Videoigre su jedan od najvažnijih oblika industrije zabave. Nazočne su svuda oko nas. Dovoljno je prošetati se bilo kojim gradskim trgom ili šoping centrom i to će biti jasno. Pažljivim promatranjem shvatit ćemo kako neki ljudi dok sjede za stolom i piju omiljeno piće nespuštaju pogled s mobitela. Mnogi od njih igraju videoigre na mobitelu. Nakon mobilnih uređaja, najpopularnije platforme za igranje videoigara su PlayStation, PC i Xbox. Stoga nije iznenađujuće da se godišnje milijarde dolara okreću u industriji videoigara. Vrijednost industrije videoigara na globalnoj razini 2024. godine iznosila je preko 180 milijardi dolara.

Međutim, pojavljuje se paradoks: iako se nikada nije proizvodilo više videoigara, sve je više gamera koji se na društvenim mrežama žale da su igre postale dosadne, slične i da je teško pronaći neku zabavnu igru. Zašto videoigre gube svoj sjaj, pitali smo poznatog hrvatskog gamera, 3D grafičkog dizajnera i bivšeg sudionika reality showa Ljepotice i genijalci, Ronalda Sataića.

– Kako je izgledao tvoj prvi susret s videoigrama? Što te privuklo? Čista zabava ili nešto drugo?

Budući da je to bilo davno, ne mogu baš točno reći kako je to bilo prvi put, ali znam da je bilo prilično ”magično” i uzbudljivo iskustvo, koje me i navelo da kasnije gaming pretvorim u jedan od svojih najomiljenijih hobija. Ono čega se sjećam jest da sam videoigre krenuo igrati prvo preko NES/SEGA konzola, i budući da sam rođen u siromašnoj obitelji, prvo iskustvo igranja imao sam kod prijatelja.

– Koja je bila prva igra koja je te istinski oduševila i natjerala da istražuješ svijet videoigara?

Pa sad, ne znam da li bih mogao izdvojiti samo jednu igru gdje je došlo do te prekretnice da napravim gaming svojim permanentnim hobijem, jer je to više došlo prirodno igrajući raznorazne naslove preko različitih konzola te na kraju i PC-a. Međutim, ako bih mogao izdvojiti neke igre to bi onda definitivno bile ultra zabavne borbe s različitim vozilima Vigilante V8 sa svojim nastavkom 2nd Offense, i Resident Evil 3 Nemesis kao jednu od najboljih survival horror igara koju sam prošao ne znam koliko puta te ju još uvijek znam odigrati s vremena na vrijeme.

– Zašto preferiraš horor igre? Koja je njihova posebnost u odnosu na klasične FPS ili RPG igre?

Mislim da je to stvar do tzv. adrenalinskog shota, odnosno uzbudljivosti koju takve igre donose, a i realno preferiram ubijati nekakva čudovišta i demone te vanzemaljce, nego ljude u igrama. Osim toga za razliku od većine klasičnih FPS igara poput Call of Dutya i sl., uz horror igre osim akcije i pucačine također ide i zanimljiva priča, što je po meni jedan od bitnijih aspekata kvalitetnih videoigri.

– Koji ti je najdraži horor naslov svih vremena i zašto?

Teško mi je izdvojiti samo jedan, pa bih radije naveo par vrhunskih naslova. Za početak pod broj 1 ću staviti već gore spomenuti Resident Evil 3 Nemesis kao jednu od prvih takvih igri koju sam imao prilike odigrati i stvarno se uživjeti u priču i atmosferu te vrhunske igre. Naravno, pritom valja spomenuti da je cijeli Resident Evil serijal, odnosno većina nastavaka su remekdjela, pa čak i neki od slabijih među njima (poput Resident Evil 6). A osim trojke, kao drugi najdraži naslov u franšizi bih izdvojio Resident Evil 4.

Pod broj 2 ću staviti Doom 3, koji za razliku od klasičnih Doomova je po meni jedan od najboljih nastavaka franšize koji osim vrhunske akcije također nudi i vrlo kvalitetnu priču i koji me dublje uvukao u zanimljiv svijet survival horror žanra. Također, valja spomenuti da osim dobre priče i gameplaya, Doom 3 se čak i u današnje doba grafički jako dobro drži, a i za to vrijeme kad je izašao bio je revolucionaran na tom polju.

Sljedeći naslov, a meni jedan i od možda najdražih, jest Dead Space sa svojim nastavcima. Videoigra je savršen spoj Resident Evila, Dooma i Carpenterovog filma Stvor, pa i malo više od toga. Sama činjenica da se odvija u dubokom svemiru, na svemirskim brodovima, stanicama i vanzemaljskim planetima meni kao Sci-Fi fanatiku ovu igru čini boljom od svih ostalih, a glavni lik Isaac Clarke je mega cool i dan danas nema kvalitetnog lika u novijim igrama poput njega. Sve to nabrojeno je vjerojatno i bio razlog zbog kojega je igra, tj. njen prvi nastavak barem dobio kvalitetan remake koji još moram odigrati, ali definitivno mi je na listi za to odraditi u skorije vrijeme.

I zadnji naslov kojeg moram spomenuti, iako sam se mislio ograničiti na top 3 inicijalno, jest Call of Cthulhu: Dark Corners of the Earth (ubuduće CoC: DcotE). Unatoč tome što nije ni približno popularan kao prethodne 3 franšize, te ima svojih određenih problema (najviše u vidu tzv. bugova) CoC: DCotE je vrhunska survival horror igra te vjerojatno jedna od najstrašnijih koju sam ikad igrao. Za razliku od ostalih naslova, dobar dio navedene igre (pogotovo njen prvi dio) se prolazi bez oružja pa je samim time osjećaj straha i neizvjesnosti dodatno naglašen. Osim toga, neka od čudovišta je ne moguće ubiti s konvencionalnim oružjem, a ona su sposobna vas ubiti u jednom do tri poteza ovisno o spretnosti igrača. Narativ same igre je vrhunski i vrlo zanimljiv, pogotovo pobornicima Lovecraftovih priča i romana, a grafika iako nije kao kod nekih naslova koje sam već naveo (naprimjer Dead Space i Doom 3), ali je i dalje vrlo dobra, jedino je preporučljivo svjetlinu pojačati, jer su neki dijelovi igre veoma mračni.

– Slažeš li se s mišljenjem kako „današnje videoigre nisu zabavne“?

Većina današnjih igra, pogotovo AAA naslova nije više toliko zabavna, jer se često koriste kao poligon za razne političke poruke, međurasne/međuspolne ratove, promicanje agendi određenih grupacija poput LGBTQ+ zajednice i sl. stvari zbog kojih bitniji elementi dotičnih igara poput priče, gameplaya, kvalitetnih likova i sl. debelo podbacuju u odnosu na prošle naslove, te samim time odbijaju kako stare tako i potencijalne nove igrače. Od toga posebno pate naslovi izdavača baziranih u SAD-u i zapadnoj Europi koja se uvelike trudi programirati ljude, odnosno u ovom slučaju igrače na prihvaćanje političkih poruka i agendi koje su prihvatljive vladajućim političarima i njima bliskim grupama, dok sve to zapravo dolazi, tj. naloženo je iz globalističke ”kuhinje”.

Dakle, sve to signaliziranje navodnih vrlina, propagiranje jednakosti i prava za sve, je zapravo samo maska za apsolutnu poslušnost globalističkoj propagandi i novom svjetskom poretku koji je primarni cilj, a što se uvuklo u sve pore društva te pogotovo u industriju zabave koja između ostalog uključuje i videoigre. Srećom, dobar dio populacije igrača je prepoznao o čemu se radi, i jednostavno ne žele da im se ovakve štetne poruke/agende uvlače u njihov bijeg iz surovosti realnog života koji videoigre predstavljaju te sve to odbacuju na najbolji mogući način, odnosno bojkotom takvih videoigri i/ili njihovom piratizacijom i modifikacijama u umjerenija izdanja. Između ostalog sam i ja jedan od takvih koji uz dozu prijezira odbija dati svoj novac za poluprodukt pun političke/identitetske propagande te na kraju radije odigram jedan od omiljenih starijih naslova.

– Možeš li odrediti neki trenutak ili godinu kada si prvi put osjetio da igre više nisu to što su bile?

Teško je specifično reći kad je to sve započelo, jer ima podijeljenih mišljenja kad je cijeli taj ajmo reći woke narativ krenuo te kad je točno zahvatio i industriju videoigara. No, postoji konsenzus da pojačan broj propagandnih poruka u videoigrama korelira zapravo sa pandemijom korone, odnosno 2020. godinom. Otada pa nadalje vrlo mali broj AAA naslova od zapadnih izdavača je ”cijepljen“ od nasilnog guranja političkog narativa s ciljem indoktrinacije igrača u njihovo bespogovorno prihvaćanje. Vrhunac je naravno dostignut prošle godine, a i čini se da će tako još ostati barem ovu godinu, do dvije dok se stvari ne vrate na razdoblje od prije 2020. kad je sve to skupa bilo podnošljivije i ne toliko forsirano. Nadajmo se da će to razdoblje biti lekcija za buduće generacije izdavača videoigara kako bi se u najmanju ruku dosta ublažila takva nasilna propaganda i povlađivanje manjinskim populacijama nauštrb većinske populacije/zajednice istinskih ljubitelja videoigara, uključujući i mene kao jednog od njih.

– Koje su te novije (horor) igre najviše razočarale? Je li možda razlog to što više nema osjećaja jeze i što horor više nije horor?

Ne bih mogao koje su me novije igre od horror žanra razočarale, jer ih više ni nema u tolikom broju kao prije rekao bih, ali možda bih tu mogao izdvojiti Callisto Protocol koji mi kao navodni nasljednik vrhunskog Dead Spacea se nije baš pokazao toliko kvalitetnim, nažalost. Njegov najveći problem je to što je igra (barem u svom izvornom izdanju bez dodataka) dosta kratka, a i gameplay nije na razini na kojoj je bio Dead Space, odnosno dosta je manjkav u odnosu na njega i pomalo bugovit. Jedna od pozitivnih stvari doduše mu je što nisam primijetio nekakav pretjerani upliv gore spomenutih političkih/identitetskih narativa ubačenih u samu igru. Sveukupno igra je po meni osrednja, jedino je grafički jako ispolirana, ali to je i većina današnjih AAA naslova tako da to nije nešto pretjerano bitan kriterij za cjelokupnu kvalitetu igre.

No općenito kako rekoh, u zadnje vrijeme ni nema više puno dobrih horror naslova, jer se naglasak većinom stavlja na klasične FPS-ove i online igre koje meni kao preferencijalno igraču solo kampanji i igrama s kvalitetnom pričom nisu pretjerano zanimljive, a još pogotovo ne kad unutar sebe sadrže već spomenute ”woke” narative.

– Što misliš koji je glavni razlog pada kvalitete novijih videoigara? Prezasićenost tržišta novima naslovima, online streamanje, gledanje samo profita…?

Iako sve od navedenog u pitanju definitivno ima utjecaja na pad kvalitete, rekao bih da je ipak jedan od najvećih razloga upravo spomenuto ubacivanje ideologija u igre, što odbija većinsku populaciju igrača, čiji najveći postotak činimo upravo mi hetero muškarci te kritički mislioci koji si ne daju nametati njima protuprirodne i forsirane agende u svoj vid zabave. Upravo su zato mnogi naslovi debelo podbacili, te će se to nastaviti događati sve dok izdavači ne nauče što stvarno želi njihova publika i okane se utjecaja političkih grupa, te individua koje zapravo videoigre same po sebi ni ne interesiraju, već ih interesira samoreklama i indoktriniranje masa.

– Je li veliki broj igara otvorenog svijeta narušio njihovu kvalitetu? Grafike igara prije nekoliko godina su bolje od današnjih, a istovremeno novije igre imaju sve više gigabajta.

Opet ponavljam, ono što je najviše narušilo kvalitetu kako videoigara općenito tako i ovih otvorenog svijeta, upravo je tzv. woke ideologija i forsiranje iste da bude zastupljena u skoro svim većim naslovima. Makar se slažem s time da je pretjerani fokus na dobru grafiku također utječe na manjkavosti u drugim bitnim elementima videoigara novijih naslova poput priče, gameplaya, kvalitetnih likova i sl. Neki balans svega toga, uz odbacivanje forsiranja propagandnih poruka i identitetskih politika unutar igara, recept je za njihovu kvalitetu te naposljetku dobru prodaju/popularnost. To je recept koji bi trebali skoro svi izdavači slijediti, ali to ne rade, jer misle da samo s dobrom grafikom mogu privući većinu igrača podcjenjujući tako njihovu inteligenciju te činjenicu da su igre više od toga. No, pomalo će to već početi shvaćati u skorijoj budućnosti, a neki već i jesu poput određenih studija iz Dalekog istoka (poput Japana, Koreje, Kine…).

Ronald Sataić

– U kojim si remasteriranim igrama istinski uživao?

Resident Evil 4 koji je jedan od najboljih remastera u novije vrijeme koji se može odigrati. Vrlo vjeran svojoj izvornoj inačici, RE4 remake također ubacuje mnoštvo zanimljivih drugih elemenata, veću mapu te poboljšani gameplay, a i grafički je vrlo atraktivan također. U nekim dijelovima je čak strašniji i napetiji od originala te svakom ljubitelju originalnog RE4 preporučujem da ga isproba. Osim svega navedenog nema traga ubačenih ideologija i kojekakvih političkih poruka, tako da nema straha ni po tom pitanju.

– Koja stara videoigra bi po tebi zaslužila remake ili je dobila, ali nije bio zadovoljavajući?

Vigilante V8 i njegov nastavak 2nd Offense definitivno zaslužuje kvalitetan remake budući da je igra sad stara 25+ godina, a vrlo je zabavna i adiktivna. Istina, postoje neki slični naslovi, ali nijedan od njih nije uspio baš pogoditi atmosferu te igre, barem ne meni osobno. Čak i sam bi imao ideje kako to odraditi, ali bez kvalitetno tima ljudi (naročito programe) i sredstava za uložiti u tako nešto, nažalost to je meni zasad samo puki san.

Što se tiče igre koja je dobila remake, a koji je nažalost ispao nezadovoljavajuć, to je Resident Evil 3 remake. Napravljen na brzinu s pregršt izbačenih i izmijenjenih stvari u odnosu na legendarnu originalnu igru, ovaj me remake duboko razočarao te smatram da treba dobiti novi remake koji bi to ispravio.

– Kako bi izgledala idealna videoigra po Ronaldovim kriterijima?

Realno o tome bi se dalo dosta toga napisati, pa je možda bolje da izdvojim tek nekoliko ključnih elemenata:

• Otvoreni svijet ili bolje rečeno svemir
• Futuristički timeline
• Mnoštvo RPG elemenata
• Kreator likova po želji
• Kvalitetna priča
• Grafika barem na razini GTA V
• Odsutnost bilo kakvih ideologija i propagande trenutnog svijeta (pogotovo nakaradnih globalističkih narativa)
• Rock, Metal soundtrack s elementima elektronike

Nekakav hibrid GTA, Mass Effecta, Dead Spacea i Pokemona bi po meni bila vrhunska videoigra koju bi mogao igrati do kraja života bez problema.

Razgovor vodio Matija Šerić.

Napomena: Stavovi izneseni u ovom intervjuu isključivo su osobni stavovi sugovornika i ne odražavaju nužno stajališta redakcije portala Actualitica, koja promiče slobodu izražavanja.