Autor: Ivo Kokić
Početak 2020-ih godina obilježila je pandemija koronavirusa. Tema španjolske gripe ponovno je postala aktualna. Potrebno je izvući jasne zaključke iz jedne i druge pošasti kako bismo bili spremni pravilno djelovati ako se takvo što eventualno ponovi jer ne postoji nikakva garancija da neće. Istina, ovog puta bi nam trebalo biti lakše jer je američki ministar zdravstva Robert F. Kennedy Jr., ali ni on neće na toj funkciji biti vječno. Iako bi bilo dobro da bude što duže jer se još nitko nije toliko posvetio borbi protiv farmaceutske mafije kao on. U svakom slučaju, ako ne izvučemo jasne zaključke, riskiramo ponavljanje istih pogrešaka iz prošlosti.
Ovaj tekst (u nastavku) je prikaz knjige Blijedi jahač koja tematizira španjolsku gripu. Zaključak (posljednja dva ulomka) tog prikaza odnosi se na tada aktualnu pandemiju koronavirusa. Prikaz je prethodno objavljen u Historijskom zborniku vol. LXXV, br. 2, 02/2023., a ovdje se objavljuje uz dozvolu uredništva tog časopisa. Originalnu verziju možete pročitati OVDJE, na str. 413-420.
Laura Spinney. BLIJEDI JAHAČ / Kako je španjolska gripa 1918. promijenila svijet Zagreb: V. B. Z., 2019., 281 stranica
Laura Spinney (rođ. 1971. g.) jedna je od najznačajnijih britanskih suvremenih znanstvenih novinarki. Diplomirala je Prirodne znanosti na Sveučilištu u Durhamu (Velika Britanija). Pisala je za „Nature“, „National Geographic“ i druge znanstvene časopise. Kao strani dopisnik, dva mjeseca 2019. g. izvještavala je sa Instituta Max Planck u Berlinu. Autorica je brojnih znanstvenih članaka, te više knjiga, kao što su: „Doktor“ (2001. g.), „Rue Centrale“ (2013. g.), a jednom od najkompleksnijih smatra se „Blijedi jahač“ (2017. g.). U toj monografiji, Spinney je sagledala španjolsku gripu od samog izbijanja, preko pokušaja njezinog obuzdavanja i percepcije njezine ubojitosti, do naučenih lekcija zahvaljujući toj bolesti. Španjolska gripa i inače je jedna od glavnih tema interesa Laure Spinney. Ta tema povijesno je relevantna zbog toga što je spomenuta bolest odnijela više života od Prvog svjetskog rata, a u historiografiji ju se često tretira kao usputan događaj pri kraju Velikog rata i u poračju. Spomenuta pošast bila je izrazito virulentna, te je zarazila oko pola milijarde ljudi (trećinu tadašnjeg čovječanstva), a odnijela je između 50 i 100 milijuna života. Prvi slučaj evidentiran je 4. ožujka 1918., a posljednji u ožujku 1920. Unatoč značajnim ljudskim gubitcima, španjolska gripa nije ušla u kolektivnu memoriju, niti se njezinim žrtvama podižu spomenici (kao što je slučaj s ratnim herojima). Dakle, djelo tematizira slabo izražen globalni fenomen, a autorica pristupa ovom pitanju tako što je „zaronila“ ispod površine, čime je prešla u sferu povijesti svakodnevnice. Teško ju je usporediti s ostalim bolestima koje siju strah, jer se zbog mogućnosti zaraze putem zraka širila znatno brže od suvremenih smrtonosnih pošasti poput ebole. Ipak, aktualna pandemija koronavirusa knjizi daje dodatnu (suvremenu) relevantnost.
Autorica temi pristupa iz perspektive socijalne povijesti, a temeljno istraživačko pitanje ove knjige bazira se na percepciji spomenute bolesti iz perspektive tadašnjeg stanovništva, kao i odgovoru država na njezino širenje. Spinney se služi knjigama slične tematike, relevantnim materijalima s interneta, vatikanskim dokumentima, Hipokratovim spisima, liječničkim izvještajima toga doba, neobjavljenim pismima, uputama za prevenciju bolesti, dnevnicima suvremenika, nadzorničkim izvješćima, arhivskim materijalima, osobnim prepiskama s nekim povjesničarima, izvještajem Povjerenstva za starosjedioce Aljaske, pa čak i Tagoreovim pismom prijatelju. Teme se nižu kronološki, no autorica prvenstveno pokušava istražiti specifični aspekt fenomena španjolske gripe, a ne samo nizati događaje. Djelo sadrži uvod, osam dijelova (od kojih je svaki, izuzev posljednjeg, podijeljen na manje cjeline), pogovor, te zahvale. Prije samog uvoda, nalazi se zemljopisna karta koja prikazuje širenje španjolske gripe na globalnoj razini u drugom valu (1918. godine).
Prvo poglavlje, Grad bez zidina (str. 23.-43.), podijeljeno je na dva dijela. Čitamo o povijesnim pretpostavkama za širenje virusa gripe, te njegovom percepcijom u antici i modernom razdoblju. Analizirajući povijesno opisane simptome pošasti antičkog doba, autorica prepoznaje simptome gripe (i smatra da se radi o njezinom prvom opisu) kod stanovnika Perinthosa u antičkoj Grčkoj 412. g. pr. Kr. Premda je nemoguće apsolutno točno identificirati podrijetlo virusa gripe, Spinney smatra kako se prekretnica glede te bolesti dogodila prije otprilike 12 000 godina zato što su ljudi tada počeli živjeti jedni uz druge. Do tog perioda, virus influence (gripe) nije se mogao tako uspješno širiti zbog svog kratkog dometa (svega nekoliko metara). Zanimljivo je kako se, prije Hipokratovog djelovanja, epidemijom označavalo sve što se širi među ljudima, poput tračeva ili oružanog sukoba. Hipokrat je taj pojam suzio jedino na bolest, no za njega je primarna bila definicija širenja bolesti, a tek potom samog fizičkog stanja. Uz uvođenje dijagnoze i terapije, inovativan je i zbog toga što kao uzrok bolesti više nije gledao samo duhovnu pozadinu, već i biološke uzročnike (navodnu neravnotežu četiri tjelesne tekućine). Pronalazimo podatke o tome kako su se percepcija i pogled na uzročnike bolesti mijenjali od antike do modernih vremena, no nije se promijenila kohabitacija gripe i čovjeka. Ipak, razlikovao se pogled društva na različite varijante gripe. Primjerice, postoji interpretacija kako je slika „Krik“ Edvarda Muncha nastala pod utjecajem psihoze zbog ruske gripe, koja je harala krajem 19. stoljeća. U dvadesetom stoljeću znanost je pobijedila masovne bolesti, ali i pružila lažnu nadu da će potpuno iskorijeniti zarazne bolesti. Međutim, germinativna teorija (otkriće da su mikroorganizmi uzročnici bolesti) dala je zamah takvim nadama na početku stoljeća. Štoviše, pojačana higijena i pročišćavanje vode za piće, zaista su donijeli rezultate u borbi protiv zaraza.
Spinney obrazlaže kako je refleksija Darwinovih ideja (o prirodnoj selekciji) na društvo rezultirala nastankom eugenike. Pretočena na ljudski rod, ona teži poboljšanju karakteristika i gena stanovništva. Kao pseudoznanost, smatra da se rase bore za opstanak, te da sposobnije opstaju, a inferiorne bivaju istrijebljene. Eugenika je upravo pri kraju drugog desetljeća 20. stoljeća bila najraširenija, što je omogućilo da do izražaja dođu njezini tragikomični elementi. Konkretno, bila je široko prihvaćena u Japanu, a eugeničari iz SAD-a su upravo Japance smatrali nižom rasom. Stoga je izrazito važno imati u vidu da su i takve teorije bile zastupljene u medicini onda, kada je zdravstvo trebalo voditi borbu protiv španjolske gripe pomažući svakome bez razlike. Jednako je bitno istaknuti kako je svijet već zagazio u industrijsku, kulturološku, komunikacijsku i znanstvenu modernizaciju, no plodove tih procesa još uvijek je osjećao tek tanak sloj ljudi.
Drugo poglavlje, Anatomija pandemije (str. 45.-65.), također se sastoji od dva dijela. Dobivamo informacije o početku i razvoju španjolske gripe, njezinim simptomima, kao i utjecaju na Prvi svjetski rat. Početkom pandemije smatra se zaraza kuhara vojnog logora Funston u Kansasu, Alberta Gitchella, čiji su simptomi zabilježeni 4. ožujka 1918. godine. Moguće je da on ne predstavlja prvi slučaj zaraze španjolskom gripom, tj. da je netko u nekom drugom dijelu svijeta (gdje je zdravstvena skrb slabije dostupna) i prije obolio od iste, ali ovo se smatra njezinim službenim početkom. Američki vojnici prenijeli su virus na Zapadni front, odakle se proširio na Francusku, Veliku Britaniju, Italiju, Španjolsku i Njemačku. Bolest se pojavila i u Sjevernoj Africi, no nekako je zaobišla ostatak Afrike, a ipak se proširila do Bombaja, pa čak i sjeverne Kine. U Rusiju su španjolsku gripu vjerojatno donijeli bivši ruski ratni zarobljenici koje je Njemačka oslobodila nakon potpisivanja mira u Brest-Litovsku 1918. godine. Znakovito je što su zarobljenici vraćeni u Rusiju predstavljali osjetljiviji dio zarobljenika po pitanju razvoja bolesti. Naime, oni koji su bili radno sposobni, zadržani su u Njemačkoj. Upravo je Rusija bitno doprinijela širenju španjolske gripe u Aziji zbog pojačane mobilnosti svog stanovništva. Dijelom je za to kriv Ruski građanski rat, baš kao i sukob s Velikom Britanijom po pitanju nadzora nad Perzijom. Stječe se dojam kako stanovništvo nije zahvatila opća panika u prvom valu španjolske gripe (od ukupno četiri). Međutim, realnost je bila neumoljiva, a ad hoc stvorene vojne bolnice bile su prekrcane.
Primjerice, kroz proljeće 1918. zaraza je pokosila više od polovine britanskih vojnika, te skoro tri četvrtine francuskih. Povrh toga, države su itekako pokušavale iskoristiti španjolsku gripu za demoraliziranje protivnika. Time autorica prikazuje kako ono što je vladi sporedno (bolest), može steći važnu funkciju ukoliko je u službi onoga što je primarno (ratna pobjeda). Britanski zrakoplovi su, zbog činjenice što je njemačka vojska ostala bez 900 tisuća ljudi pokošenih gripom, bacali satirične letke iznad njemačkih gradova u kojima je pisalo kako će im Britanci pomoći u borbi s epidemiološkom situacijom, kao i da će Nijemcima biti bolje nakon što budu pobijeđeni. Neke vlade bile su opsjednute i time iz koje države im je pristigla bolest, pa se tako u Francuskoj smatralo da im je došla iz Švicarske, dok se u Švicarskoj mislilo kako je internacija njemačkih i austrijskih ranjenika kriva za širenje zaraze među Švicarcima.
Nisu sve države bile ni jednako pogođene španjolskom gripom, tako da je Brazil bio na udaru samo jednog vala krajem 1918. Većina bolesnika oboljelih u prvom valu nije imala simptome znatno gore od obične gripe. To bi mogao biti jedan od razloga zašto zdravstveni sustavi već na samom početku nisu obratili veću pažnju, budući da su smatrali da se ne radi o nekom novom virusu. Ozbiljnija zapažanja o tome da se ne radi o sezonskoj gripi počela su kada se bolest vratila usred ljeta (kolovoz) 1918. Rast broja smrtnih slučajeva od španjolske gripe bio je uglavnom uzrokovan njezinom komplikacijom u upalu pluća. Smeđe crvena boja, koja bi izbila na jagodicama bolesnika, ubrzo bi se proširila na lice, zbog čega su liječnici to opisivali kao heliotropnu cijanozu. Bilo je lako uvidjeti da je bolest opasna, no jedan dio Brazilaca smatrao ju je prenapuhanom. Ipak, upravo je Brazil provodio nogometne utakmice bez navijača da bi spriječili masovno širenje bolesti. Također, u glavnoj aveniji u Rio de Janeiru (Avenida Rio Branco) utihnuo je noćni život.
Činjenice o španjolskoj gripi
Treće poglavlje, „Manhu“, što li je to? (str.67.-91.), sadrži tri dijela. Ona donose podatke o etimologiji (podrijetlo naziva), kao i etiologiji (uzrok) španjolske gripe. Čitatelj dobiva uvid u problematiku nemogućnosti imenovanja ove bolesti, tj. zastoju u pridavanju joj naziva. Koliki je kaos zahvatio zdravstvenu zajednicu, najbolje ocrtava što je jedan list u Freetownu (britanske kolonije Siera Leone) predložio da ju se privremeno nazove „manhu“ (hebr. „što je to?“). Ipak je nazvana španjolskom gripom jer španjolske novine nisu bile pod cenzurom (s obzirom da je ta država bila neutralna u ratu), te su smjele slobodno izvještavati o novoj bolesti, nakon što je u svibnju 1918. stigla u njihovu zemlju. Naime, zaraćene države pokušale su zataškati epidemiju u nastajanju, kako ne bi remetila borbeni ugled. Francuski vojni liječnici bolest su interno nazivali „maladie onze“ („bolest broj 11“). Čak i nakon što je bolest dobila ime, to je i dalje bio tek početak problema. Nisu svi liječnici imali jednaku percepciju toga što uopće predstavlja gripa. Veliku promjenu u načinu razmišljanja donijelo je otkriće da Pfeifferov bacil ne mora izazvati gripu, kao što se do tada smatralo (uz izuzetak nekih znanstvenika koji su upozoravali da to nije točno, op. a.).
Nadalje, revolucionarno je bilo rušenje prvog od četiri Kochova postulata (kriterija po kojima se utvrđivalo uzrokuje li određeni mikroorganizam neku bolest). Taj postulat zasnivao se na tezi da se uzročnik određene bolesti mora nalaziti u velikim količinama u svim organizmima koji od te bolesti pate, dok ga se ne može pronaći kod onih koji su zdravi. Dakle, dijagnosticiranje bolesti bilo je vrlo teško, a nije se moglo ni sa sigurnošću utvrditi njezinog uzročnika. Postojali su i problemi tehničke prirode, jer uzročnik gripe je virus (koji je oko dvadeset puta manji od bakterije), te ga se ne može vidjeti pod optičkim mikroskopom. Povrh toga, neki su (primjerice u Čileu) držali kako se uopće ne radi o obliku gripe već o tifusu.
Glede uzroka bolesti, jedni su mislili kako leševi ubijenih nepokopanih vojnika isparavaju otrovima koji uzrokuju ovu bolest, dok su drugi situaciju smatrali vrstom biološkog ratovanja s ciljem zaraze protivničke strane. Jedan dio ljudi bio je uvjeren kako je ova pojava Božja kazna. Grad Zamoru (u Španjolskoj), od širenja bolesti nisu uspjele zaštititi zidine kojima je opasan. Naime, na jesen 1918. u njegov gradski dvorac izolirani su mladi vojnici koji su se razbolili na topničkim vježbama. No, karantena u srednjovjekovnom dvorcu nije dobro funkcionirala te se bolest proširila među civilima.
Četvrto poglavlje, Nagon za opstankom (str. 93.-148.), u svoja tri dijela problematizira ljudsku borbu za preživljavanje bolesti. Jedan od načina borbe bila je karantena, za koju autorica pogrešno tvrdi da su ju (prvi) osmislili Mlečani u 15. stoljeću, a zapravo je nastala u Dubrovniku u 14. stoljeću. Zatim piše o tome kako je ideja izolacije čovjeka, za kojeg se sumnja da je bolestan, osmišljena još u Levitskom zakoniku u Bibliji. Govoreći o državama u kojima je prioritet bio očuvanje zdravlja (a ne zarada ili ratovanje), navodi problem uspješnosti provođenja mjera za sprječavanje širenja zaraze. Problem nije bio samo u tome kako balansirati ekonomiju i nacionalnu sigurnost sa zdravstvom, već i faktor ljudskog neposluha.
Autorica se referira na tezu povjesničara gripe u Americi, Alfreda Crosbyja, koji je tvrdio da demokracija nije od pomoći za vrijeme pandemije. Strah od pobune javnosti osjetio se i u Francuskoj gdje su tržnice, crkve, kina i kazališta trebala biti zatvorena, ali to se često nije provodilo. Posebno zanimljiv slučaj je Japan u kojem nisu bila zabranjena javna okupljanja, dok su u japanskoj koloniji Koreji bila zabranjena sva veća okupljanja pa čak i vjerska. Španjolska vlada smatrala je kako im bolest dolazi iz Portugala. Prije zatvaranja obje granice (s Portugalom i Francuskom), dok su Portugalci još smjeli ulaziti, putnike iz Portugala se na željzničkom čvorištu Medina del Campo izlagalo neugodnim dezinfekcijskim sredstvima. Njihovo zadržavanje trajalo je i do 8 sati, a za iskazivanje revolta bile su predviđene novčane i zatvorske kazne. Kao što se na Filipinima bolest proširila putem luke u Manili, tako je i New York, kao veliki centar bio izrazito izložen širenju zaraze.
Međutim, američki predsjednik Woodrow Wilson nije naredio obustavu tranzita. Nakon što je (uz izgledno odgađanje) proglasio pandemiju, skratio je radno vrijeme brojnih djelatnosti, uspostavio sustav čistionica kao i centre za hitne slučajeve u New Yorku, koji su se brinuli o bolesnicima, kao i njihovoj evidenciji. Ipak, najznačajnije je što je škole zadržao otvorenima. Shvatio je da je djecu lakše kontrolirati, hraniti, pa i liječiti ako ostanu u školama. Neki novinari postavljali su razumna pitanja uspješnosti provođenja mjera u praksi, jer nije realno da urbano stanovništvo ne putuje javnim prijevozom ili da siromašniji kupuju zdravu hranu za koju nemaju novca. Vlada je željela prorijediti okupljanja, održavajući ljude na razmaku, a takva politika dobila je naziv „socijalno distanciranje“. Zbog ratne situacije, vojni rječnik bio je sveprisutan, pa se one koji se nisu pridržavali vladinih uputa, nazivalo dezerterima. Cenzuriranje novina stvorilo je kontraefekt jer se tijela umrlih nisu mogla tako lako sakriti, što znači da je populacija i dalje znala kako pandemija traje. Uz iznimku kaplara Cesarea Carelle, javni sprovodi u New Yorku su bili zabranjeni. S vremenom su se ljudi ponovno počeli okupljati, te su odbacili nošenje maski, nakon čega se stanje u zdravstvenom sustavu pogoršalo. Određeni stanovnici New Yorka uzdali su se u religijske sile, dok su drugi praznovjerjem pokušali utjecati na bolest. Spinney pruža uvid i u placebo efekt određenih lijekova. Kao primjer za to navodi aspirin, kojeg se tad smatralo lijekom koji otklanja bolest, dok danas znamo da samo uklanja simptome (temperaturu i bolove). Ne treba čuditi što su bolesnici tog vremena u aspirinu vidjeli spas, budući da im je stvarao privid olakšanja. Ipak, postoje osnovane teorije da je jedan dio žrtava španjolske gripe umro upravo od visokih doza aspirina.
Što se pak tiče širenja zaraze, dobrota i altruizam su prikazani kao dvosjekli mač. Ljudi u pravilu nisu ostajali izolirani kod kuće štiteći sebe, već su plemenito međusobno pružali pomoć u hrani i ostalim potrepštinama. Pored materijalne ispomoći, stvarali su i psihološki efekt „kolektivne otpornosti“. Na taj način, ispunili su svoj primarni cilj samilosne pomoći, no nehotično su znatno doprinijeli rasplamsavanju španjolske gripe. Unatoč iscrpnoj argumentaciji, autorica je mogla konzultirati i određena djela iz sociologije religije koja bi joj pomogla u razumijevanju fenomena kojih se ona tek površno dotaknula, a odnose se u ufanje ljudi u nadnaravno. Također, suvremenog čitatelja mogle bi zanimati i konkretne brojke koje bi pokazivale (ne)efikasnost zatvaranja objekata u svrhu borbe protiv pandemije. Spinney je mogla i napomenuti kako je „socijalno distanciranje“ pogrešan naziv za spomenutu politiku, budući da „socijalno“ znači „društveno“, te bi stoga ispravan termin bio „fizičko distanciranje“.
Dokumentarac o španjolskoj gripi
Kroz dva dijela petog poglavlja, „Post mortem“ (str. 149.-168.), autorica prikazuje nastojanja za otkrićem ishodišta pandemije španjolske gripe i razmjerima pandemijskog mortaliteta. Upozorava kako je američki satnik, James Joseph King, već u prvoj godini pandemije iznio teoriju po kojoj ova gripa dolazi iz Kine. To je potkrijepio tvrdnjom o sličnoj epidemiološkoj situaciji kao što je bila u Harbinu u Kini 1910. glede plućne kuge. S druge strane, budući da je prvi slučaj evidentiran u SAD-u, moguće da je upravo iz te države krenula zaraza. Međutim, te su pretpostavke ostale nedokazane, budući da su neki stanovnici New Yorka još u veljači 1918. imali slične simptome, što znači da je moguće kako su bolest u SAD donijeli američki vojnici iz Francuske. Spinney rezonira kako je danas jedino (gotovo) sigurno da španjolska gripa nije došla iz Španjolske, no još uvijek se ne zna je li otpočela iz Kine, SAD-a ili Francuske. Ako je krenula iz Kine, onda to bitno ruši jedan od faktora percepcije španjolske gripe. Premda je neosporno kako se pandemija brzo širila, zbog znatno narušenog imuniteta ljudi nakon rata (što je omogućilo komplikacije i veću smrtnost), eventualni dolazak virusa iz Kine značio bi da izbijanje zaraze nije isključivo posljedica Velikog rata.
Neposredno nakon završetka pandemije bilo je jasno kako je pojava španjolske gripe presedan u socijalno-medicinskom kontekstu. Prve procjene govorile su o 20-ak milijuna umrlih. Naravno, određivanje broja umrlih nije bilo jednostavno, pogotovo kad ga se primijeni na uži geografski kontekst. Posebno je teško procjene dati za Kinu, budući da su tamo epidemije rutinska pojava na godišnjoj razini. S obzirom da je u Kini španjolska gripa harala između dvije plućne kuge (a sve tri bolesti pojavile su se između prosinca 1917. i prosinca 1918.), teško je konkretizirati tko je od koje bolesti umro. Suvremena istraživanja procjenjuju broj umrlih na 50 milijuna, od čega na Aziju otpada 30 milijuna (a samu Indiju 18), no moguće je da je ukupno umrlo i do 100 milijuna ljudi od različitih komplikacija prouzrokovanih španjolskom gripom.
Tri dijela šestog poglavlja, Osvjetlan obraz znanosti (str. 169.-202.), govore o biološkim istraživanjima ove pošasti. Autorici je fascinantno što je uzročnik španjolske gripe označen kao H1N1, što neodoljivo podsjeća na bezrazložni naziv „bolest broj 11“, koji su nadjenuli vojni liječnici u Francuskoj. Znanstvenici laboratorija iz Atlante, u američkoj saveznoj državi Georgiji, uspjeli su 2005. godine stvoriti isti virus koji je uzrokovao španjolsku gripu. Nadalje, istraživanje iz 2014. godine daje do znanja kako je sedam od osam gena uzročnika španjolske gripe vrlo slično genima virusa gripe kod ptica u Sjevernoj Americi. Iako to nije konačan odgovor na pitanje njezinog podrijetla, svakako je dobar indikator ishodišta. Taj virus odnio je živote barem 2,5% potvrđeno oboljelih, dok od komplikacija obične gripe umire 0,1%. S druge strane, većina preživjelih imala je simptome tek nešto gore od obične gripe.
Spinney značajnu pažnju posvećuje ljudskom faktoru. Povlači paralelu sa mnogo modernijom svinjskom gripom, te konstatira kako ona nije došla sa svinja, već od ljudi, uz posredništvo svinja prema drugim ljudima. Zatim, o smrtnosti španjolske gripe po pitanju određene skupine ljudi, utjecali su različiti faktori. Istaknutiji društveni položaj mogao je priuštiti efikasniju zdravstvenu skrb, uvjeti stanovanja i higijene u domovima odrazile su se na imunitet, veći životni standard mogao je omogućiti kvalitetniju ishranu, a čak su i geni imali utjecaja na otpornost. Dakako, eugeničari su razloge boljeg opstanka sjevernijih europskih država (manjeg mortaliteta) u odnosu na afričke, vidjeli isključivo u genima kako bi na taj način potkrijepili svoje rasne teorije.
Sedmo poglavlje, Svijet poslije gripe (str. 203.-257.), je najduže (sadrži šest dijelova), te opisuje posljedice španjolske gripe. Prema jednoj od interpretacija, oporavak je započeo odmah nakon što je prošao prvotni šok i panika. Međutim, autorica daje kompleksan uvid u to kako se neke domorodačke zajednice u Sjevernoj Americi nikada nisu potpuno oporavile, te još uvijek osjećaju posljedice španjolske gripe. Potom čitamo o zlouporabi znanstvenih teorija za antiznanstvene ideje. Primjerice, spiritualizam se pozivao na Einsteinovu teoriju o četvrtoj dimenziji vremena, smatrajući kako duhovi nastanjuju do sada neotkrivene dimenzije. Eugeničari su pak pojam prirodne čistoće sagledavali kao argument za „čišćenje“ čovječanstva. Najvažnija promjena u zdravstvenom sustavu koju je iznjedrila španjolska gripa, jest pojačana težnja za zdravstvenom skrbi koja bi bila jednako dostupna svima. Doduše, takve ideje stvorene su prije španjolske gripe, a nisu ni realizirane odmah nakon njezina završetka. Tako je u Britaniji, Nacionalna zdravstvena služba (NHS) osnovana 1948. godine, no španjolska gripa definitivno je bila katalizator toga procesa. Spinney povlači paralele borbe za zdravlje i političke borbe. Primjer za to je Indija, gdje su pomoć vladi (po pitanju obuzdavanja zaraze) pružale udruge povezane s težnjama za samostalnošću. To je jedan od razloga zašto je Mahatma Gandhi postao lider težnje za neovisnošću od Britanije. Kao zasebnu sferu promjena nakon španjolske gripe, autorica ističe promjene u književnosti i umjetnosti. Umjetnici su prestali vjerovati u znanstveni napredak kao jedini ispravan put zbog ubojitog rata, dok ih je osjećaj bespomoćnosti zahvatio upravo zbog španjolske gripe.
Pandemija ukratko objašnjena
Osmo poglavlje, Roscoeova ostavština (str. 259.-269.), ne sadrži manje cjeline unutar sebe. Ono tematizira mogućnost pojave nove pandemije, za koju autorica smatra da je veoma realna, a ovisi o brojnim čimbenicima, naročito klimatskim. Iznijela je podatak o izvješću Medicinske akademije SAD-a iz 2016. godine u kojem stoji kako postoji vjerojatnost od oko 20% za barem četiri pandemije kroz idućih sto godina. Također, daju se znatni izgledi tome kako će jedna od tih pandemija biti upravo prouzrokovana gripom. Autorica konstatira kako su mjere za zaštitu zdravlja najučinkovitije kad su dobrovoljne. Ipak, poučen španjolskom gripom, Centar za kontrolu bolesti (CDC) u SAD-u, objavio je 2007. godine kako se prisilne mjere smiju koristiti kada mortalitet bolesti prijeđe 1%. Spinney je tu propustila ući u intelektualnu polemiku s takvom odlukom. Naime, kod bolesti koje su kompatibilne gripi, nemoguće je odrediti „stvarnu“ smrtnost. Pod pretpostavkom da država može osigurati bolničko liječenje svima kojima je ono potrebno, moguće je saznati jedino smrtnost evidentiranih slučajeva. No, realna smrtnost zasigurno je osjetno manja, jer mnogi oboljeli na kućnom liječenju nisu o svojoj bolesti obavijestili liječnika. U siromašnim državama moguće je i obratno, tj. da zbog nedostatka kapaciteta umiru ljudi kojima bolest nije potvrđena. Međutim, kada razvijene države idu primjenjivati određene mjere na svoje stanovništvo, postoji rizik od upadanja u zamku od prve situacije (lažno visoke smrtnosti), zato što vlada nema uvid u brojne slučajeve ljudi koji su preživjeli bolest, a nisu u statistici.
Unatoč određenim kritikama iznesenim prilikom analize ove knjige, valja kazati kako je autorica njome napravila značajan iskorak glede ove zapostavljene tematike. Treba cijeniti što je Spinney, unatoč velikom broju materijala koje je koristila, jasno dala do znanja do kojih zaključaka ne može sa sigurnošću doći. Možemo zaključiti kako pogled na španjolsku gripu iz perspektive stanovništva nije bio unison. Razlikovao se ovisno o kulturi, sredini, te društvenoj situaciji. Bilo je onih koji su zagovarali stroge mjere zbog sprječavanja širenja zaraze, kao i onih koji te mjere nisu odobravali. Mnogima je bilo važnije usredotočiti se na pronalaženje „države krivca“ iz koje je virus krenuo. Također, postojala je široka lepeza mišljenja glede uzroka bolesti, od truljenja leševa do Božje kazne. Nadalje, države su primarno nastojale zataškati širenje bolesti, a kada to više nije bilo moguće, pokušale su je upotrijebiti u ratne svrhe. Uobičajene metode borbe protiv španjolske gripe bile su ograničavanje mobilnosti i okupljanja ljudi unutar države, a nije manjkalo ni zatvaranje granica. Ipak, cjelokupna slika je mnogo složenija, za što je primjer japanska vlada koja je Japance poštedila mjera, ali ih je primjenjivala u okupiranoj Koreji.
Naposlijetku, važne pouke možemo izvući za aktualnu pandemiju, koju je prouzrokovao COVID-19. Naravno, postoje neke bitne i osjetne razlike. Španjolska gripa bila je opterećena ratnim okolnostima, protiv nje nije postojao specifičan lijek, kao ni cjepivo; a potrajala je dvije godine. S druge strane, pandemija koronavirusa nema takvu otegotnu okolnost (upravo suprotno, države su na početku pandemije bile paralizirane kako bi se širenje zaraze smanjilo), a pored konkretnog cjepiva pandemiji ni nakon više od dvije godine nije došao kraj.
Ipak, određeni zaključci uvijek se mogu donijeti. Prvi je da državna vlast pokušava situaciju (kakva god bila) prikazati sebi u korist. Zatim, brojke zaraženih i umrlih mogu lako biti izmanipulirane. Za vrijeme španjolske gripe vlade su skrivale ili umanjivale brojke, zato što je krajnji cilj bio održavanje borbenog morala. No, ako je vladin cilj nešto drugo (izazivanje straha od bolesti), taj proces može biti i inverzan. Španjolska gripa bila je pokazatelj kako znanosti ne treba slijepo vjerovati, što potvrđuje rušenje prvog Kochovog postulata, kojeg se do tada apsolutno prihvaćalo. Povrh toga, vidimo kako su se bolesnici i liječnici pouzdavali u navodno spasonosni aspirin, koji izgledno ima udjela i u jednom broju umrlih. Dakle, ne treba neki medicinski proizvod „kovati u nebesa“ zato što se trenutačno smatra poželjnim, jer ne znamo što će se sve u budućnosti otkriti o njemu. Za kraj, obogaćujuća je spoznaja o mudroj odluci američkog predsjednika Wilsona (ne ulazeći u ostale aspekte njegove politike) kao primjer uspješnog upravljanja krizama. Odluka o tome da se škole ne smiju zatvarati je sjajan i inspirativan pokazatelj kako se, koliko god situacija bila teška i opasna, preko nekih granica ne smije prijeći. Održavanje nastave u školama, jedna je od njih.
