Autor: Matija Šerić
Bitka kod Kurska okončala je bilo kakve realistične nade za njemačku pobjedu na Istočnom bojištu. Nekoliko dana prije bitke kod Prohorovke, angloameričke snage su napale Italiju prisiljavajući Hitlera da prebaci vrijedne postrojbe s Istočnog fronta. 13. srpnja Operacija Citadela je službeno otkazana, a Hothovoj Panzer armiji je naređeno da pokrene borbe kako bi se vratila na položaje s kojih je krenula u napad 5. srpnja.
Bitka kod Kurska završila je neodlučeno, međutim, odmah nakon nje uslijedile su sovjetske protuofenzive koje su Nijemcima zadale jake udarce. Drugi dio plana Vasiljevskog i Žukova mogao je sada biti aktiviran. Njemački zapovjednici nisu vjerovali nakon izvanrednih sovjetskih gubitaka da Sovjeti posjeduju bilo kakve ofenzivne kapacitete. Ipak, pravi značaj bitke kod Kurska ne leži toliko u upornoj i čvrstoj obrani već u ofenzivi koja je uslijedila.
Sovjetske protuofenzive Kutuzov i Rumjancev
Operacija Kutuzov počela je na sjevernom rubu kurske izbočine 12. srpnja. Sovjetske snage napale su dobro utvrđene crte obrane s minskim poljima, rovovima, bodljikavom žicom i drugim zaprekama. Cilj je bio uništiti koncentracije njemačkih trupa oko Orela i Brjanska i obezglaviti cijeli njemački središnji front. Napad se suočio s jakim otporom, ali je bio izrazito uspješan. Napadne snage su bile smještene u uskom prolazu kako bi otvorile procjep u njemačkim linijama. Snažno podržan zrakoplovima, uslijedio je kombinirani pješačko-tenkovski napad koji je napravio proboj njemačkih linija. Napad je dugovao mnogo strategiji i viziji maršala Mihaila Tuhačevskog, likvidiranog u Staljinovim čistkama. 5. kolovoza Sovjeti su oslobodili Orel, a 18. kolovoza Brjansk je bio u sovjetskim rukama.
Na južnom dijelu kurske izbočine, protuofenziva Rumjancev bila je izvođena pod izravnom kontrolom Žukova. 3. kolovoza pokrenut je napad koristeći rezerve Stepskog fronta kako bi se pojačale umorne trupe koje su morale zaustaviti njemački napad u srpnju. Cilj je bio grad Harkov iz kojega su trupe Crvene armije bile dva puta izbačene zahvaljujući vještim njemačkim kontranapadima. Belgorod su Crvenoarmejci oslobodili 5. kolovoza. No, na prilazima Harkovu regrupirane njemačke Panzer divizije pokrenule su protunapad protiv izloženih sovjetskih tenkovskih armija i prijetile su da će ponoviti prijašnje uspjehe. Ovoga puta, sovjetske trupe su bile mnogo učinkovitije raspoređene i 28. kolovoza Harkiv je konačno oslobođen.
Staljin na ratištu
Raspoloženje u cijeloj Rusiji bilo je puno ushićenja i olakšanja. Pobjeda je potaknula Staljina da učini svoj jedini posjet ratištu tijekom cijeloga rata. 1. kolovoza napustio je svoju kolibu kod Kunceva posebnim vlakom. Lokomotiva i vagoni bili su kamuflirani. Diktator je stigao na Zapadni front, sada već mnogo kilometara od Moskve gdje je proveo noć bez posebnih događaja. Sljedećeg dana posjetio je Kalinjin front na sjeveru gdje je odsjeo u seljačkoj kolibi. Nije posjetio niti časnike ni vojnike i vratio se u Moskvu sutradan.
O Staljinovim motivima može se samo nagađati. Možda se nadao impresionirati svoju pratnju iako tako skroman posjet bi to jedva mogao učiniti. Možda je osjećao nelagodu što je poslao toliko sunarodnjaka u borbene zone koje nije poznavao. S obzirom da je optužio masu drugih za kukavičluk imao je snažne motive izbjeći da drugi njega optuže za isto. Koji god bio razlog, nekoliko dana kasnije poslao je pismo američkom predsjedniku Franklinu Rooseveltu kako bi objasnio odgodu u slanju poruke: “Moram učiniti osobne posjete različitim sektorima bojišta i to češće…”
Uživanje u pobjedi
Za one Ruse koje su preživjeli bitku kod Kurska nastali su lijepi dani. Tada je, nakon specijalnog Staljinovog priopćenja da su Orel i Belgorod oslobođeni, 5. kolovoza 1943. započelo razdoblje počasnih plotuna. Jurij Levitan, najpopularniji moskovski radio-spiker, tada je dubokim glasom prvi put izgovorio rečenice koje će se u iduće dvije godine pretvoriti u poznatu glazbu: “Zapovijed vrhovnog komandanta general-pukovniku Popovu, general-pukovniku Sokolovskom, generalu armije Rokosovskom, generalu armije Vatutinu, general-pukovniku Konjevu… Danas, 5. kolovoza, jedinice brjanske fronte u suradnji s jedinicama zapadne i središnje fronte su nakon ogorčenih borbi zauzele grad Orel. Danas su, također, jedinice stepske i voronješke fronte razbile neprijateljske snage i zauzele grad Belgorod.”
Pošto su imenovane jedinice koje su prve prodrle u ta dva grada i pošto je kazano da će dobiti naziv “orelski pukovi” i “belgorodski pukovi”, prvi je put izdano i ovakvo priopćenje: “Noćas, 5. kolovoza, u dvadeset i četiri sata glavni grad naše zemlje Moskva pozdravit će hrabre jedinice koje su oslobodile Orel i Belgorod s dvanaest artiljerskih plotuna iz 120 topova. Izražavam zahvalnost svim jedinicama koje su sudjelovale u ofenzivi…. Vječna slava herojima koji su pali u borbi za slobodu naše zemlje. Smrt njemačkim osvajačima. Vrhovni zapovjednik, Maršal Sovjetskog Saveza, Staljin”. Uz neznatne izmjene, to će postati posvećeni tekst koji će Rusija čuti preko radija više od 300 puta prije konačne pobjede nad Njemačkom i Japanom. Počelo je razdoblje pobjedničkih počasnih plotuna.
Zaključak
U odluci Sovjeta da proslave pobjedu kod Kurska s prvim pobjedničkim plotunima i vatrometom nije bilo ničeg slučajnog. Sovjetsko zapovjedništvo je znalo da je dobivši bitku kod Kurska zapravo dobilo rat. Takav je stav i poslijeratnih njemačkih povjesničara. Tako je po mišljenju Waltera Görlitza, Staljingrad bio političko-psihološka prekretnica, a njemački neuspjeh u ofenzivi kod Kurska i kasniji porazi, vojna prekretnica čitavog ratovanja na Istoku. Kursk jest prava prekretnica rata na Istočnom frontu. Nijemci su zauvijek izgubili stratešku inicijativu, a napredovanje koje su ostvarili u bitki bilo je zadnje koje će ostvariti tijekom rata. Nakon sovjetskih ofenziva Kutuzov i Rumjancev, Crvena armija je bilježila pobjedu za pobjedom a Nijemci poraz za porazom.
Njemačko vrhovno zapovjedništvo, što je bilo jasno i Hitleru, bilo je prisiljeno na upornu i tvrdoglavu obranu u sljedećim fazama rata. Do ljeta 1943. Nijemci su većinom napredovali, a nakon bitke kod Kurska slijedilo je kontinuirano njemačko povlačenje. Broj žrtava na objema strana kod Kurska teško je sa sigurnošću znati. Rusi tvrde da je 70.000 njemačkih časnika i vojnika ubijeno u defenzivnoj fazi bitke. Također tvrde da su uništili preko 3.000 tenkova, 844 komada artiljerije, 1.392 zrakoplova i 5.000 kamiona. Zadnje ruske statistike priznaju 70.330 ubijenih Rusa, zarobljenih i nestalih i 107.517 bolesnih i ranjenih. Nijemci tvrde da su uništili 1.800 tenkova, 1.000 anti-tenkovskih oružja i zarobili 24.000 vojnika samo na južnom dijelu izbočine.
Usprkos velikim gubicima, SSSR je ostvario veliku pobjedu nakon koje više nije mogao izgubiti rat već je bilo samo pitanje vremena koliko dugo će njemački otpor potrajati. Pobjeda je Staljinu dala veliki legitimitet na pregovorima u Teheranu i na drugim savezničkim konferencijama gdje se SSSR tretirao kao najvažniji član Antihitlerovske koalicije. Vojne pobjede i ogromni ljudski gubici, Sovjetima su donijeli političku moć koju su oni itekako koristili. S druge strane, Nijemci su kod Kurska doživjeli prevelike gubitke, izgubili dragocjeni teritorij i stratešku inicijativu što je uz savezničko iskrcavanje na Siciliji, Treći Reich dovelo u još teži položaj.
Za treći dio članka kliknite ovdje.
