Napad Izraela na Iran u ranu zoru 13. lipnja šokirao je svijet. Operacija Lav u usponu koju su provele Izraelske obrambene snage (IDF) i tajna služba Mossad ciljala je iranska nuklearna i vojna postrojenja te fizičare koji su radili na iranskom nuklearnom programu. Izraelci su u napadu koristili zrakoplovne bombe, dronove, projektile i druge sofisticirane metode. Pogođeni su Teheran, nuklearna postrojenja Natanz, Khondab i Horamabad.
U iznenadnom napadu su poginuli zapovjednik Iranske revolucionarne grade (IRGC) Hossein Salami i načelnik stožera Iranskih oružanih snaga Mohammad Bagheri. Ubijeno je i šest nuklearnih znanstvenika i više od 80 civila, a više od 300 civila je ozlijeđeno. Izraelski napadi su nastavljeni kasnije istog dana, a uslijedila je iranska odmazda dronovima. Radi se o najvećem napadu Izraela na Iran od 1980-ih. Najnovija eskalacija dodatno je uzburkala ionako uzavrelu regiju Bliskog istoka koja ključa od jeseni 2023. i napada Hamasa na južni Izrael.
Odnosi dva smrtna neprijatelja
Više od sedam desetljeća duga je povijest odnosa dvije ključne države Bliskog istoka: Irana i Izraela. Dinamika odnosa je intrigantna i pokazuje kako se u vrlo kratkom periodu bilateralni odnosi mogu transformirati od suzdržanih, preko srdačnih i korektnih do krajnje neprijateljskih. Iransko-izraelski odnosi su zanimljivi jer oni pokazuju svu dubinu sukoba na Bliskom istoku koji ima ne samo političku dimenziju (sukobi između Židova, Arapa i Perzijanaca) nego i teološku (sukobi na relaciji islam-judaizam). I geopolitička dinamika uvelike je uključena u kreiranje iransko-izraelskih odnosa budući da velesile zbog svojih političkih i gospodarskih interesa žele imati utjecaj i dominaciju nad zapaljivom regijom.
Pahlavijevo doba
Pod iranskom kraljevskom dinastijom Pahlavi koja je vladala Iranom od 1925. do 1979. odnosi s Državom Izraelom bili su uglavnom dobri. Dinastiju je utemeljio Reza-šah Pahlavi. Iran je bio jedna od 11 država članica posebnog odbora Ujedinjenih naroda koji je osnovan 1947. godine kako bi osmislio rješenje za Palestinu nakon odlaska britanske kolonijalne uprave. Iran pod vladavinom Mohammeda Reza Pahlavija (sina Reza-šaha) bio je jedna od 13 država koje su glasovale protiv plana UN-a o podjeli Palestine zbog zabrinutosti kako će proglašenje židovske države u Palestini dovesti do eskalacije nasilja u regiji.
Iran je bio protiv dvodržavnog rješenja te je zajedno s Indijom i Jugoslavijom zagovarao opciju jedne federalne države koja bi bila cjelovita s jednim parlamentom, ali s muslimanskim i židovskim kantonima. To je bio solomunski potez Irana kako bi zadržao dobre odnose i sa zapadnim silama i susjednim arapskim susjedima.
Izrael i Iran uspostavljaju odnose
Međutim, nakon proglašenja države Izrael 1948. i svršetka prvog Arapsko-izraelskog rata 1949., Iran je bio druga većinski muslimanska država koja je priznala Izrael nakon Republike Turske. U tom ratu je oko 700 tisuća Palestinaca moralo napustiti svoja ognjišta te su postali izbjeglice unutar Palestine ili u okolnim državama. Raseljavanje stanovništva i poraz u ratu kod Arapa je označen izrazom „nakba“ – katastrofa. Šah je prihvatio realnost postojanja židovske države zbog zapadnog pritiska i zbog toga što je u Izraelu živjelo oko dvije tisuće Iranaca čiju je imovinu zaplijenila izraelska vojska tijekom rata. Izrael je tih godina provodio tzv. Perifernu doktrinu – vanjsku politiku koja je težila uspostavi dobrih odnosa s rubnim nearapskim državama Bliskog istoka kako bi donekle ublažila arapsku blokadu. To su bili Iran i Turska, a u širem smislu i Etiopija.
Mosaddegh prekida odnose
Međutim, situacija se promijenila nakon što je Mohammad Mosaddegh postao iranski premijer u srpnju 1952. kada je pokrenuo nacionalizaciju iranske naftne industrije koju je monopolizirala Velika Britanija. Mosaddegh je prekinuo veze s Izraelom, za koji je smatrao da služi zapadnim interesima u regiji. Glavni ciljevi Mosaddeghove vlade bili su: nacionalizacija naftne industrije, izbacivanje Britanaca iz zemlje i slabljenje monarhije. Raskidanje odnosa s Izraelom dobro se uklopilo u širi mozaik. Anticionistički sentiment bio snažan u zemlji a propovijedao ga je šijitski klerik Navvab Safavi. Međutim, već u kolovozu 1953. Mosaddegh je svrgnut u državnom udaru, koji je izvela iranska vojska pod pokroviteljstvom Velike Britanije i SAD-a. Naknadno je iranska vlada centralizirala vlast pod Reza Pahlavijem i vratila strane naftne kompanije u zemlju 1954.
Vrhunac dobrih vremena
Izrael je uspostavio svoje de facto veleposlanstvo u Teheranu, a na kraju su dvije države razmijenile veleposlanike tijekom 1970-ih. Trgovinske veze su rasle i uskoro je Iran postao glavni dobavljač nafte za Izrael, pri čemu je uspostavljen naftovod za slanje iranske nafte u Izrael, a zatim u Europu. Teheran i Tel Aviv također su imali opsežnu vojnu i sigurnosnu suradnju, ali je to uglavnom držano u tajnosti kako bi se izbjeglo provociranje okolnih arapskih država. Iranci tih godina nisu mnogo marili za palestinsko pitanje. Izrael je zbog gospodarskih razloga trebao više Iran nego što je Iran trebao Izrael. No, dobri odnosi s Tel Avivom Reza Pahlaviju su omogućili poboljšavanje odnosa s Amerikom. Mossad je pomogao izgradnji iranske tajne službe SAVAK koju je Pahlavi koristio protiv disidenata.
Stvaranje pukotina u odnosima
Do sredine 1970-ih šahov Iran više nije bio nekritički provoditelj američkih interesa na Bliskom istoku. Reza Pahlavi, potaknut rastućim prihodima od nafte, usvojio je neovisniju vanjsku politiku u regiji, a pogotovo u odnosu s Arapima. Tako je npr. 1974., vjerujući da neriješeni palestinski problem radikalizira Arape i povećava utjecaj SSSR-a na Bliskom istoku, krenuti stvarati odnose za Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) i Sirijom. Sljedeće 1975. sirijski predsjednik Hafez al-Assad posjetio je Teheran. Šah se nadao da će uvjeriti PLO, koji je tada bio smješten u Libanonu i Siriji, da prestane davati podršku iranskim disidentima i prekine ih obučavati.
Izraelci nisu bili zadovoljni ovim zbivanjima, a posebno su bili ljuti zbog dogovora Irana s Irakom Sadama Huseina iz 1975. Dogovor je razriješio teritorijalni spor oko rijeke Shatt al-Arab u korist Irana u zamjenu za iransko ukidanje podrške iračkim Kurdima koji su se borili protiv Husseina. CIA se također udaljila od Kurda na šahovo inzistiranje. Izrael koji je podržavao iračke Kurde, osjećao se izdanim ovim činom i izgubio je vjeru u šaha kao saveznika. Izrael je iranski pomirljiviji pristup arapskim radikalima vidio kao potencijalnu promjenu ravnoteže moći u regiji na njegovu štetu. Izraelci su uvijek voljeli postojanje napetosti između Perzijanaca i Arapa kako bi ih okretali jedne protiv drugih.
Suradnja i sumnja
Do sredine 1970-ih, šah je odlučio razviti nuklearnu energiju za civilne svrhe koja bi mogla dovesti do okončanja izraelskog monopola na nuklearno oružje na Bliskom istoku što se Izraelcima nije svidjelo. Ipak, dvije države 1977. složile su se razviti napredne raketne sustave pod šifrom Projekt cvijet. Zahvaljujući vitalnom gospodarstvu i velikoj i snažnoj vojsci, Iran je postajao važan trgovinski i sigurnosni partner SAD-a u Perzijskom zaljevu te potencijalni konkurent Izraelu koji se volio predstavljati kao glavni američki regionalni partner. Neki Iranci smatrali su kako je američki pritisak na Pahlavija zbog njegove podrške visokim cijenama nafte nakon 4. arapsko-izraelskog rata 1973. potaknut izraelskim lobiranjem.
Pobjeda Iranske revolucije i definitivni raskol
Odnosi Izraela i Irana drastično su se pogoršali 1979. kada je u Iranu pobijedila Islamska revolucija. Revolucija je označila prekretnicu – Iran je postao zakleti neprijatelj SAD-a i Izraela. Prekinute su sve veze s Izraelom uključujući trgovinu i zračni promet. Samo šest dana nakon trijumfa revolucije, Yasser Arafat postao je prvi službeni strani političar koji je posjetio Iran. Toplo su ga primile tisuće Iranaca koje su skandirali u znak podrške Palestini. Vođa revolucije, ajatolah Ruholah Homeini, nametnuo je novi svjetonazor koji je zagovarao islam i suprotstavljao se arogantnim imperijalističkim silama i njihovim regionalnim saveznicima koji tlače muslimane, uključujući židovsku državu.
Prema viđenju iranskih islamskih vlasti, Izrael se doživljavao ispostavom zapadnog kolonijalizma, a cionizam kao na verziju lokalnog imperijalizma. Slikovito su iranske vlasti SAD opisivale kao „velikog“, a Izrael kao „malog sotonu“ kojem su negirali pravo na postojanje. U to su vrijeme sve arapske vlade također odbacivale pravo Izraela da postoji kao država.
Iransko naglašavanje palestinskog pitanja
Homeini je proglasio svaki zadnji petak muslimanskog svetog mjeseca Ramazana Danom Qudsa iliti Danom Jeruzalema (Jeruzalem je na arapskom jeziku al-Quds). Od tada do danas na taj dan održavaju se veliki skupovi podrške Palestincima diljem Irana a Izrael se proklinje. Često su poklici: „Smrt Izraelu“, „Smrt Americi“ te se pale izraelske i američke zastave. Iranski ajatolah i njegovi nasljednici zagovarali su vađenje palestinskog pitanja iz arapskih okvira i nastojali ga transformirati u opće muslimansko pitanje što bi Irancima kao Perzijancima i šijitima omogućilo da vode borbu za Svetu zemlju i Jeruzalem iako su Palestinci sunitski Arapi. Na taj način Homeini je nadišao perzijsko-arapsku i sunitsko-šijitsku podjelu s ciljem da se Iran nametne kao glavna regionalna sila.
Autor: Matija Šerić
