Autor: Lazar Baćović
Od 2007. do 2017. godine Ekvador je bio pod vlašću socijalističkog predsjednika Rafaela Koreje. Slijedeći principe “Socijalizma XXI stoljeća” Koreja je sproveo niz progresivnih reformi koje su značajno unaprijedile zdravstvo, obrazovanje i smanjile društvenu nejednakost u državi. Nakon njegovog odlaska sa vlasti 2017., novi desničarski predsjednici Lenjin Moreno (bivši Korejin politički saveznik koji je postao desničar), Giljermo Laso i Daniel Noboa su ukinuli sve prethodne reforme i programe i pretvorili Ekvador u jednog od ključnih američkih strateških saveznika u Latinskoj Americi.
Promjene u političkoj, ekonomskoj i ideološkoj orijentaciji Ekvadora su imale veliki utjecaj na bezbjednosno stanje u državi i na stopu ubojstava. Dok je početkom XXI. stoljeća Ekvador bio jedna od najnasilnijih zemalja u Latinskoj Americi, sa stopom ubojstava koja je iznosila 18 na 100 tisuća stanovnika, pod socijalističkom vlašću je došlo do radikalnog preokreta. Godine 2017. u Ekvadoru se dogodilo svega 957 ubojstava, što predstavlja stopu od 5,8 ubojstava na 100 tisuća stanovnika. Ovi rezultati su bili posljedica godina investiranja u socijalne programe inkluzije marginalizovanih sektora društva i reformi u bezbjednosnom sektoru. Do 2017. Ekvador je bio jedna od najmirnijih država u zapadnoj hemisferi.
Nakon ponovnog trijumfa neoliberalizma, situacija se počela drastično mijenjati. Godine 2023. stopa ubojstava je iznosila enormnih 46 na 100 tisuća stanovnika, da bi do 2025. taj broj porastao na 51 ubojstvo na 100 tisuća stanovnika i ukupno 9216 ubojstava. Radi usporedbe, ukupan broj stradalih u ratovima u Iranu i Libanu iznosi jedva šest tisuća ljudi. Ova crna statistika svrstava Ekvador među najsmrtonosnije zone konflikta u svijetu, uključujući čak i države koje su i formalno poprište pravih vojnih sukoba.
Uobičajeno objašnjenje za radikalni porast ubojstava je činjenica da se Ekvador nalazi između Kolumbije i Perua, dva ubjedljivo najveća proizvođača kokaina. Kao ključno transportno čvorište u međunarodnoj trgovini, Ekvador, a naročito njegova najbitnija luka Gvajakil, predstavlja poprište sukoba između međunarodnih narko kartela koji se bore za dominaciju. Ali ovo tumačenje nije uvjerljivo. Krijumčarenje kokaina se odvijalo u Gvajakilu i 2017., kada je nasilje bilo minimalno. Takođe, ubojstva u Gvajakilu ne mogu objasniti enorman porast nasilja u ostatku zemlje, koji je nepovezan sa borbom oko koridora za krijumčarenje droge. Na primjer, u Ekvadoru je registrirano i enormnih 411 slučajeva femicida. Ovaj tip zločina je teško povezati sa kartelima i kokainom.
Kao i u slučajevima zemalja poput El Salvadora, Hondurasa, Brazila i Venecuele, vladajući režimi pokušavaju opravdati nemilosrdnu represiju stanovništva kriminalizacijom cijelih socijalnih slojeva koji su ugroženi neoliberalnim politikama svojih vlada. Umjesto okrivljivanja lidera koji su svojim akcijama milijune gurnuli u krajnje siromaštvo, pribjegava se besmislenim moraliziranjima i apsurdnim pričama o borbi protiv “zlih” narko kartela. Javnosti se govori da je jedino rješenje novi Nadžib Bukele koji će surovom represijom obuzdati bande i kartele i višoj i srednjoj klasi omogućiti spokojan život.
Nigdje se ne objašnjava zbog čega države koje imaju velike luke poput Urugvaja, Kostarike i Čilea nisu ratna poprišta i uporišta narko kartela, iako su pogodnija za tu ulogu od Ekvadora ili Hondurasa. Možda odgovor na ovo pitanje leži u činjenici da ove zemlje posjeduju socijalne programe i socio-ekonomsku strukturu koja ih čini puno manje privlačnim za funkcioniranje narko kartela, budući da dotični svoje pripadnike regrutiraju među najsiromašnijim slojevima stanovništva.
Ekvador – država kojom haraju narko bande
Trgovina drogom je stvarni fenomen, ali dinamika ovog globalnog biznisa zavisi od više faktora. Kokain i heroin se krijumčare širom Evrope, Azije i Amerike, ali samo u nekoliko latinoameričkih država dolazi do masovnog krvoprolića. U slučaju Meksika, Ekvadora i Brazila, prije bi se moglo reći da je novac od kokaina samo zaoštrio već postojeće društvene sukobe, koji su izazvani desetljećima neoliberalnog gospodarskog eksperimenta, nego da ih je trgovina ovom drogom sama izazvala.
Trenutni predsjednik Ekvadora, Danijel Noboa, potječe iz jedne od najbogatijih obitelji u državi. Autoritaran, arogantan i beskompromisan, Noboa je tipičan predstavnik novog talasa radikalnih desničarskih predsjednika u Latinskoj Americi. Mješavina argentinskog Mileija u ekonomskoj i salvadorskog Bukelea u bezbjednosnoj politici, ekvadorski predsjednik je objavio rat vlastitom narodu, ili barem jednom siromašnijem sektoru svog naroda. Država funkcionira pod vanrednim stanjem, a vojska i policija djeluju bez kontrole i nadzora. Pod izgovorom borbe protiv narko kartela i bandi kao što su Los Lobos i Los Choneros, mnogobrojni građani i aktivisti su uhapšeni ili nestali u akcijama snaga bezbjednosti.
Procjenjuje se da najmoćnije bande u Ekvadoru posjeduju desetine tisuća pripadnika, a njihova socijalna baza se vjerojatno sastoji od stotina tisuća najmarginalizovanijih članova ekvadorskog društva. Ukoliko Noboa nastavi da istrajava na isključivo vojnom rješenju krize, njegov režim će postati praktično genocidan, budući da će direktno ili indirektno uništiti milijune najsiromašnijih žitelja Ekvadora kroz ubojstvo i zatvorsku represiju. Vojna represija će možda dovesti do kratkoročnog smanjenja aktivnosti kartela i nasilja, ali neće riješiti socijalne probleme koji ih uzrokuju i samo je pitanje vremena kada će ponovno doći do novog talasa nasilja.
