Autor: Ivo Kokić
Keith Jenkins britanski je povjesničar s interesima za srednjovjekovnu, modernu te političku povijest. Smatra ga se postmodernistom sličnim Haydenu Whiteu. Jenkinsova knjiga „Promišljanje historije“ (Zagreb: Srednja Europa, 2008., 109 stranica) sastoji se od uvoda i tri glavna poglavlja (od čega su prva dva podijeljena na manje dijelove). Autor u knjizi analizira pojam historije u teoriji i praksi, te njezinu definiciju. Bavi se i pitanjima istine, činjenica i interpretacije, pristranosti, empatije, binarnim konceptima (npr. kauzalnosti), primarnim i sekundarnim izvorima, te pitanjem je li povijest znanost ili umjetnost.
Posebno su zanimljive Jenkinsonove teze o istini, interpretaciji i pristranosti. Drugi dio knjige koncipiran je po modelu odgovora na pitanja o povijesnoj filozofiji. Autor polazi od pretpostavke kako je neizvedivo putem povijesnog istraživanja spoznati cjelokupnu istinu. Ipak, on ne odbacuje pojam istinitosti budući da je termin istine i dalje potreban za opis spoznaje za kojom tragamo. Prema njegovom uvjerenju, sama ideja istine je bit onoga što koncepciji objektivnosti daje moć. To je razlog zašto se posvetio analiziranju spomenutog termina u historiografskim krugovima. Nizom citata o istini pokazao je kako je ona vrlo plodno tlo za jezične igre među historiografima. Ona također služi kao legitimizirajući čimbenik za kreiranje interpretacija povijesti, te povlačenje određenih granica znanja o prošlosti. Stoga, se u knjizi navodi kako su to tek „korisne fikcije“.
Važan dio ovog djela odnosi se na problem činjenica te njihove interpretacije. Jenkins priznaje kako zaista postoje određene neoborive činjenice, tj. neosporna saznanja. Primjerice, činjenično možemo utvrditi od koje do koje godine je neki rat trajao ili pak kada je neki političar došao na vlast. Međutim, takve suhoparne činjenice nedostatne su prilikom razmatranja šireg konteksta. Štoviše, historiografi su rijetko zaokupirani suhoparnim činjenicama jer one same po sebi ne mogu stvoriti potpunu historiografsku percepciju. Njihov je cilj dokučiti i uzročno-posljedične veze nekog fenomena baš kao i način na koji se neki događaj zbio. Upravo iz tog razloga interpretacija je ono što tvori historiografiju. Problem je u tome što povjesničari prošlost preoblikuju u vrijednosne forme koje nisu doslovni preslik niza činjenica koje su se dogodile.
Nekoliko crteža vezanih uz pojam interpretacije vrlo jasno prikazuju sklizak teren povijesne subjektivnosti. Nacrtan je zamišljeni pravac političkog spektra s oznakama „lijevo“ i „desno“. Naravno, u knjizi je (radi pojednostavljenja) prikazana linija koja je tek jedan mali dio spomenutog pravca. No, to je fikcija jer pravac je neograničen. Onaj tko gleda u taj zamišljeni spektar vidi iskrivljenu sliku jer percipira kako sve političke ideologije stanu na spomenutu liniju te da stoga ona može imati „centar“. Zato prvi crtež interpretacije prikazuje trokut čiji se gornji vrh nalazi odmah ispod sredine spomenute linije. Taj trokut trebao bi predstavljati potpuno neutralnog povjesničara bez trunke pristranosti. Budući da je savršeno uravnotežen, on je u stanju potpuno objektivno percipirati argumente koji dolaze s lijeva i desna, zato što je on podjednako blizu (tj. daleko) od obje pozicije. Međutim, takvo razmišljanje potpuno je promašeno zato što ne može postojati sredina pravca, tj. nemoguće je biti u njegovom centru. Kako bi to oslikao, Jenkins je na drugom crtežu interpretacije prikazao da se cjelokupna percepcija lijevog i desnog (pa sukladno time i centra) može pomaknuti u oba smjera. Ako se sve tri kategorije zajedno pomaknu primjerice u desno, tada će se centar i dalje nalaziti između fiktivnih oznaka ljevice i desnice, no na papiru će izgledati desnije od gore nacrtanog navodno idealnog prikaza.
Na to se nadovezuje pitanje pristranosti. Autor mu pristupa veoma oprezno jer se taj termin može sagledati jedino kao suprotnost izrazu „nepristranosti“. Ako nepristranost označava slijeđenje potpune istine, to je već po sebi dovoljno problematično zbog definiranja pojma istine. Takav pristup zagovaraju empiristički historičari koji teže objektivnoj re-kreaciji povijesti. Taj princip vaganja argumenata s obje strane, te čistog slijeđenja činjenica postao je dominantan kao ideal proučavanja povijesti. Jenkins je oprezan s takvim pristupom jer je svjestan kako određenu interpretaciju netko percipira kao istinu, a drugi kao pristranost. Ipak, autor ne odbacuje u potpunosti termine pristranosti i nepristranosti, već samo tvrdi kako su njihova značenja specifična.
Jenkins je veoma interesantno i jasno razložio historiografske debate i pojmove oko kojih se mnogi zapliću. Posebno je zanimljiv njegov ilustrativni prikaz nepostojanja idealnog centra sa kojeg bi se trebalo sagledati političku povijest. Time se na jednom crtežu može opisati problem interpretacije baš kao i pristranosti. To ne umanjuje objektivnost kao etički imperativ, ali može sjajno odgovoriti na svaku kritiku nekog djela koja polazi od argumenta da istraživač nije dovoljno neutralan. Jasno se vidi kako ne može postojati „dovoljna“ udaljenost od nečega što je neograničeno. Također, iznošenje određenog suda o nekom povijesnom fenomenu nije nešto čega se treba kloniti, već i jest sam cilj zaključka istraživanja.
Ipak, kada je opisivao koliko je teško spoznati apsolutnu istinu, trebao je eksplicitnije dokučiti smatra li on kako ona ipak postoji čak i onda kada ju mi ne možemo sagledati. Štoviše, upravo na primjeru ove knjige može se iznijeti konstruktivna kritika postmodernizma, kojem je autor očito priklonjen. Naime, tvrdnja o tome kako apsolutna istina ne postoji, skup je nedokazanih i krajnje subjektivnih tvrdnji, a ne teza koju bespogovorno treba prihvatiti.
Pisac dokazuje kako su oni koji smatraju da apsolutna istina ne postoji toliko uvjereni u tu svoju teoriju da u nju vjeruju kao da je apsolutna istina. U tome i jest najslabija karika postmodernizma. Ta filozofska doktrina prikazuje nam tezu o nepostojanju apsolutne istine kao nešto neosporno istinito. To i jest najveći apsurd takvog razmišljanja. Postmodernisti na svaku kritiku svojih ideja odgovaraju vrlo žustro, očito uvjereni da su na strani univerzalne istine (braneći hipotezu o nepostojanju iste). Oni, baš kao i Jenkins, silno se trude ustanoviti činjenično prihvatljive doktrine na temeljima nečega za što smatraju da ne postoji.
