Autor: Ivo Kokić
Svakoj vlasti važna su imenovanja javnih površina i objekata kako bi na taj način spomenuta imena što više cirkulirala među stanovništvom. Također, važno je i koji su spomenici uočljivi šetajući nekim prostorom jer to pokazuje kome, odnosno čemu se pridaje važnost. Stoga je navedena tema spoznajno relevantna, pogotovo imajući u vidu da se radi o Splitu kao drugom najvećem hrvatskom gradu. Članak analizira stanje kulturnih znamenitosti u Splitu od kraja Drugog svjetskog rata do danas.
Arhiteksturu možemo opisati kao ukupnost urbane arhitekture i teksta. Taj izraz nastao je kao izvedenica iz anglofonog termina „city-text“. Ona formira kolektivni identitet kao što to čine grbovi, zastave, knjige itd. Štoviše, arhiteksturu je teže „zaobići“ jer promociju neke knjige možemo ignorirati, ali ime određene osobe moramo spomenuti ako primjerice dogovaramo susret na trgu koji nosi ime toj osobi u čast.
Spomenuto pitanje uvelike je aktualno i u suvremenom razdoblju. Tako je Europski parlament 19. rujna 2019. donio Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)). Rezolucija se bazira na osudi totalitarnih sustava te smatra kako je sjećanje na njihove žrtve, te podizanje svijesti o naslijeđu tih zločina ključno za jedinstvo Europe. Podsjeća kako su nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi provodili genocid, deportacije, kršenje ljudskih prava, te ostale zločine protiv čovječnosti u do tada neviđenim razmjerima. Sve države članice EU-a pozvane su na jasno ispitivanje zločina koji su počinili totalitarni režimi. Izražena je i zabrinutost zbog uporabe njihovih simbola u javnom prostoru kao i u komercijalne svrhe. Za ovaj rad je osobito važno što je napomenuto kako neke europske države na svojim trgovima, ulicama i ostalim javnim prostorima imaju spomenike kojima se veličaju spomenuti režimi.
Arhitekstura Splita
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, splitska Riva preimenovana je u Šetalište maršala Tita. Time se željelo pokazati koliko je on važna ličnost, budući da je po njemu nazvana najznačajnija splitska šetnica. Nakon raspada Jugoslavije, Riva je preimenovana u Obalu Hrvatskog narodnog preporoda. To je dodatan pokazatelj važnosti imenovanja tako bitnih javnih površina.
Nije svaki pokušaj promjene arhiteksture zaživio u praksi. Tako možemo uočiti kako je u svibnju 1980. godine (odmah nakon Titove smrti) predsjedništvo NK Hajduk predložilo Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH-a) da se gradski stadion Poljud preimenuje u stadion Tito, no ta ideja nije realizirana.
Premda spomenuta imenovanja nisu nevažna, ovaj članak ipak se fokusira na vizualno uočljive elemente arhiteksture. Oni kroje kolektivno sjećanje, tj. uspomene određene zajednice. Stoga njihovo podizanje (ili rušenje) predstavlja stvaranje kolektivnog pamćenja, odnosno usmjeravajućeg rada na uspomenama. To je važno kako bi zajednica u svojoj svijesti mogla obnoviti predodžbe o prošlosti, te usvojiti i zadržati određene sadržaje.
Krajem 19. stoljeća, u Splitu je sagrađena Monumentalna fontana visine gotovo 10 metara. Bila je bogato ukrašena raznim ornamentima, te je na šest razina sadržavala dvadeset i jednu skulpturu. Pri vrhu fontane se nalazio liktorski znak fasces (siktori su bili pratitelji viših rimskih magistrata i svećenika nosili su fasces kao simbol moći antičkog Rima). Naravno, bilo je to gotovo pola stoljeća prije dolaska fašizma na vlast u Italiji. Povrh toga, fašizam je dobio ime po tom simbolu kojeg je preuzeo, a ne obratno. Poznato je da je fasces, kao snop šiblja sa sjekirom još od antičkog Rima simbol snage zajedništva, pa je tako i u 19. stoljeću trebao simbolizirati jedinstvo Splićana. Posebno je zanimljivo što se i u sadašnjem amblemu Francuske Republike nalazi fasces, čime je jasno da i dalje može imati širok spektar značenja. No, usred Drugog svjetskog rata to je obilježje Splićanima predstavljalo simbol fašističke okupacije. U ožujku 1944. (prije nego što je Split konačno oslobođen), netko je već razbio navedeni fasces na Fontani. Stoga je Split dočekao oslobođenje i uspostavu FNR Jugoslavije bez spornog simbola na fontani. Unatoč tome, 30. svibnja 1947. Fontana je kompletno srušena jer je podsjećala na protalijanskog gradonačelnika Antonija Bajamontija za čijeg je mandata podignuta. Monumentalna fontana ni do danas nije obnovljena u originalnom izdanju, a na njezinom nekadašnjem mjestu je klasičan vodoskok bez ikakvog kiparskog sadržaja.
Sljedeći objekt koji se našao na udaru bio je Splitski lazaret, čija se izgradnja odvijala kroz 16. i 17. stoljeće. Taj lazaret predstavljao je jednu od najorganiziranijih i najljepših građevina takvog tipa. Mnogi su njime bili impresionirani jednako kao i Dioklecijanovom palačom. U 19. stoljeću, te još više u Kraljevini Jugoslaviji, sve se više smanjivala njegova važnost, a dodatno ga je oštetilo i savezničko bombardiranje Splita 1943. Ipak, prijelomni trenutak bilo je donošenje odluke o njegovom rušenju 1945. godine. Međutim, čak ni nakon toga nije bilo kasno za obnovu porušenih dijelova, a neki njegovi objekti su tada još ostali sačuvani. Jedan dio bivšeg lazareta uklonjen je 1968. radi gradnje Palače turizma. Prilikom gradnje spomenute zgrade, pronađeni su temelji središnjeg dijela lazareta. No, nova zgrada nije oblikovana u skladu s tim temeljima, čime bi makar tlocrtno asocirala na lazaret. Ne samo da su time uništeni njegovi posljednji ostaci, nego ni istraživanja ostataka nisu znanstveno provedena.
Nakon propasti benediktinskog samostana Svetog Stjepana pod borovima (izgrađenog u srednjem vijeku), 1825. godine na Sustipanu je osnovano izvangradsko groblje. Na tom groblju nalazilo se oko 400 zidanih grobnica, te oko 4000 zemljanih grobova, a broj ukopanih bio je oko 42 tisuće. Novo splitsko groblje Lovrinac (izvorno nazvano Tršćenica) otvoreno je 1928. godine. Ipak, poneka ukapanja su se na Sustipanu vršila do 1943., unatoč zabrani. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije postojale su ideje da se Sustipansko groblje očuva ili pak ukloni. Groblje je postajalo sve više zapušteno. Naposljetku je 1959. godine donesena odluka o potpunom uklanjanju Sustipanskog groblja. Nije prihvaćena ideja da se sačuva barem središnji, spomenički dio groblja, već je na tom položaju uređen park s manjim brojem nadgrobnih spomenika te arheološkim artefaktima. Kulturne znamenitosti i spomenici nesuvislo su rušeni kroz 1959. i 1960. godinu. Očito nije postojala dovoljna svijest o tome koliku vrijednost predstavljaju Meštrovićevi, Rendićevi i ostali spomenici. Nekoliko spomenika spašeno je osobnim intervencijama, te su prenešeni u Muzej grada Splita, te Muzej hrvatskih arheoloških spomenika (odakle su kasnije premješteni u Arheološki muzej).
Tri navedena primjera predstavljaju ne samo kulturocid, kao zločin nad kulturom, već i memoricid, kao zatiranje sjećanja o prošlosti kroz uništavanje spomenika koji svjedoče o kulturi tog podneblja u danom vremenu. No, 2019. godine odvio se pohvalni primjer kulture sjećanja. Na ulaznom zidu Spomen parka Sustipan zlatnim slovima ispisani su stihovi „sjaš – svijetliš – svemiriš me“ pjesnika Tonča Petrasova Marovića koji je svojedobno bio jedan od rijetkih koji su prosvjedovali protiv devastacije groblja. Na otvaranju spomen-obilježja u srpnju 2019. godine, mnogi su građani polaganjem cvijeća odali počast ne samo pjesniku već i kulturnim vrijednostima koje su uništene.
Nisu sve promjene arhiteksture u Splitu bile usmjerene na devastaciju kulture. Tako se kultne 1968. godine odvila prva umjetnička intervencija u javni prostor. Osmero mladih splitskih umjetnika obojalo je površinu Peristila (unutar Dioklecijanove palače) crvenom bojom. Taj performans građanima je predstavljao šok te je bio pravi „šezdesetosmaški“ izraz bunta. Ostao je upamćen kao Crveni Peristil.
Zaključak
Možemo zaključiti kako je arhitekstura imala bitnu ulogu pri oblikovanju poslijeratnog Splita. Imenovanja i preimenovanja javnih površina svakako su bila važna gradskoj vlasti. Isto tako, neovisni umjetnici pronašli su način kako da se njihov glas čuje, tj. da se u široj javnosti osvijesti njihovo nezadovoljstvo.
Najvažnije je pak istaknuti masovnu neopravdanu devastaciju kulturnih znamenitosti. Njihovo uništenje predstavlja tragediju i neprocjenjivu štetu. Stoga je potrebno raditi na održavanju kulture sjećanja o njima. Pohvalan primjer predstavlja spomen-obilježje podignuto na Sustipanu. Naime, iako se uništeni kipovi ne mogu nadoknaditi, ali se makar umjetničkom intervencijom povijest može otrgnuti zaboravu. Nadalje, Splitski lazaret zavrjeđuje veću pažnju, ne samo u historiografiji, već i u općoj razini svijesti.
Naposljetku, uništenje Monumentalne fontane predstavlja rijedak primjer destrukcije koju nije kasno ispraviti. Stoga ju je potrebno obnoviti, tj. ponovno izgraditi u izvornom izdanju.
