obrađuju gorući društveni problemi poput organiziranog kriminala (tzv. narkonovele), pedofilije, siromaštva, korporativne okrutnosti i društvenih nejednakosti. Redovito se prikazuju predivni krajolici Južne Amerike.

Prednost je to što svi oni koje zanima španjolski ili portugalski jezik imaju priliku čuti kako on uistinu zvuči u razgovornom formatu. To je dobrodošlo, iako gledanje serija nije zamjena za učenje iz udžbenika, a pogotovo složene gramatike. Glavni nedostatak telenovela je njihovo trajanje koje najčešće uključuje stotine epizoda. To je nešto što većina ljudi, izuzev možda kućanica i djece, ne može pratiti s obzirom na dnevne obaveze. Doduše streaming servisi daju priliku i takvom sadržaju. Na koncu, ne treba smesti s uma kako telenovele mogu biti dobra odskočna daska za istraživanje latinoameričke (i španjolske i portugalske) kinematografije koja svake godine proizvodi filmove i klasične serije zavidne kvalitete, što je nažalost malo poznato u našim krajevima.