Autor: Matija Šerić
Poslije bitke kod Staljingrada početkom 1943. godine, stanje na Istočnom bojištu se temeljito promijenilo. Prethodne 1942., Sovjetski Savez je bio na rubu poraza jer su najnapredniji zapadni krajevi zemlje bili pod njemačkom okupacijom što je Sovjetima uskraćivalo ključne resurse, a uz to su sovjetski građani trpjeli ogromne nestašice. Činilo se da Nijemci pobjeđuju i nezadrživo napreduju prema Kavkazu i dalje prema jugu ali staljingradska katastrofa sve je promijenila.
U proljeće 1943. njemačko-sovjetski rat je bio daleko od svršetka i obje strane su morale raditi planove. Nijemci su i dalje imali stratešku inicijativu. Nakon što se snijeg počeo topiti nailaskom prvih kiša u ožujku 1943. i Nijemci i Sovjeti smanjili su intenzitet borbi da bi njihovi planeri razradili strateške opcije u godini 1943. Adolf Hitler je bio mrzovoljniji nego godinu ranije i poput Josifa Staljina dao je svojim ratnim zapovjednicima veću slobodu i opseg u planiranju operacija.
Političko-vojne okolnosti uoči sraza kod Kurska
Hitler je bio svjestan da je potpunu vojnu pobjedu protiv Sovjetskog Saveza nemoguće ostvariti. Međutim, htio je izvesti još jednu veliku ofenzivu djelomično kako bi uvjerio svoje saveznike u snagu njemačkog oružja, a dijelom kako bi nastavio diplomatske pregovore. Njemački agenti su prišli ruskim predstavnicima u Švedskoj jer su željeli razgovarati o mogućem separatnom miru sa SSSR-om, a osim toga kontaktirali su i Britance i Amerikance. Prva polovica 1943. je bila prepuna diplomatskih tenzija. U travnju Nijemci su objavili da su pronašli masovne grobnice poljskih časnika u Katinskoj šumi što je poremetilo odnose Moskve s poljskom vladom u izbjeglištvu u Londonu, ali i odnose s Londonom i Washingtonom.
Hitler je već u veljači, odmah nakon Staljingrada, najavio da je osnovno da njemačka vojska “ljeti nadoknadi ono što je izgubila zimi”. To nije bilo lako jer su Nijemci i njihovi osovinski saveznici izgubili preko pola milijuna ljudi. Prema njemačkim izvorima, usprkos totalnoj mobilizaciji u Njemačkoj, do početka ljetnih bitaka moglo se popuniti samo oko polovice gubitaka. Hitlerov ugled je zbog Staljingrada bio poljuljan, a ponovno zauzimanje Harkiva u ožujku 1943. nije mu pomoglo. Poraz Nijemaca i Talijana u sjevernoj Africi i izgledi za skoru savezničku invaziju na Italiju, s nepredvidivim političkim posljedicama, samo su pospješili Hitlerov sve lošiji položaj u ratu. Rat u Rusiji više se nije mogao dobiti. Hitleru je trebala spektakularna vojna pobjeda slična ruskoj pobjedi kod Staljingrada.
Privlačnost kurskog područja
Kurska izbočina između Orela na sjeveru i Belgoroda na jugu činila se najpogodnijim mjestom da se Rusima nanese senzacionalan poraz. Rusi su kursku izbočinu smatrali odskočnom daskom za ponovno osvajanje orelskog i brjanskog područja na zapadu Rusije i istočne Ukrajine. Još od ožujka sovjetske vlasti su utvrđivale kurski klin s tisućama kilometara rovova i prepreka. Prema njemačkim izvorima, Hitler je u proljeće 1943. iz političkih i ekonomskih razloga odlučio držati bojište od Finskog zaljeva do Azovskog mora te u kurskoj izbočini Operacijom Citadela nanijeti Sovjetima spektakularan poraz. Uhvatiti tamo u stupicu mnoštvo Rusa u velikoj bi mjeri izmijenilo strateški položaj u prilog Nijemaca pa bi čak omogućilo novu ofenzivu na Moskvu.
Operacija Citadela
Feldmaršal Erich von Manstein formulirao je plan kojemu je dao kodni naziv Citadela. Operacija je ciljala na veliki sovjetski klin oko grada Kurska u zapadnoj Rusiji. Kurska izbočina je bila 190 km duboka i 96 km dugačka. Tu su bile koncentrirane glavne snage Crvene armije. Manstein je planirao zatvoriti klin putem oklopnih kliješta koja bi ga presjekla sa sjevera i juga. Cilj je bio opkoliti i uništiti velik dio formacija Crvene armije na kritičnoj točki bojišta, omogućujući snagama Wehrmachta ili da ponovno stave pod kontrolu južno područje ili da krenu sjeveroistočno prema Moskvi.
Manstein je želio napasti u travnju ili svibnju prije nego sovjetske trupe imaju vremena se regrupirati i ukopati, ali je Hitler bio zabrinut i želio je izbjeći još jednu riskantnu kampanju i inzistirao je na čekanju do lipnja kada su trebale biti spremne nove tenkovske formacije. Kasnije je odgodio pokretanje ofenzive do početka srpnja kako bi bio sigurniji da će ostvariti pobjedu i da će fašistička Italija i dalje nastaviti ratovanje. Führer je izjavio da će pobjeda kod Kurska raspaliti maštu svijeta.
Kako će Sovjeti odgovoriti?
Sovjetski zapovjednici suočili su se s kritičnim izazovom. U godinama 1941. i 1942. krivo su procijenili gdje će uslijediti glavni njemački napad. Ovoga puta procjena je morala biti točna. Glavni stožer Crvene armije stavio se u Hitlerov položaj. Mogli su saznati iz dostupnih tajnih izvještaja da njemačka vojska još nije spremna za veliku ofenzivu. Zbog velike koncentracije njemačkih trupa oko grada Orela na sjeveru kurske izbočine i Harkova na jugu, činilo se izgledno da će glavni pravac napada biti na tim lokacijama. Sovjeti su točno pretpostavili da će napad biti izveden s dva jako oklopljena prodora kako bi se presjeklo izbočinu u pozadini i okružilo sovjetske armije koje su zaglavile oko Kurska. Georgij Žukov je pretpostavljao da je Moskva konačno odredište njemačke ofenzive. Nitko nije izrazio neslaganje s tom procjenom. Po prvi puta sovjetsko vrhovno zapovjedništvo točno je pogodilo.
Puno teža odluka je bila kako odgovoriti. Staljin je pratio svoju intuiciju i pozvao na preemptivni napad. Žukov je koristio svoje vojno iskustvo i teoretsko znanje i zagovarao je obranu u dubini, “upijanje” njemačkih napada s lijeva i desna, trošenje neprijateljske snage prije konačnog poteza koji bi izazvao “knock-out” protivnika korištenjem velikih rezervnih trupa iz pozadine. Takvu strategiju su zagovarali neki viši zapovjednici kobne 1941. Posljedice neslaganja pokazale su vrlo različitog Staljina.
Neki novi Staljin
Dana 8. travnja 1943. diktator je bio sa svojim Glavnim stožerom kada je stiglo izvješće od Žukova u kojem on odbija Staljinove prijedloge za “preemptivnu ofenzivu” i potvrđuje obavještajne podatke da je izbočina kod Kurska njemačka meta. Staljin nije izrazio mišljenje, niti je pribjegao korištenju uobičajenih primjedbi oko dezinformiranja za što je optuživao obavještajne procjene 1941. i 1942. Umjesto toga, sazvao je vojnu konferenciju za 12. travnja. Na konferenciji je pažljivo saslušao analize njemačkih namjera, uzeo u obzir izvještaje zapovjednika s bojišta koji su svi od jednog podržali Žukovljev plan. Diktator je postao uzrujan tek kad je spomenuto da je vjerojatni cilj njemačkog napada opkoliti Moskvu. Žukovu je naređeno da stvori neprobojnu obranu duž središnjeg fronta oko Kurska.
Učvršćivanje kurske izbočine
Staljinova neuobičajena volja da prihvati stavove eksperata zasigurno je spasila Crvenu armiju od još jednog katastrofalnog ljeta. Žukov je uspio u svome naumu. Kao i u slučaju staljingradske protuofenzive, ostaju sumnje oko toga tko je izradio koncept koji je služio kao osnova za bitku kod Kurska. Važna stvar jest da je Žukov bio u stanju uvjeriti Staljina usprkos diktatorovim osobnim preferencijama da je duboka defenziva pravi izbor. Plan je predviđao vraćanje ruskim tradicijama konceptom “dubinske bitke”. Defenzivno bojno polje je bilo pripremljeno detaljno i ustrajno što je do tada bilo zabranjeno. Konstruirano je tako da se maksimizira sovjetska vatrena moć i dozvoli obrambenim snagama da učinkovito manevriraju kako bi se suprotstavile njemačkim prodorima. Koncentriranje rezervi u pozadini za protunapad je od Glavnog stožera zahtijevalo teške izazove koordinacije i usklađenosti u vremenu. Cijela operacija se oslanjala na preciznom rukovođenju najvećeg bojnog polja
Pripreme su počele. Glavni teret obrane pao je na Centralni i Voronješki front koji su držali sjever i jug izbočine. Centralnim frontom je zapovijedao general Konstantin Rokosovski, a Voronješkim frontom general Nikolaj Vatutin. U izbočini oko Kurska, Vatutin i Rokosovski strpali su sedam armija. Sjeverno i južno od klina, Brjansk i Jugozapadni front su pojačani kako bi omogućili odskočnu dasku za protunapad. Više od 240 km od crte fronta rezervne trupe su bile koncentrirane u Stepskom frontu – tenkovska armija, dvije pješačke armije i 5. zračna armija pod zapovjedništvom generala Konjeva kojega je Žukov spasio od Staljinovog bijesa 1941. Obrambena zona sastojala se od šest crta obrane unutar izbočine s dodatna dva obrambena pojasa ispred rezervnih armija. Stanovništvu klina je naređeno da ostane gdje je bilo. Narod je bio potreban da pomogne trupama iskopati oko 5.000 km rovova koji su bili izvedeni u obliku križa kako bi omogućili braniteljima da se lakše kreću od jedne vatrene pozicije do druge. Klin je bio načičkan s anti-tenkovskim zamkama napravljenim od drva iz lokalnih šuma. Artiljerija i anti-tenkovski topovi su bili tako namješteni da njemački oklop bude izložen žestokoj “vatrenoj zavjesi”.
Bitka gigantskih razmjera
Položeno je više od 400 tisuća mina. Potoci su bili zadržani tako da mogu biti kreirane poplave koje će onemogućiti neprijateljske tenkove ako bude potrebno. Gigantske prepreke su se pružale kilometrima preko bogatih obrađenih polja i voćnjaka. U blizini razmješteno je bilo 150 aerodroma, 50 lažnih zračnih baza bilo je izgrađeno kako bi zavarale neprijatelja. Kad je sve bilo dovršeno, 1,3 milijuna vojnika, 3.444 tenka, 2.900 zrakoplova i 19.000 topova bilo je spremno. “Bio je to velik, istinski titanski zadatak” – prisjetio se Maršal Vasiljevski. Duž crte bojišta Sovjeti su bili suočeni s 900.000 njemačkih vojnika organiziranih u 50 divizija s 2.700 tenkova, 2.000 zrakoplova i preko 10.000 topova. Rusi i Nijemci će se boriti u najvećoj pažljivo isplaniranoj bitki u povijesti.
Drugi dio članka možete pronaći ovdje.
