Autor: Ivo Kokić
Unatoč svim ruskim pokušajima sprječavanja eskalacije rata, ukrajinska strana opredijelila se za ratni scenarij. U drugoj polovici veljače 2022. nepovratno je započela eskalacija rata u Donbasu. Potrebno je osvrnuti se na izvještaje Posebne promatračke misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS/OSCE), čiji je zadatak bio bilježiti broj kršenja primirja (koje je trebalo biti na snazi po sporazumu Minsk 2).
Veljača 2022.
Istina, OESS nigdje nije precizirao koja strana je u kojem omjeru kršila primirje, no ako već ne možemo sa sigurnošću zaključiti takvo što, tri činjenice nam ipak mogu biti vrlo znakovite. Prvo, Zapadne zemlje su bile te koje su godinama radile na potkopavanju sporazuma Minsk 2 i rasplamsavanju rata u Ukrajini. Iz Zapadnih država su u Ukrajinu (krajem 2021. i početkom 2022.) počele pristizati stotine tona oružja. Drugo, jedino Rusija je bila ta koja je pokazivala zabrinutost zbog eskalacije sukoba te koja je pokušala svim diplomatskim kanalima održavati nadu za mir. Treće, a ujedno i ključno za odgovor na pitanje koja je strana kršila primirje, odnosi se na već spomenuti izvještaj UN-a iz siječnja 2022. Prema tom dokumentu, više od 80 % poginulih civila u Donbasu (od 2018. do kraja 2021.) ubila je ukrajinska vojska. Svako ubijanje civila neminovno je podrazumijevalo kršenje primirja. Ako je takav omjer bio do siječnja 2022., onda je teško zamisliti da se u veljači te godine situacija bitno promijenila.
Dana 18. veljače, OESS je zabilježio više od 1500 slučajeva kršenja primirja u Donbasu, od čega su više od 1 400 bile eksplozije (OSCE.org, 2022a). Od 18. do 20. veljače, OESS je zabilježio više od 3 200 slučajeva kršenja primirja u Donbasu, od čega su preko dvije tisuće bile eksplozije (OSCE.org, 2022b). Sutradan, 21. veljače, zabilježeno je preko 1 900 slučajeva kršenja primirja u Donbasu, od čega su gotovo 1 500 bile eksplozije (OSCE.org, 2022c).
U tom trenutku, Rusiji je već bilo potpuno jasno da rat odlazi u eskalaciju. No, čak i tada ruska strana pokušala je iskoristiti posljednju priliku kako bi dovela do toga da do rata širih razmjera ipak ne dođe. Naime, 21. veljače, Putin je izdao naređenje vojsci za odlazak u misiju u Donjeck i Luhansk (Child i Allahoum, 2022). Plan je bio vrlo jednostavan i logičan. Ruska vojska ušla bi u Donbas s njegove istočne strane, tj. ne bi bilo nikakvog konflikta između ruskih i ukrajinskih vojnika. Radilo se o tome da bi ruski vojnici prešli granicu na mjestima koje Ukrajina nije imala pod nadzorom. Potom bi se zadržali isključivo na onom teritoriju Donbasa koji je bio pod nadzorom pobunjenika. Drugim riječima, ruska vojska ne bi dolazila na bojišnicu konfrontirati se s ukrajinskom vojskom. Cilj je bio da samo prisustvo ruske vojske odagna ukrajinsku vojsku od daljnjih napada na Donbas.
Takav plan namjeravao je spriječiti rat oslanjajuće se na presumpciju da će ukrajinska vlada imati barem minimum razboritosti u daljnjim odlukama. Ako ne prema suprotnoj strani, onda barem prema sebi. Drugim riječima, postojala je nada da ukrajinska vojska neće pucati na teritorij za kojeg zna da se na njemu nalazi ruska vojska (koja ne vrši borbena djelovanja).
Međutim sva ta nadanja su bila uzaludna. Dana 22. veljače zabilježeno je više od 1 700 slučajeva kršenja primirja u Donbasu, od čega preko 1 400 eksplozija (OSCE.org, 2022d).
Postoji vrlo snažan argument na koji se Rusija pozivala prilikom svoje želje da se po svaku cijenu spriječi potpuno gaženje onoga na što se Ukrajina obvezala po sporazumu Minsk 2. Taj argument je činjenica što je Rusija potpisala da će biti garant toga da se on neće prekršiti. Sada bi se netko s pravom mogao zapitati jesu li Njemačka i Francuska također trebale poduzeti konkretne korake kako bi se Minsk 2 očuvao. Odgovor je apsolutno potvrdan. Samo treba naglasiti da takvi potezi nikako ne bi mogli biti u korist Ukrajine nego usmjereni protiv nje jer je ona ta koja krši sporazum. Međutim, kao što je do sada već rečeno, njemačkim i francuskim vladama nije bio cilj implementacija sporazuma Minsk 2 već njegovo kršenje, koje će dovesti do totalnog rata.
U Donbasu je većina stanovnika podržala ruski separatizam
Posljedice eskalacije sukoba
Cijelo prethodno potpoglavlje moglo bi se sažeti u promišljanje novinara Borisa Rašete iz jedne njegove kolumne: „A kad se jednog dana – koji nije tako daleko – počnu analizirati uzroci ovoga sukoba, dobit ćemo valjda i odgovore na pitanja zašto Volodimir Zelenski nije proveo Minsk 2, koji mu je jamčio miran izlazak na ukrajinske granice s Rusijom, u zamjenu za davanje (vraćanje) prava Rusima i rusofonom stanovništvu u Ukrajini. Je li Minsk 2 (hrvatski – “mirna reintegracija”) spriječio Bidenov Washington, koji je preferirao ukrajinsku Oluju (istjerivanje nekoliko milijuna Rusa iz Donbasa) ili Azov, Desni sektor i slični domaći radikali?“ (Rašeta, 2022).
Rašetin citat pruža jako kvalitetnu analizu stvarnih razloga eskalacije rata u Donbasu na makrorazini. Ovaj esej dodatno izoštrava tu sliku u jednom konkretnom kratkom (ali intenzivnom i važnom) razdoblju. Potrebno je vratiti se na podatke iz prethodnog potpoglavlja. Ako zbrojimo sve brojke od 18. do 22. veljače, možemo uvidjeti koliko je burno bilo tih pet dana. U tim danima, zabilježeno je preko 6 800 slučajeva kršenja primirja, od čega su preko 4 900 bile eksplozije. Dakle, u tih pet dana, Donbasom je odjekivalo gotovo pet tisuća eksplozija – to je oko tisuću eksplozija dnevno.
Prema tome, upravo to je period za koji možemo konstatirati da je rat već tada eskalirao. I to ne samo da je eskalirao u odnosu na vremena kada se primirje koliko-toliko održavalo, već i u odnosu na intervale koji su sami po sebi bili obilježeni natprosječnim intenzitetom borbi. Primjerice, u cijelom siječnju je zabilježeno oko tri tisuće slučajeva kršenja primirja. Potom je samo u navedenih pet dana taj broj iznosio više nego dvostruko više od tog iznosa. Omjer bi bio i nekoliko puta veći ako bismo računali siječanj naspram veljače gledajući od njezinog prvog dana, a ne samo od 18. veljače.
Ono što je neosporno jest da je rat u Donbasu nepovratno eskalirao početkom druge polovice veljače 2022. godine. Kad tome nadodamo enormni priljev oružja sa Zapada u Ukrajinu, jasno je da je sve bilo usmjereno potpunom potkopavanju sporazuma Minsk 2. Ipak, mediji nam ne prikazuju to i ne govore o tome kao o eskalaciji sukoba. Umjesto toga, mediji se baziraju isključivo na posljedicu te eskalacije i to bez navođenja da se radi o posljedici, već oni tu posljedicu prikazuju kao eskalaciju samu po sebi.
Posljedica je bila ta da je 24. veljače, nakon svih propalih diplomatskih napora i nakon tri velike eskalacije sukoba u svega 10 mjeseci, Rusija pokrenula ono što je u zapadnjačkom narativu odmah dobilo naziv invazija na Ukrajinu, dok je u ruskom narativu to Specijalna vojna operacija (SVO) (Rukavina, 2024). U idućem potpoglavlju će biti riječi o tome koliko je problematično kada snaga medija ukorijeni jedan narativ kao ispravan, zbog čega ga javnost počinje prihvaćati bez potrebe za znanstvenim dokazivanjem valjanosti tog izraza. No, prije toga treba još nešto kazati o samoj eskalaciji.
Tragikomično je kada netko odluči da je rat počeo onog dana kad bi njemu najviše odgovaralo da je počeo. Time, u konkretnom slučaju, ta osoba ignorira da se radi o teritoriju kojim je (kroz tjedan dana prije 24. veljače) dnevno odjekivalo tisuću eksplozija.
Nadalje, pretpostavimo da se SVO (po ruskom narativu) / invazija (po Zapadnom narativu) nije dogodila 24. veljače. Bi li to značilo da nema eskalacije rata? Ključni razlog zašto je odgovor negativan nije samo u tome što je taj rat već bio intenziviran, nego i u tome što to ne bi spasilo sâm teritorij Donbasa od daljnje eskalacije. Naime, ukrajinsko pokretanje kopnene ofenzive (neprihvaljivo po sporazumu Minsk 2), koje bi se ubrzo dogodilo (jer sve one tone oružja su slane u Ukrajinu s nekim ciljem), svakako bi rasplamsalo taj rat. Jedom kad se određena strana (vlada u Kijevu) odlučila za rat, tu nažalost nada za mir prestaje. Ona je prestala i na terenu, što je matematički lako dokazivo.
Problematika nazivlja
Ono što je za Rusiju Specijalna vojna operacija (SVO), to je na Zapadu invazija na Ukrajinu. Ponešto treba kazati i o tim različitim predodžbama. Osnovno je istaknuti da živimo u društvu u kojem se drugi narativ uopće ne smatra nekakvom percepcijom, već objektivnom istinom. Dakle, to se ne uzima kao jedan od dva ponuđena narativa, već kao uopće jedini mogući. Radi se o klasičnom slučaju kada jedan diskurs uspostavi hegemoniju. Tada javnost na takav narativ ne gleda više kao na jednu od interpretacija, već kao na jedinu moguću verziju stvarnosti. Činjenica da „svi to govore“ ima mogućnost dovesti do toga da većina ljudi takve teze više ne dovodi u pitanje.
Riječ invazija ima više definicija, tako da nije veliki uspjeh ako netko pronađe i neko drugačije značenje od ovog. Prema jednoj od uobičajenih definicija, invazija se provodi s ciljem zauzimanja teritorija (neovisno radi li se o oslobađanju ili osvajanju) (Enciklopedija.hr, 2013). Ta definicija se jednostavno ne može uklopiti u ruske ciljeve krajem veljače 2022. godine. Treba ponoviti još jednom – ako se želi odrediti je li nešto invazija, važno je definirati ciljeve.
U veljači 2025., Jeffrey Sachs (jedan od najcjenjenijih ekonomista i geopolitičkih analitičara na svijetu) održao je predavanje u Europskom parlamentu. U tom govoru, Sachs je u potpunosti znanstveno dekonstruirao sve zapadnjačke mitove o ratu u Ukrajini. Najvažije je upravo što je demolirao narativ o nekakvoj ruskoj želji za osvajanjem Ukrajine. On je uništio sve pseudoargumente o navodnoj ruskoj želji za teritorijalnim širenjem na Ukrajinu. Prisvajanje ukrajinskog teritorija definitivno nije spadalo u ruske motive, a Sachs je stručno i objektivno razjasnio stvarne ciljeve Rusije iz veljače 2022. (npr. sprječavanje širenja NATO-a), koji nisu povezani s promjenom granica između dvije države (Pilić, 2025).
Za razliku od invazije, gdje je cilj zaposjedanje teritorija, ruski cilj ne samo da nije bio zadržati ukrajinske teritorije, već upravo suprotno – što prije povući rusku vojsku iz njih. To je vrlo jasno iz ciljeva i uvjeta koje su ruski pregovarači postavili u Istanbulu u ožujku 2022. godine. Prema planu kojeg je nudila Rusija, Ukrajina bi trebala samo provesti ono na što se ionako 2015. obvezala po sporazumu Minsk 2, a ne nekakve svoje teritorijalne ustupke. Taj plan ne samo da bi očuvao ukrajinske granice na istoku, nego bi ukrajinska vojska čak i vratila kontrolu nad svim dijelovima Donjecka i Luhanska koje već godinama nije kontrolirala (Pilić, 2023).
Ovdje treba reći nešto pohvalno o ukrajinskoj strani. Njihovi pregovarači su zaista prihvatili (i parafirali) takav nacrt sporazuma. David Arahamija (šef ukrajinskog pregovaračkog tima) se čak na ukrajinskoj televiziji hvalio s time. Dogovor je bio postignut, ali ne i realiziran. Nakon što se ruska vojska povukla iz okolice Kijeva i cijelog sjevera Ukrajine (zbog ostvarenih ciljeva u ratu), u Kijev je došao tadašnji britanski premijer Boris Johnson. Upravo on je nagovorio Zelenskog da odustane od (već prihvaćenog sporazuma) te nastavi ratovati s Rusijom, a Zapad će ga i dalje naoružavati. Time je, odlukom Zapada (a ne ukrajinske vlade) nastavljen rat koji je mogao biti okončan u travnju 2022., samo da je Ukrajina odlučila realizirati (tada upravo postignuti) dogovor, koji od nje nije tražio ništa povrh onoga na što se već obvezala po sporazumu Minsk 2 (Pilić, 2023). Kad bi javnost bila svjesna toga, onda ne bi bilo potrebe da Jefrrey Sachs dolazi držati predavanja o tome radi li se o invaziji.
Zaključak
Rat u Ukrajini započeo je 2014., ali je godinama ostao lokaliziran na prostoru Donbasa (regije Donjeck i Luhansk). Sporazumi Minsk 1 i 2 (iz 2014. i 2015.) trebali su okončati taj sukob. Minsk 2 bio je mnogo detaljniji te je pružao konkretne korake kako da Ukrajina mirno okonča konflikt na istoku zemlje. Taj sporazum predviđao je decentralizaciju države, davanje autonomije Donbasu itd.
Taj sporazum ukrajinska vlada nikada nije provela, a Zapadne supotpisnice tog sporazuma (Njemačka i Francuska) aktivno su radile na tome da se ne realizira. Bila je riječ o kupovanju vremena u kojem je trebalo naoružati Ukrajinu i pripremiti ju za rat s Rusijom. Rat u Donbasu se nastavljao, a mnogo toga o naravi tog sukoba govori podatak o tome da je od 2018. do kraja 2021. preko 80% zločina nad civilima počinila ukrajinska vojska.
Nakon Bidenovog dolaska na vlast, rat u Donbasu intenzivirao se tri puta u manje od godinu dana: u travnju i studenom 2021. te početkom 2022. godine. Paralelno s time, SAD, Velika Britanija i ostale Zapadne države su 2021. i početkom 2022. počele slati Ukrajini vojnu opremu vrijednu stotine milijuna dolara, kao i stotine tona oružja. Rusija je na to odgovorila pojačavanjem diplomatskih napora za miroljubivo rješenje situacije. Ruski cilj bio je spriječiti da Ukrajina (kopnenom ofenzivom u Donbasu) do kraja pogazi Minsk 2. Stoga je pripremila i alternativno (vojno) rješenje tog problema, ali primarni ruski način djelovanja uvijek je bio diplomatskim kanalima.
Takvi napori nisu bili uspješni, već se konflikt počeo dodatno intenzivirati. Samo od 18. do 22. veljače 2022., u Donbasu je zabilježeno preko 6 800 kršenja primirja te gotovo pet tisuća eksplozija (u tih pet dana). To je bio okidač za rusko pokretanje (po ruskom narativu) Specijalne vojne operacije (SVO), dok se na Zapadu to naziva invazijom na Ukrajinu. Ipak, detaljna i dubinska usporedba rječničke definicije izraza invazija s onim što su zaista ciljevi Rusije nam pokazuje da ta riječ nije lingvistički valjana u kontekstu ovog sukoba. Smiješna propaganda o nekakvoj ruskoj želji za osvajanjem Ukrajine je toliko nerealna da takva količina neobjektivnosti nije vrijedna komentara u znanstvenom radu.
Osim rječnika stranih riječi, još nešto kvalitetno dokazuje da mnogo toga ozbiljno nije u redu s predodžbom o ratu u Ukrajini na Zapadu. Ako sagledamo reakcije Rusije i Ukrajine na Trumpov mirovni plan iz studenog 2025., iz tih reakcija najbolje uviđamo koja od tih vlada želi mir, a kojoj odgovara nastavak rata.
No, to više nije tema ovog eseja. Ono što je važno (jer to je istraživački cilj) jest da se u ovom radu rasvijetlilo što se događalo u Donbasu u veljači 2022. te da je to uklopljeno u širi kontekst po dva kriterija: geopolitička situacija te razdoblje od nekoliko prethodnih godina.
