Izraelski Arapi koji se još nazivaju arapski Izraelci ili rjeđe Palestinci, čine vrlo važnu grupaciju izraelskog društva. Prema najnovijim podacima izraelske vlade iz 2023., oni broje 21% ukupnog stanovništva Države Izrael, odnosno ima ih nešto više od dva milijuna. Najjednostavnije kazano, radi se o palestinskim Arapima koji su za razliku od većine svojih sunarodnjaka koji su izbjegli, odlučili živjeti unutar međunarodno priznatih granica Države Izrael nakon njezine uspostave 1948. i posljedičnih arapsko-izraelskih ratova.
To su Arapi koji nisu ishitreno napuštali izraelske prostore usprkos stalnom negiranju izraelskog prava na postojanje od strane arapskih država. Pri tome ih nisu pokolebali stalni sukobi i ratovi koji uvijek iznova izbijaju. Odlučili su ne napuštati svoja vjekovna ognjišta i ne tražiti izbjeglički status u susjednim državama, nego nastaviti živjeti u židovskoj državi usprkos izazovima. Povijest, identitet i političko-društveni položaj građana arapske nacionalnosti u Izraelu daju širi i sveobuhvatniji pogled na veoma složene izraelsko-arapske odnose.
Povijesni kontekst
Povijest izraelskih Arapa počinje prije osnivanja izraelske države u svibnju 1948. Arapi su tu živjeli stoljećima još od 7. stoljeća i muslimanskog osvajanja Svete Zemlje. Najduže tijekom povijesti Palestinom su stolovali Osmanlije. Neposredno prije sudbonosne 1948., područje današnjeg Izraela od 1920. bilo je dio Britanskog Mandata Palestine, naseljeno većinski arapskim stanovništvom. Nakon osnivanja Izraela i Prvog arapsko-izraelskog rata 1948.-49. većina palestinskih Arapa (700 tisuća) izbjegli su ili protjerani (Nakba – katastrofa na arapskom). No, oni koji su ostali unutar novih izraelskih granica (150 tisuća) postali su uskoro velikim dijelom državljani Izraela.
Upravo zato mnogi promatrači izraelske Arape nazivaju Palestinci-48 ili Arapi-48 kako bi naglasili da su 1948. ostali živjeti u Izraelu unutar, tzv. Zelene crte koja je dogovorena linija razgraničenja Izraela između okolnih arapskih država. Tada je Egipat zauzeo Pojas Gaze, a Zapadnu Obalu rijeke Jordan Hašemitsko kraljevstvo Jordan.
Izrael je 1952. donio Zakon o državljanstvu i Arapima je dano državljanstvo. Međutim, u prva dva desetljeća postojanja Izraela, arapsko stanovništvo bilo je podvrgnuto vojnoj upravi, koja je trajala do 1966. Ovaj period karakteriziran je ograničenjima kretanja, rada i političkih sloboda. Unatoč tome, izraelski Arapi postupno su integrirani u politički sustav zemlje, dobivši pravo glasa na parlamentarnim izborima za parlament Kneset i mogućnost sudjelovanja u političkom životu. Godine 1965. radikalna arapska grupa Al-Ard formirala je Arapsku socijalističku listu i pokušala se kandidirati za izbore za parlament. Listu je zabranilo izraelsko izborno povjerenstvo. Sljedeće godine vojna uprava je ukinuta, a vlada je krenula s ukidanjem većine diskriminirajućih zakona.
Od 1967. do 21. stoljeća
Godine 1967. Izrael je pobijedio u Trećem arapsko-izraelskom ratu i zauzeo svu Zapadnu Obalu i Pojas Gaze – cijelu Svetu Zemlju. Izraelski Arapi mogli su stupiti u kontakt sa svojim sunarodnjacima na tim područjima što dotad nije bilo moguće.
Godine 1974. osnovan je Odbor arapskih gradonačelnika i općinskih vijećnika koji je odigrao važnu ulogu u promociji prava arapske zajednice. Sljedeće godine oformljen je Odbor za obranu zemlje, koji je nastojao spriječiti nastavak izvlaštenja arapske zemlje. Izraelske snage sigurnosti 1976. ubile su šest Arapa na prosvjedu protiv eksproprijacije zemlje i rušenja kuća. Datum prosvjeda, 30. ožujka, otada se svake godine komemorira. 1980-ih se pojavio Islamistički pokret koji je gradio škole, bolnice, džamije i poticao konzervativni životni stil. Također, sudjelovao je u lokalnoj politici.
Mnogi Arapi podržali su Prvu intifadu (1987.-93.) i pomogli Palestincima na Zapadnoj obali i u Gazi novcem, hranom i odjećom. Održani su i brojni štrajkovi. Druga intifada (2000.-05.) ponovo je izazvala potporu izraelskih Arapa svojoj braći na palestinskim područjima. U listopadu 2000. izbili su prosvjedi u sjevernom Izraelu u kojima je u sukobima s policijom poginulo 13 Arapa i jedan Židov. Ti nemili događaji natjerali su mnoge Arape da promisle o izraelskim vlastima. Stoga su u velikoj mjeri bojkotirali izbore 2001. Tijekom Libanonskog rata 2006. arapske organizacije žalile su se da je vlada uložila vrijeme i trud da zaštiti Židove od napada Hezbollaha, ali je njih zanemarila.
Noviji sukobi i reakcija Arapa
Tijekom izraelsko-palestinske krize 2021. dogodili su prosvjedi i nemiri diljem Izraela u gradovima s velikom arapskom populacijom. U Lodu je kamenje bacano na židovske stanove, a neke židovske stanovnike policija je evakuirala iz njihovih domova kako bi ih spasila odmazde. Uništene su sinagoge i muslimansko groblje. Od izbijanja rata između Izraela i Hamasa 2023., Izrael je izvršio masovna uhićenja i pritvaranja palestinskih radnika i svojih arapskih građana. U isto vrijeme, rat je doveo do povećane samoidentifikaciju Arapa s Izraelom. Prema različitim anketama, većina izraelskih Arapa osudila je masakr Hamasa od 7. listopada, ali se usprotivila masovnom bombardiranju Gaze. Neki su strani mediji izvještavali kako Izrael svoju arapsku manjinu sve više tretira kao potencijalnu petu kolonu. S druge strane, palestinski radikali svoju braću koji žive u Izraelu smatraju izdajnicima.
Status
Arapi nisu jednaki Židovima prema zakonu u svim segmentima. Zakon o povratku iz 1950. daje pravo svim Židovima i njihovoj djeci, unucima i supružnicima, pravo da se presele u Izrael i automatski dobiju državljanstvo. Nežidovi nemaju ta prava. Palestinci i njihovi potomci nemaju zakonsko pravo vratiti se u objekte koje su njihove obitelji posjedovale prije nego što su raseljene 1948. ili 1967. Prema izraelskim zakonima, Arapi koji žive unutar Zelene crte imaju pravo postati izraelski državljani jednako kao i Arapi koji žive u Istočnom Jeruzalemu i na Golanskoj visoravni. Ipak, malo se Arapa u Istočnom Jeruzalemu i Golanskoj visoravni odlučilo uzeti izraelsko državljanstvo. Iako je Izrael Istočni Jeruzalem anektirao 1980. samo 5% tamošnjih Arapa posjeduje izraelsko državljanstvo. To nije iznenađujuće jer Arapi I. Jeruzalem smatraju budućom prijestolnicom Palestine.
Oni Arapi koji nisu prihvatili državljanstvo Izraela imaju status stalnih rezidenata i neka ograničenja. Ne mogu glasovati na izborima i moraju ishoditi propusnicu za putovanje u inozemstvo. Mnoga radna mjesta su im nedostupna i Izrael im može oduzeti boravišni status ako pronađe valjani razlog. Trenutno 362 tisuće Arapa u Istočnom Jeruzalemu ima status stalnih rezidenata.
Nacionalni i kulturni identitet
Identitet izraelskih Arapa složen je i višeslojan. Oni se većinom izjašnjavaju Arapima po etničkoj pripadnosti, dok istovremeno posjeduju izraelsko državljanstvo. Ovaj identitetni mozaik stvara posebne izazove, osobito u kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba. Govore arapski kao materinji jezik, ali tečno pričaju i hebrejski. Budući da su moderni arapski dijalekti izraelskih Arapa apsorbirali mnoge hebrejske posuđenice i izraze, ponekad se njihov jezik naziva izraelskim arapskim. Kultura izraelskih Arapa bogata je i raznolika, obuhvaćajući elemente islamske, kršćanske i druske tradicije. Jezik, glazba, književnost i običaji ukazuju na jedinstvenu povijest i položaj unutar izraelskog društva. Unatoč izazovima, arapske zajednice u Izraelu uspjele su očuvati i razvijati svoju kulturu.
Politička uloga
Politička participacija izraelskih Arapa evoluirala je tijekom godina. Danas, arapske političke stranke i predstavnici aktivno sudjeluju u Knesetu. Iako se često suočavaju s političkom marginalizacijom i diskriminacijom, arapski političari igraju ključnu ulogu u zagovaranju prava svoje zajednice. Arapske političke stranke tradicionalno nisu ulazile u vladajuće koalicije sve do 2021., kada je Ujedinjena arapska lista (UAL) postala prva koja je to učinila. Na izborima za Kneset 1. studenog 2022. dvije arapske stranke su prešle prag, UAL i Hadash-Ta’al. Svaka je dobila pet zastupničkih mjesta od ukupno 120 u parlamentu.
Premda broj Arapa iz godine u godinu u Izraelu konstantno raste velikom brzinom, u društvenom i gospodarskom smislu oni ne prosperiraju jednakom brzinom kao većina izraelskih stanovnika, većinom etničkih Židova. Što Arapa bude više to će imati veću političku moć jer će moći birati veći broj zastupnika u parlament. No, pitanje je koliko je moći utjecati na sastav i rad izraelskih vlada.
Autor: Matija Šerić
Naslovna fotografija: AI
