Prilikom žustrih, ali i trezvenih rasprava o vanjskoj politici i međunarodnoj trgovini razni analitičari u mnogim slučajevima karakteriziraju Narodnu Republiku Kinu nominalno komunističkom državom, koja to zapravo više nije. Oni u biti smatraju kako je Kina kapitalistička država koja je zadržala komunističku vlast i autoritarni predak, ali više nije komunistička. Takvo mišljenje je sveprisutno i uzima se kao činjenica. Međutim, takav stav nije u potpunosti točan. Naprotiv, on je pogrešan ili u najboljem slučaju samo djelomično otkriva istinu. Kad se malo detaljnije razmotri političko, gospodarstvo i društveno uređenje Kine, neupitno je kako se i dalje radi o komunističkoj državi s određenim specifičnostima.
Tvrdi maoizam
Narodna Republika Kina osnovana je 1. listopada 1949., nakon što je pobjednička Komunistička partija Kine preuzela vlast i istisnula Kuomintang nakon dugog građanskog rata. U to vrijeme, Komunistička partija bila predvođena vrhovnim vođom Mao Ce-tungom, kojega su komunisti de facto smatrali božanskim bićem. Mao je postavio temelje za izgradnju socijalističkog društva. Maov intelektualni doprinos teoriji marksizma-lenjinizma, naziva se maoizam i Kina ga je živjela sve do njegove smrti 1976. i još nekoliko narednih godina.
Mao je naglašavao značaj kolektivnog vlasništva, jednakosti i emancipacije radničke klase kao temeljne principe komunističke ideologije. Uveo je plansko gospodarstvo i državnu kontrolu nad svim gospodarskim sektorima. Pokrenuo je eksperimente Veliki skok naprijed i Kulturnu revoluciju. Ti pothvati su težili industrijalizirati Kinu i uvesti socijalnu pravdu. U stvarnosti su rezultirali smrću milijuna i gospodarskom stagnacijom.
Gospodarske reforme
Nakon što je 1978. naslijedio Maoa na mjestu generalnog sekretara Komunističke partije, Deng Xiaoping krenuo je polako uvoditi gospodarske reforme. Kina je bila siromašna i zaostala zemlja jer se slijepo držala principa marksizma-lenjinizma. Trebalo je nešto poduzeti. Deng je uveo četiri glavne reforme, poznate kao „četiri modernizacije“ – industrija, poljoprivreda, nacionalna obrana te znanost i tehnologija. Reforme su omogućile privatnim poduzećima i stranim investicijama ulazak na kinesko tržište, čime je otvoren put za brz gospodarski rast. Novi model je dobio slikovito ime – Socijalizam s kineskim karakteristikama. Dengova politika bila je pragmatična i odmaknula se od rigidne ideološke čistoće, a njegov poznati citat, „Nije važno je li mačka crna ili bijela, sve dok lovi miševe“, simbolizirao je njegov pristup ekonomskoj politici.
Premda je koncem 1970-ih Deng Xiaoping usmjerio kinesko gospodarstvo u smjeru državnog kapitalizma, on nije nikada dovodio u pitanje jednostranačku vladavinu Komunističke partije. Štoviše, Deng je dao direktnu zapovijed da kineska vojska brutalno uguši prosvjede na Tiananmen trgu u proljeće 1989. koji su opasno prijetili urušavanjem kineskog komunističkog režima. Deng je težio sačuvati komunistički monopol na vlast i u tome je uspio. Dengovi nasljednici na poziciji generalnog sekretara, Jiang Zemin i Hu Jintao, od 1989. do 2012. nastavili su provoditi ograničene reformske politike. Iako su kineske vlasti od kraja 1970-ih do početka 2020-ih izbavile oko 800 milijuna ljudi iz siromaštva nisu nikada marile za stanje ljudskih prava. Komunističkim vlastodršcima ta tema nikada nije ni bila važna, a ako su je i razmatrali činili su to u kontekstu zaštite svog političkog monopola. To nije iznenađujuće. Više ljudskih prava znači više slobode i veća je vjerojatnost da će monolitni komunistički sustav doživjeti krah.
Državni kapitalizam
Nedvojbeno je kako je Kina danas komunistička država. Doduše, komunistička država koja je djelomično prihvatila kapitalističke ekonomske prakse, tj. uvela državni kapitalizam, ali taj kapitalizam nije klasični kapitalizam kao što se provodi u SAD-u ili Francuskoj, nego je zapravo hibridni oblik socijalizma i kapitalizma. Ne može se ignorirati činjenica kako se Kina istinski otvorila prema stranim ulagačima iz cijelog svijeta. I to u mnogo većoj mjeri nego primjerice velike demokratske države članice BRICS-a poput Indije i Brazila. Kina je prepuna tvornica i podružnica velikih stranih korporacija, a posjeduje i brojne vlastite male i srednje poduzetnike. Kineski poljoprivrednici imaju velika prava upravljati svojom robom, ali ne neograničeno. Kina je razvila zavidno tržište dionicama i kapitalom koje dosta nalikuje na ona zapadna. Međutim, kinesko tržište je ograničeno u trenutku kada to odredi država.
Najveće kineske kompanije po tržišnom udjelu
U svim iole važnim gospodarskim pitanjima konačnu odluku donosi vlada, rukovodstvo 22 pokrajine, gradske vlasti ili tijela komunističke partije. Sve državne, pokrajinske i lokalne vlasti su pod kontrolom komunista. To nikako ne treba zanemariti. U praksi to znači kako sve utjecajne srednje i male tvrtke imaju bliske odnose s lokalnom vlašću, pogotovo one koje su orijentirane na izvoz. Kineski investitori su prepoznati i uvaženi u svijetu kao što je Jack Ma (Alibaba grupa), Ma Huateng (Tencet), Wang Jianlin (Dalian Wanda grupa).
Nadalje, velike i utjecajne privatne kompanije (npr. Ali Baba, Huawei, Lenovo) imaju bliske odnose s vladom u Pekingu. S druge strane, kineske kompanije u vlasništvu države nisu neefikasne kompanije koje generiraju gubitke, već visoko efikasne, konkurentne i profitabilne, osobito u sektoru bankarstva, energetike i telekomunikacija.
Autor: Matija Šerić
Naslovna fotografija: Flickr
