Geopolitičko ljeto 2025. je sve samo ne dosadno. Iako su međunarodni odnosi u 21. stoljeću kompleksni, dinamični i nepredvidljivi, stanje je dodatno kaotizirano činjenicom da je Donald Trump u Bijeloj kući, Bliski istok vrije kao posljedica nedavno okončanog rata Irana i Izraela, rat u Ukrajini ne jenjava, BRICS sve više jača, kao i podjele unutar NATO-a i Europske unije. O svim tim i drugim krucijalnim geopolitičkim temama razgovarali smo sa stručnjakom za međunarodne odnose i diplomaciju, izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, dr. sc. Petrom Popovićem.
– Je li Vas iznenadio sukob iliti rat Irana i Izraela koji je iznenadno započeo 13. lipnja? Je li izraelska vlada na čelu s Benjaminom Netanyahuom pravilno odlučila tako što je napala iranske vojne i civilne mete?
Izraelski napad me nije iznenadio. Naime, još od travnja prošle godine, kada je Iran raketirao Izrael, te dvije zemlje su de facto u ratu. Jedini razlog zbog kojega sukob tada nije eskalirao je otvorena prijetnja Bidenove administracije da neće podržati Netanyahuove ofenzivne akcije. Izraelske zračne i obavještajne operacije mogu nanijeti veliku štetu Iranu, ali vojna intervencija koja bi vodila onome što je konačni cilj – smjena teokratskog režima – neizvediva je bez američke potpore. Stoga je pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima bila znak da bi Netanyahu napokon mogao dobiti nužnu vojnu podršku za napad.
Prvobitni plan zajedničkog napada, predviđenog za svibanj, Netanyahu je iznio Trumpu u telefonskom razgovoru 3. travnja, te nekoliko dana kasnije tijekom službene posjete SAD-u. Međutim, Trump je povukao zapanjujući potez iniciranjem pregovora s Iranom o novom nuklearnom sporazumu, te odbijanjem izraelskog plana. Iran je pristao na pregovore i mislim da je to doista bio šok za Netanyahua. Prema nekim izvorima, ključnu ulogu u odluci Bijele kuće da se odustane od izraelskog plana imala je Tulsi Gabbard, direktorica Nacionalne obavještajne agencije. Pregovori između SAD-a i Irana su započeli 12. travnja i od tog je trenutka bilo samo pitanje vremena kada će Izrael napasti kako bi sabotirao pregovore i uvukao SAD u rat.
Potkraj svibnja The New York Times je objavio izvještaj o Netanyahuovoj namjeri da izvede napad čak i u slučaju postizanja sporazuma. Napad se dogodio 13. lipnja, neposredno uoči šeste runde američko-iranskih pregovora. Izrael je očito iskoristio povoljan trenutak: zastoj u pregovorima i objavu Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) da Iran ne ispunjava obveze vezane uz nuklearne garancije.
– Kako gledate odluku Donalda Trumpa da se SAD priključi izraelskim napadima? Je li to razborita odluka imajući na umu američke intervencije u regiji početkom 21. stoljeća. Mnogi stručnjaci govore da je Trump odavno izgubio dodir s realnošću i stoga donosi iracionalne odluke.
Nepredvidljivost je glavna odlika Trumpovog stila vladanja. Međutim, u pozadini donošenja odluka krije se zamršena borba za predsjednikovu naklonost između dviju suprotstavljenih struja. Prvu struju čini Trumpov pokret Make America Great Again (MAGA), sastavljen od nacionalista i izolacionista, čiji je glavni cilj pomicanje fokusa, ako ne i potpuno povlačenje SAD-a iz Europe i s Bliskog istoka. Među istaknutim predstavnicima te frakcije su potpredsjednik J.D. Vance, ministar obrane Pete Hegseth te već spomenuta Gabbard. Njima je suprotstavljena struja „jastrebova“ (uvjetno rečeno neokonzervativaca), čija intervencionistička logika počiva na imperijalnoj ideji o posebnom poslanju SAD-a u svijetu i vojnoj nadmoći. Ta je frakcija vrlo bliska Izraelu, a predvode je državni tajnik Marco Rubio i danas bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Michael Waltz.
Otkako je u travnju Bijela kuća odbila Netanyahuov prvobitni plan za zajednički napad na Iran, jastrebovi su pokrenuli unutarnju borbu za preuzimanje ključnih pozicija u birokraciji. Administraciju je tada već potresao skandal s dopisivanjem Trumpovih dužnosnika u aplikaciji Signal. Još uvijek nisu jasne okolnosti u kojima je Waltz „pogreškom“ pridružio novinara časopisa The Atlantic Signal grupi, u kojoj su se dijelile povjerljive informacije oko nadolazećeg napada na Jemen. Jedno je sigurno, „skandal Signal“ je kompromitirao MAGA frakciju, te se pod najžešćim pritiskom našao ministar obrane Hegseth. Nakon što je Waltz dao ostavku, njegovo je mjesto preuzeo Rubio; prvi poslije Kissingera koji obnaša funkcije i Državnog tajnika i Savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Potom je uslijedio skandal u Pentagonu, kad je Hegsethov savjetnik Justin Fulcher lažno optužio trojicu dužnosnika za prisluškivanje, što je dovelo do njihove smjene. Jedan od njih, Dan Caldwell, je u intervjuu s Tuckerom Carlsonom izjavio da dio američke administracije i dalje gura agendu promjene režima u Iranu. Njihova mjesta popunjena su kadrovima lojalnim neokonzervativcima, uključujući i postavljanje savjetnice Pentagona za Iran i Izrael Merav Ceren, koja je prethodno radila u izraelskom Ministarstvu obrane. Neokonzervativac Mark Levin, koji je otvoreno napadao Gabbard kao nesposobnu, imenovan je na čelno mjesto Ministarstva domovinske sigurnosti. Gabbard je neposredno pred tzv. „dvanaestodnevni rat“ tvrdila da Iran nema nuklearno oružje niti sposobnost da ga proizvede. No, uslijed američke intervencije promijenila je mišljenje.
Stoga ne čudi Trumpova odluka da se pridruži izraelskim napadima. Iako njegove odluke često djeluju iracionalno, mislim da je ključ za razumijevanje aktualnih procesa praćenje birokratskih nadmetanja i borbi za utjecaj unutar same administracije. Očito je da je utjecaj MAGA frakcije, posebice nakon pada Elona Muska, ozbiljno potisnut.
– Hoće li po Vama doći do održivog primirja Izraela i Irana ili u narednom periodu slijedi nova spirala nasilja koja ne prestaje od Hamasova upada u južni Izrael 7. listopada 2023.? Čini se da će taj datum imati veliki značaj u povijesti Bliskog istoka. Od toga događaja uslijedio je rat u Gazi, stalni međusobni napadi Irana i Izraela, ratovanje preko proxy saveznika, pad Asadova režima…
Tzv. „dvanaestodnevni rat“ bio je demonstracija vojne sile SAD-a i Izraela, no njegova svrha razotkriva strateška razilaženja. SAD se napadima pridružio u skladu s Trumpovom taktikom pritiska na Teheran, kako bi ojačao pregovaračku poziciju. U ožujku, nakon što je Iran odbio prvu američku ponudu za pregovore, SAD je započeo zračne udare na Hute u Jemenu kao oblik neizravnog pritiska. Netanyahu je toga itekako svjestan i zasigurno će iskoristiti svaku novu priliku za napad. U narednim mjesecima sigurno možemo očekivati nove sukobe.
Istina je da je 7. listopada 2023, s izbijanjem rata između Hamasa i Izraela, pokrenut proces koji vodi prema dubokoj preobrazbi regionalnog poretka, a koji bi, u krajnjoj liniji, trebao kulminirati smjenom režima u Iranu. Međutim, do bilo kakvog održivog mira neće doći bez aktivnog uključivanja velikih sila. Tu se ne radi samo o Zapadnim zemljama, već i o Kini i Rusiji. Podsjetio bih da je od početka američko-ruskih pregovora o okončanju rata u Ukrajini, koji su započeli u veljači u Rijadu, Iran redovita tema razgovora. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov više je puta izjavio da je Rusija spremna posredovati u američko-iranskim pregovorima. Uostalom, Rusija je odigrala ključnu ulogu u postizanju prvog nuklearnog sporazuma 2015, sklopljenog za vrijeme Obamine administracije, a koji je Trump raskinuo 2018.
Američka strategija posljednjih je petnaestak godina usmjerena na smanjenje prisutnosti na Bliskom istoku i u Europi, kako bi se Washington u potpunosti mogao preorijentirati na svog glavnog rivala, Kinu. Međutim, za razliku od Europe i Ukrajine, Bliski istok je mnogo važniji SAD-u, jer bilo kakav širi regionalni sukob automatski bi poremetio cijene nafte na globalnom tržištu. Amerika je ipak relativno energetski neovisna. U doba deglobalizacije, kada politički pritisci i anti-globalistički zahtjevi za reindustrijalizacijom u SAD-u sve više jačaju, niti jedna administracija si ne može dopustiti visoke cijene energije. Zato Biden nije htio podržati svog saveznika Izrael u napadima na Iran prošle godine. To ne želi niti sadašnja administracija, iako kako se čini utjecaj pro-izraelske struje sve više jača.
– Ima li po Vama NATO budućnost? Savez je dobio novi život nakon ruske agresije na Ukrajinu, ali njegov originalni smisao se odavno izgubio budući da su se raspali i SSSR i Varšavski pakt.
NATO savez je dobio kako kažete „novi život“ nakon 2022., ali je istovremeno u dubokoj, ako ne i egzistencijalnoj krizi. Tu kontradikciju treba razumjeti u kontekstu povijesne evolucije i odmaka od prvobitne svrhe njegova nastanka. Podsjetio bih na sličnu situaciju nakon poraza Napoleona, kada su se na Bečkom kongresu europski saveznici veoma brzo sukobili oko poslijeratne raspodjele teritorija. Šok koji je izazvao povratak Napoleona i njegovih posljednjih „100 dana“ vlasti bila je ujedno i opomena gramzljivim europskim silama da moraju prevladati svoje suprotnosti i ostati ujedinjeni. A jedini poticaj održavanju jedinstva u nedostatku vanjske opasnosti je ideologija. Tako je nastala Sveta alijansa, učvrstivši savezništvo na zajedničkim načelima i vrijednostima konzervativne Europe.
NATO je nakon 1990. bio u identičnoj situaciji. Američke političke elite, napose neokonzervativci, otvoreno su izražavali bojazan da će nakon raspada Sovjetskog Saveza Europa ojačati i sve više biti autonomna, te samim time ugroziti savezništvo. Kako bi se otklonio potencijalni post-hladnoratovski raskol, NATO je prigrlio neoliberalnu ideologiju kao novi raison d’être, preoblikovavši se iz obrambenog saveza u avangardu međunarodnog liberalnog poretka pod američkom dominacijom.
Stoga se aktualna unutarnja kriza NATO-a, neovisno o rastućim izvanjskim prijetnjama, može objasniti isključio kao kriza ideologije, uzrokovane urušavanjem liberalnog međunarodnog poretka. Kriza se očituje u američkom skretanju prema izolacionizmu i protekcionizmu, kojega započinje još administracija Baracka Obame. Posljedično tomu, povlačenje američkog strateškog fokusa s Europe otvara pitanje europske odgovornosti za vlastitu sigurnost i problem izdvajanja dogovorenih 2% državnog proračuna za obranu. Trumpova administracija danas postavlja nove zahtjeve za povećanje praga do čak 5%.
Pa ipak, Europa je od kraja Hladnog rata do 2023. kolektivno izdvojila 9 bilijuna dolara za obranu. Od 2014, kada je počeo rat u Ukrajini, izdavanja su se udvostručila. Veoma je indikativno da se obećanje europskih čelnika na NATO samitu u lipnju da će do 2035. dosegnuti prag od 5%, ne odnosi isključivo na vojnu obranu, već i na „druga sigurnosna izdvajanja“. Drugim riječima, golem iznosi namijenit će se svim područjima koje europski saveznici proglase od „strateškog interesa“ – od infrastrukture i telekomunikacija do energetike. Uzmite nedavni primjer najave talijanske vlade o izgradnji mosta prema Siciliji, vrijednog 13,5 milijardi eura, koju je vlada opravdala kao „strateški projekt“ u okviru ispunjavanja obveza prema savezu. Čini se da je, dakle, vojni kejnzijanizam nova svrha postojanja NATO saveza, odnosno da Europa pod krinkom sigurnosti subvencionira svoju posrnulu industriju.
Neovisno o tomu, koncept kolektivne sigurnosti i dalje je na kušnji. Ukoliko doista dođe do napada Rusije na jednu od članica NATO-a, pitanje je ne samo hoće li europske zemlje biti sposobne uzvratiti, nego hoće li SAD biti voljan poštovati članak 5. NATO povelje i braniti napadnutog saveznika. Ne treba olako shvaćati Trumpove izjave da „postoje brojne definicije članka 5.“, kao i prijetnje o napuštanju saveza. Istina je da je američki Kongres usvojio odredbu koja formalno otežava jednostrano povlačenje, (riječ je o klauzuli koju je tada senator Marco Rubio uvrstio u prijedlog proračuna za Pentagon 2024.). Ipak, prema američkom Ustavu Kongres u konačnici ne može spriječiti predsjednika da razvrgne međunarodni ugovor, kao što potvrđuju jednostrana povlačenja SAD-a iz obrambenog sporazuma s Tajvanom 1979. ili iz Ugovora o proturaketnoj obrani (ABM) 2002. To je glavni razlog zbog kojega se u posljednjih godinu dana stvaraju „paralelne strukture“ obrambene suradnje EU s Britanijom i Kanadom, te drugim državama izvan Trans-Atlantskog kruga poput Japana, Australije i Južne Koreje.
Razgovor vodio Matija Šerić.
Nastavlja se…
