Autor: Matija Šerić
Prema izraelskom zakonodavstvu, arapskim državljanima su zajamčena sva nacionalna i građanska prava. Imaju vlastite političke stranke, medije (tiskane i elektroničke), suce u Vrhovnom sudu, nastupaju u izraelskim sportskim timovima, itd. Međutim, usprkos tome što su formalno jednakopravni pred zakonom, u praksi je njihova zajednica odvojena od ostatka izraelskog društva pa bi se moglo govoriti o paralelnim društvima – većinski židovskom i arapskom. Prema Izraelskom institutu za demokraciju, oko 49,1% izraelskih Arapa živi u arapskim selima, 30,9% živi u arapskim gradovima, a 8,3% živi u službeno mješovitim gradovima.
Izraelski gradovi s arapskom većinom
Najveći izraelski gradovi s većinskom arapskom populacijom su: Nazaret (78 tis. st.), Rahat (60 tis. st.), Umm al-Fahm (51 tis. st.), Tayibe (40 tis. st.), Shefa-Amr (39 tis. st.). Dodatnih 5,5% arapskih građana živi u 47 malih mjesta, 4,2% živi u nepriznatim selima (uglavnom u Negevu), a 1,8% živi u gradovima sa židovskom većinom (uključujući Zapadni Jeruzalem). Sela u kojima Arapi žive su arapska, dok u gradovima uglavnom Arapi žive u arapskim gradovima ili u posebnim arapskim četvrtima. Pravog miješanja Židova i Arapa nema mnogo, osim u mješovitim brakovima koji su i dalje rijetkost. Haifa i Lod su npr. izraelski gradovi u kojima je najviše izmiješano židovsko i arapsko stanovništva kad se razmatra cjelina grada, međutim gradovi posjeduju svoje židovske i arapske četvrti.
Velika većina arapske djece obrazuje se u arapskim školama. Nakon što završe obrazovanje, mladi Arapi čitat će arapske medije i slušati arapske radio postaje i glazbu te će istovremeno biti slabo zastupljeni u nacionalnim medijima. U izraelskim mainstream medijima Arapi su na margini i malo sudjeluju u programu kao novinari, analitičari, političari, biznismeni. Najtočnije bi se moglo reći da je riječ o klasičnom ignoriranju. Iako gotovo svi Arapi razumiju i tečno govore hebrejski jezik, koristit će ga samo na radnim mjestima na kojima rade sa Židovima. U svoje slobodno vrijeme većinski će se družiti sa svojim sunarodnjacima i pričat će arapski.
Mogla bi se povući usporedba Arapa s ultraortodoksnim Židovima, Haredima, koji većinom ne rade i žive prilično skromno i asketski. Međutim, temeljna razlika je što se Haredimi svjesno odlučuju na takav stil života te im ga u konačnici omogućuje država svojim financiranjem. Za razliku od njih, Arapi su prisiljeni na skroman život jer se ne mogu zaposliti ili mogu raditi slabo plaćene poslove.
Diskriminacija
Godine 2018. 45,3% arapskih obitelji palo je ispod granice siromaštva u usporedbi sa samo 13,4% židovskih obitelji. Trenutno oko 50% arapskih obitelji živi u siromaštvu. Socioekonomske razlike između izraelskih židovskih i arapskih građana manje su izražene u mješovitim gradovima, iako je vladina analiza iz srpnju 2022. pokazala kako Arapi imaju slabiji pristup komunalnim uslugama. Desetljećima je potrošnja izraelske vlade na obrazovanje po djetetu bila manja u arapskim nego u židovskim područjima Izraela. Ipak, 5-godišnji programi vlade iz 2016. i 2021. to su pokušali promijeniti. Vlada je tako 2021. odobrila program vrijedan 9 milijardi dolara za povećanje zaposlenosti, poboljšanje zdravstvenih usluga i stanovanja te razvoj infrastrukture arapskih područja.
Politika neulaganja u obrazovanje arapske djece rezultirala je sramotnim i diskriminatorskim stanjem na terenu: 8 od 10 najsiromašnijih izraelskih gradova su gradovi s većinskim arapskim stanovništvom. Prema istraživanjima, oko četiri petine Arapa osjeća se diskriminirano. Iako je izraelska vlada donosila promanjinske zakone o pozitivnoj diskriminaciji i kvotama za zapošljavanje manjine, u praksi se takvi zakoni slabo provode. Usprkos tome, istraživanje iz 2017. pokazalo je da 60% izraelskih Arapa povoljno gleda na Izrael. Kad se gleda doživljaj države po religijskoj pripadnosti, 49% muslimanskih Arapa ima pozitivan stav prema Izraelu, 61% kršćanskih Arapa i čak 94% druskih Arapa. Očito je animozitet najveći kod muslimana.
Unutararapske podjele
Unutar arapske manjinske zajednice postoje podjele na muslimane, kršćane, Druze, Beduine. 84% Arapa su sunitski muslimani, 8% kršćani i 8% druzi. Negevski Beduini su jedna od najzanemarenijih autohtonih skupina u Izraelu iako su lojalni državi. Broje oko 200 tisuća, a skoro polovica ih živi u selima bez vode i električne energije. Nešto više od polovice Beduina živi u sedam gradova koje je izgradila vlada posebno za njih. Preostalih oko 90 tisuća živi u 46 sela od kojih je 35 još uvijek nepriznato. Oni većinom više ne žive nomadskim životom kao nekada zbog ograda na državnim granicama. Beduini se dosta razlikuju od ostatka Arapa jer im nacionalnost ima manju važnost. Neki od njih dragovoljno služe u Izraelskim obrambenim snagama (IDF) iako to ne moraju budući da su Arapi.
Manji dio izraelskih Arapa muslimana, kršćana i Druza također služi vojsku iako su od nje zakonom izuzeti kao i druge manjine. Takvu logičnu odluku je donijela izraelska vlada jer bi se Arapi vjerojatno morali boriti protiv svojih sunarodnjaka Palestinaca u Gazi i Zapadnoj Obali. Neovisno o tome kako se izjašnjavali, pripadnost arapskom identitetu spaja Arape u Izraelu i Palestini. Upitno je ako bi Arapi htjeli ratovati jedni protiv drugih i zato ih izraelska vlada ne želi vidjeti u svojim borbenim formacijama.
Sportska uloga
Izraelski Arapi su dugo vremena nazočni na sportskoj sceni Izraela kako u klubovima tako i u nacionalnim vrstama. Arapska prisutnost postala je vidljivija posljednjih desetljeća. Prvi izraelski Arap koji je postao prepoznatljiv u svijetu bio je Rifaat Turk, koji je igrao za izraelsku nogometnu reprezentaciju 1970-ih i 1980-ih. Njegov uspjeh otvorio je vrata budućim generacijama. Izraelski Arapi imaju značajnu ulogu u izraelskim reprezentacijama, osobito u nogometu. Nogometaši kao što su Bibras Natcho, igrač FK Partizana i bivši kapetan izraelske reprezentacije, te Munas Dabbur, igrač Hoffenheim i Seville, primjeri su globalno uspješnih izraelsko-arapskih sportaša.
Osim nogometa, izraelski Arapi sudjeluju i u drugim sportovima kao što su košarka, atletika i rukomet. Sudjelovanje izraelskih Arapa u nacionalnim sportskim reprezentacijama ima višestruke pozitivne učinke. Prvo, doprinosi integraciji i smanjenju tenzija unutar izraelskog društva. Drugo, uspjesi ovih sportaša inspiriraju mlade izraelske Arape, pokazujući im da mogu postići velike stvari unatoč izazovima s kojima se suočavaju. Treće, izraelski Arapi koji uspješno predstavljaju svoju zemlju na međunarodnim natjecanjima pomažu u promoviranju pozitivne slike Izraela u svijetu. Njihovi uspjesi doprinose izgradnji mostova između različitih naroda.
Zaključak
Izraelski Arapi predstavljaju važan dio izraelskog društva, s bogatom poviješću, kompleksnim identitetom i značajnim izazovima. Njihova intrigantna priča pokazatelj je šire društvene, političke i kulturne dinamike u Izraelu. Razumijevanje položaja i doprinosa Arapa ključno je za cjelovito shvaćanje izraelskog društva i izraelsko-arapskih odnosa. Usprkos podjelama pokazuje se da Židovi i Arapi mogu živjeti u miru i pomoći jedni drugima kada je to potrebno. To se ponajviše vidjelo tijekom pandemije koronavirusa kad su židovski i arapski liječnici i medicinsko osoblje udružili snage.
Problemi i diskriminacije postoje, ali s prolaskom vremena i s porastom arapske populacije arapski položaj bi se mogao poboljšavati i postati jednak položaju Židova. Mladi Arapi u dobi od 18. do 22. godine čine najveći postotak u nekoj dobnoj kategoriji – 29% u usporedbi s ukupnih 21%. Arapi su svjesni kako je život u Izraelu u svakom slučaju, bio ili ne bio rat, bolji od života na palestinskim teritorijima u Gazi i na Zapadnoj Obali. Štoviše, mnogi arapski građani Izraela žive bolje od svojih sunarodnjaka diljem Bliskom istoka koji je rastrgan stalnim ratovima, krizama i političkim nestabilnostima.
