Autor: Bruno Rukavina
U analizi spec. pol. Bruno Rukavina istražuje što označava Dan pobjede i kako ga se može gledati kroz prizmu trenutačnog međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba. Članak objašnjava povijesno značenje Dana Pobjede, dok drugi dio izvlači dosadašnje različite interpretacije i gledanja na rusko-ukrajinski sukob koje mnogima na prvu nisu uočljive te rusko iščekivanje novog Dana pobjede.
Dan pobjede – 9. svibnja
Uloga Dana pobjede (9. svibnja) u suvremenoj Rusiji je jedan od ključnih instrumenata politike povijesti i izgradnje nacionalnog identiteta. Prema interpretaciji profesora Tihomira Cipeka, dolaskom Vladimir Putin na vlast dolazi do svjesne zamjene Oktobarske revolucije s Danom pobjede kao središnjim simboličkim događajem koji će biti ujedinjujući nacionalni praznik. Ta promjena predstavlja transformaciju identitetskog temelja države od revolucionarnog nasljeđa SSSR-a prema narativu stabilnosti, jedinstva i patriotizma, što je prisutno, ali i potrebno svakoj naciji-državi. U razdoblju vladavine Borisa Jeljcina dominirala je liberalna politika raskida s komunističkom prošlošću, pri čemu je Oktobarska revolucija delegitimizirana kao nacionalna tragedija (što nije daleko od istine jer je otvorila vrata krvavog građanskog rata na prostoru bivšeg Ruskog Carstva). Međutim, takav pristup nije uspio stvoriti koherentan identitet zbog dubokih društvenih podjela između sovjetske nostalgije i imperijalnog konzervativizma. Izostanak jedinstvenog narativa rezultirao je simboličkom i ideološkom fragmentacijom ruskog društva.
Politika povijesti Vladimira Putina nastoji prevladati te podjele kroz reinterpretaciju prošlosti. U tom kontekstu, Dan pobjede postaje temeljni praznik moderne Rusije, simbolizirajući kolektivnu žrtvu, pobjedu i nacionalno jedinstvo. Za razliku od revolucionarne 1917. godine, koja implicira unutarnji sukob i podjele, pobjeda u Drugom svjetskom ratu nudi inkluzivan i mobilizirajući narativ koji objedinjuje različite povijesne faze carskog, sovjetskog i suvremenog razdoblja kao ostavštine jer su današnji Rusi potomci svih tih tragedija koje su se dogodile Rusiji. Poseban naglasak stavlja se na koncept nacionalnog pomirenja, odnosno simboličko povezivanje „crvenih“ i „bijelih“. Time se afirmira kontinuitet ruske državnosti, uz istodobno selektivno vrednovanje povijesnih aktera i marginalizaciju Lenjina koji je otvorio revolucionarno krvoproliće (ali i razbio Rusko Carstvo na republike koje će raspadom SSSR-a postati samostalne države), ali i djelomičnu rehabilitaciju Staljina kao simbola državne snage u vremenima kad je cijelom narodu SSSR-a prijetilo masovno genocidno istrebljenje koje je bilo dio nacističko-fašističke agresije/invazije. Ovakav pristup institucionaliziran je kroz službene kulturne i političke narative vidljive naročito na Dan pobjede koji funkcionira kao ključni mehanizam političke integracije i međunarodnog pozicioniranja Rusije. Kroz državne ceremonije i manifestacije poput vojnih parada i komemoracija, oblikuje se kolektivno sjećanje koje naglašava antifašizam kao temeljnu vrijednost i legitimacijski okvir suvremene ruske državnosti. Time politika povijesti postaje sredstvo konsolidacije unutarnjeg jedinstva i projekcije nacionalnog identiteta na globalnoj razini, što je karakteristično za gotovo svaku naciju-državu (Rukavina, 2025).
Najavljeno potencijalno kratkotrajno dvodnevno primirje za Dan pobjede ove godine između Rusije i Ukrajine je logičan korak, ako će se ispoštovati s obje strane, jer su i Ukrajina i Rusija u sklopu SSSR-a pobijedile okupacijske neprijateljske nacionalsocijalističke snage Trećeg Reicha i svih njihovih kolaboracionističkih suradnika u Europi. U ovom kontekstu je prvenstveno riječ o sovjetskim (bilo ruskim ili ukrajinskim) domaćim okupacijskim suradnicima Trećeg Reicha ili kvislinzima, vlasovcima i banderovcima, koji su doživjeli svoj kraj i poraz s padom Reicha, iako su pojedine frakcije nastavile svoje djelovanje i nakon Drugog svjetskog rata.
Važno je ponoviti problematiku oko izjednačavanja zločina. Naime, u fašizmu/nacizmu zločini su temeljeni na ideološkoj osnovi (rasizam, antisemitizam), dok su u socijalizmu/komunizmu zločini češće proizlazili iz političke paranoje, centralizacije moći i represije klasnih neprijatelja (što bi spadalo u ideološki dio), odnosno češće su dio političkih borbi, ali nisu sastavni dio ideoloških vrijednosti, kao u fašizmu/nacizmu. Iako postoje sličnosti u totalitarnim/autoritarnim posljedicama, fašizam/nacizam i socijalizam/komunizam ne mogu se izjednačavati jer imaju različite ideološko-vrijednosne ciljeve (dominacija vs. jednakost), različitu moralnu osnovu (rasna nadmoć vs. klasna pravda) te različitu ulogu u povijesti (gubitnički agresorski nečovječni totalitarizam vs. pobjednički antifašizam popraćen s pojedinim totalitarnim fazama vladavine). Ovim se ne umanjuju zločini počinjeni od socijalističkih/komunističkih režima, nego se samo naglašava kako ih je karakterno i kvalitativno teško izjednačavati s nacističkim/fašističkim zločinima, a može biti i opasno jer izjednačavanje razrjeđuje strahote nacističko-fašističkih zločina te (možda i nenamjerno) otvara vrata povijesnom revizionizmu.
Ruska vojna parada na Dan pobjede 2026.
Pogled na Dan pobjede iz Europske unije
U Europskoj uniji, ili preciznije govoreći u njenim državama članicama, prvenstveno kod proeuropskog (eurofilskog/eurointegralnog) djela društva ponekad se mnogo veći naglasak stavlja na obilježavanje Dana Europe koji se isto odvija 9. svibnja i simbolizira jedinstvo i mir u Europi. To je dan obilježavanja početka Europske unije, posvećen Schumanovoj deklaraciji iz 1950. godine, kojom je postavljen temelj europskoj integraciji nakon Drugog svjetskog rata.
Dana 9. svibnja 1950. godine, francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman predložio je u govoru stvaranje zajedničke europske institucije koja bi upravljala proizvodnjom uglja i čelika – resursa ključnih za vođenje rata (Čehulić-Vukadinović i Vukadinović, 2011). Ta ideja dovela je do stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik, prve konkretne europske integracije, svojevrsnog zametka ili embrija Europske unije. Riječ je o nadnacionalnim politikama povijesti (ako one opće mogu biti nadnacionalne) koje se promoviraju iz Bruxellesa te kojima se slavi početak europskih integracija, mir, jedinstvo i suradnja nakon razaranja Drugog svjetskog rata. Navedeno se može iskoristiti u današnje vrijeme kao odmak od Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu i zato treba biti oprezan da se ne zasjeni pobjeda 1945. godine koja je ostvarena pragmatičnim savezništvom Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i SSSR-a te različitih pokreta otpora diljem Europe. Pobjednik je onaj koji je uvijek na pravoj strani povijesti ili drugačije rečeno, gotovo se uvijek prava strana povijesti preklapa s pobjedničkom stranom povijesti.
U politikama povijesti EU (ako se o njima opće i može govoriti na nadnacionalnoj razini), Danom Europe ponekad se pokušava zasjeniti Dan Pobjede u Drugom svjetskom ratu i tako marginalizirati prvenstveno Rusiju kao nasljednicu SSSR-a s kojom je EU/NATO u sukobu zbog Ukrajine, ali i SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo zbog kompleksnih odnosa nakon dolaska predsjednika Donalda Trumpa na vlast i Brexita, postavljajući Dan Europe kao kohezivni element europskog jedinstva.
Ovdje je vidljiva borba za političku moć i identitet kroz politike povijesti na međunarodnoj razini. Navedeno, iako je legalno s europske strane, nikako ne bi smjelo dovesti do oživljavanja revizionističkih interpretacija povijesti i zanemarivanja činjenice da su upravo Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, a naročito SSSR u pragmatičnoj antifašističkoj koaliciji omogućili pobjedu nad fašizmom/nacizmom u Europi. Dan Europe i Dan Pobjede su u svojoj osnovi komplementarni jer europsko jedinstvo uključuje antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu za koju su najveće žrtve podnijeli upravo stanovnici SSSR-a kojima je prijetilo masovno istrjebljenje kroz genocidne politike nacizma i fašizma.
Dan pobjede u sjeni međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba
Trenutačan međudržavni rusko-ukrajinski sukob (2022.-danas) koji je započeo re-eskalacijom unutar-ukrajinskog sukoba (2014.-2022.), odnosno matematički dokazanim trećim valom povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini sredinom veljače 2022. godine (u periodu od osam mjeseci: travanj 2021. – veljača 2022.) za Rusiju predstavlja određenu vrstu zamke. Riječ je o svojevrsnoj svakodnevnoj aporiji (bezizlaznosti) Ruske Federacije još od kraja hladnog rata. Rusija ima dva izbora: ili će kao država koja se ne ponaša po pravilima (Zapada) u međunarodnim odnosima biti okarakterizirana/etiketirana kao pokvarenjak (eng. spoiler) i zbog toga će biti stavljena pod ekonomsko-političke sankcije jer svoje nacionalne interese štiti od ekspanzije NATO saveza (instrumenta/alata američke vanjske i sigurnosne politike), ili će se, slamajući svoju materijalnu egzistenciju, podčiniti američkim interesima, kao što je to bio slučaj liberalizacije u 1990-ima. Slična aporija za Rusiju je bila i u veljači 2022. godine, kad je mogla ili gledati kako ukrajinske snage vojno zauzimaju LNR i DNR ili vojno intervenirati u cijelu Ukrajinu, što ju ponovno etiketira kao pokvarenjaka i stavlja pod ekonomsko-političke sankcije. Ova aporija za Rusiju predstavlja vječnu vanjskopolitičku i sigurnosnu zamku (rus. ловушка), a dio te zamke je i Specijalna vojna operacija (ili invazija/agresija po zapadnom/ukrajinskom narativu koji proizlazi iz okvira kolektivne sigurnosti), iz koje Rusija ne može izaći osim konačnom pobjedom, završilo to vojnom pobjedom ili diplomatskim pregovorima. Zbog te aporije Rusija od hladnog rata većinom ima reaktivnu vanjsku politiku, uvijek odgovara na Zapadne akcije, odnosno druga po redu vuče vanjskopolitičke i sigurnosne poteze, a ne kreira ih strateški prva.
Navedimo samo neke primjere ruske vanjskopolitičke i sigurnosne reaktivne politike: 1) govor ruskog predsjednika Vladimira Putina iz 2007. godine je reakcija na jednostrano nasilno djelovanje SAD-a izvan okvira UN-a te širenje NATO saveza na istok Europe; 2) napad na Gruziju 2008. godine je ruska reakcija na gruzijsku ofenzivu na osetijski grad Chinvali i tunel Roki (Ogorec, 2009: 17); 3) aneksija ili ponovno pripajanje Krima i sukob u istočnoj Ukrajini 2014. godine je ruska reakcija na protuustavni državni puč/udar kao vrhunac Euromajdana (ili Revolucije Dostojanstva po ukrajinskom narativu) (Rukavina, 2022: 111); 4) Specijalna vojna operacija (ili invazija/agresija po zapadnom/ukrajinskom narativu) je ruska reakcija na višegodišnje ukrajinsko neimplementiranje Sporazuma iz Minska i treće povećanje povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini (u periodu: travanj 2021. – veljača 2022.) što je Rusija interpretirala kao treći pokušaj ukrajinskog vojnog oslobođenja DNR/LNR i što predstavlja povod trenutačnom međudržavnom rusko-ukrajinskom sukobu (2022.-danas) (Rukavina, 2024: 28-38). Zanimljivo buduće istraživanje bilo bi oko povezanosti vojnih djelovanja Rusije u veljači i ožujku 2022. godine u Ukrajini s diplomatskim pregovorima u Istanbulu. Odnosno, cjelokupna vojna operacija 2022. godine u Ukrajini je hipotetski samo diplomacija topovnjača ili vojni pritisak kako bi se diplomatskim pregovorima ostvario konačan mirovni dogovor između Rusije i Ukrajine zbog neimplementacije Sporazuma iz Minska.
Ako je Ukrajina zamka za Rusiju s kojom bivaju svakodnevno uništavane i Rusija i Ukrajina, kako iz te zamke izaći? Optimalno s diplomatskim pregovorima koji će uroditi mirovnim sporazumom i novim modusom vivendi između Rusije i Ukrajine (te Rusije i EU), jer čak da je sukob jučer završio, Ukrajina ne može uzeti svoj teritorij i pobjeći negdje na Zapad kojemu teži, nego će joj Rusija uvijek biti na granici. Međutim, Ukrajina odbija mirovni sporazum koji bi s ruske strane zahtijevao ono što je Rusiji gotovo cijelo vrijeme bilo najvažnije: vojnu i političku neutralnost Ukrajine. (Danas je koncept neutralnosti gotovo pa nestao, hipotetski zbog djelovanja liberalizma i paradigme kolektivne sigurnosti jer država ne može biti neutralna ako se događa vojni sukob koji je okarakteriziran s konceptom „agresija“ i u sklopu ove paradigme sukobi se dekontekstualiziraju, odnosno ne gledaju se uzroci i povodi sukoba, nego samo tko je ispalio prvi metak bez traženja odgovora na pitanje zašto je prvi metak ispaljen?)
Glavni razlog zbog kojeg Ukrajina odbija ovakvu vrstu mirovnog sporazuma s Rusijom proizlazi iz činjenice da se još uvijek brani i ratuje za ono što u svojoj percepciji smatra da je borba za slobodu i liberalnu demokraciju. Ukrajina još uvijek nije pobijeđena na bojnom polju i nema razloga razmišljati realistički (konzervativno), nego ostaje ukalupljena u post-hladnoratovskom liberalizmu koji svijet gleda kroz dihotomiju (crno-bijelo): borba liberalnih demokracija protiv autokracija; ili po dihotomiji kroz paradigmu kolektivne sigurnosti (u čijim ideološkim počecima stoji liberal prezbiterijanac Thomas Woodrow Wilson): borba „nevine“ žrtve protiv agresora.
Temeljna vrijednost liberalizma je sloboda i ona je iznad života i iznad mira. Liberali će reći kako je bolje biti mrtav nego neslobodan (Jović, 2014) te odbijaju kao realisti/konzervativci gledati na mir i na život kao vrijednost koja je iznad slobode i kako je uvijek sa susjedima ili bilo kojim drugim akterima u međunarodnim odnosima nužno graditi suživot neovisno o njihovom unutarnjem političkom sustavu i uređenju. Liberali na države gledaju kao na prozirne kutije, odnosno važno je jeli određena država demokracija ili autokracija, što primjerice realisti/konzervativci neće raditi nego gledaju postoje li zajednički interesi s nekom državom neovisno o tome jeli ona autokracija ili demokracija. Ovdje se dolazi do svojevrsnog paradoksa liberalizma iz pozicije Zapada i Ukrajine koji se služe diskursom liberalne teorije međunarodnih odnosa naglašavajući slobodan izbor Ukrajine i rusko kršenje međunarodnog prava, a zanemaruju liberalno gledati Ukrajinu kao prozirnu kutiju u kojoj je uistinu došlo do povećanja intenziteta sukoba u istočnoj Ukrajini veljači 2022. godine, nego ističu samo čuvenu „neopravdanu i neprovociranu invaziju/agresiju“ na Ukrajinu, gledajući Ukrajinu kao crnu kutiju, što je karakteristika realističke teorije međunarodnih odnosa. Za Rusiju, zbog početka ukrajinske ofenzive na LNR i DNR, Specijalna vojna operacija (ili agresija/invazija po zapadnom/ukrajinskom narativu) predstavlja opravdanu liberalnu humanitarnu intervenciju s ciljem obrane ruskog naroda u Ukrajini te je ona bila jasno isprovocirana (matematički dokazano povećanje intenziteta sukoba u veljači 2022. godine). Uostalom, zašto bi NATO humanitarna intervencija u Jugoslaviju (zbog Kosova) 1999. godine bila opravdana, a ruska humanitarna intervencija u Ukrajinu (zbog Donbasa) 2022. godine bila neopravdana, ako obje za cilj imaju zaštitu civilnog stanovništva od srpskih, odnosno ukrajinskih vojnih ofenzivnih akcija (i potencijalnog etničkog čišćenja) (Rukavina, 2024: 63-68)?
Najveći izazov za liberale je razumjeti da će cijeli svijet teško postati svijet liberalnih demokracija, što naročito pokazuju neuspješni pokušaji liberalizacije i demokratizacije država Bliskog istoka i sjeverne Afrike kroz Arapsko proljeće, koje se danas pretvorilo u davnu zaboravljenu Arapsku zimu, ali i Afganistan. Liberalne intervencije često su normativno opravdavane demokracijom, ljudskim pravima i humanitarnom vojnom intervencijom (ili humanitarnim bombardiranjem). Međutim, u praksi su rezultirale destabilizacijom država, raspadom institucija i dugotrajnim nasiljem te se postavlja opravdano pitanje koji su onda ishodi liberalizacije i demokratizacije svijeta u posljednjih 35 godina? Milijuni iseljenih i protjeranih i stotine tisuće, ako ne i milijuni, mrtvih kao žrtava liberalnih militantnih vanjskih politika koje su ustvari često bile samo liberalni celofan za pokretanje sukoba u čijim su osnovama klasični realpolitički ciljevi borbe za moć, prestiž i resurse (te različite druge prihode zapadnih multinacionalnih i transnacionalnih privatnih kompanija, fondova i banaka).
Zbog toga će se do daljnjeg nastaviti trenutačan međudržavni rusko-ukrajinski sukob s pitanjem i za Rusiju i za Ukrajinu: uz koju cijenu čak i da bude pobjedonosan? Nakon više od četiri godine ovog sukoba implementacija Sporazuma iz Minska danas izgleda kao potencijalno najbolje rješenje, iako bi možda neutralizirao Ukrajinu i ponovno se vraćamo na pitanje: što je tako nezamislivo strašno ili demonsko u neutralnosti, ako bi ona sačuvala stotina tisuće ljudskih života? Naravno, liberalima je ova konzervativna pozicija života kao vrijednosti vrlo teško prihvatljiva jer je sloboda iznad života. Stoga će Rusija i ovaj Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu organizirati u iščekivanju nekog novog Dana pobjede protiv, iz ruske percepcije, suvremenih sigurnosnih prijetnji i izazova koje povijesno gotovo konstantno dolaze sa zapada. Potencijalan novi Dan pobjede za Rusiju će jednog dana označavat novi početak i novu priliku, ali i nove izazove, naravno pod uvjetom da do te pobjede dođe. Svatko može započeti sukob, ali strateška veličina i snaga leži u onima koji ga mogu završiti, naročito i u stvarnosti i simbolički kao što je Georgij Konstantinovič Žukov završio Veliki domovinski rat zastavom u Berlinu ili Franjo Tuđman Domovinski rat zastavom u Kninu. U kontingentnosti povijesne zbilje različiti su scenariji mogući i budućnost kao takva je konstantno novo nepoznato i nepredvidljivo.
Važno je naglasiti kako se kritika liberalizma, kako u prijašnjim analizama tako i u ovoj analizi, ne odnosi na unutarnju politiku, na primjerice prava nacionalnih manjina, osiguravanje slobode govora i odvajanje privatne od javne sfere što je civilizacijski uspjeh Zapada, nego se kritika odnosi ponajviše na post-hladnoratovsku liberalnu vanjsku politiku koja je zagovarala nasilne promjene stabilnih, ali ne i liberalno-demokratskih, režima kroz poticanje prosvjeda i obojenih revolucija u bližem i daljem susjedstvu Europske unije. Iako još uvijek postoje glasovi koji zagovaraju takvu obojenu revoluciju u samoj Rusiji, oni bi trebali biti izuzetno pažljivi jer „koliko god to zvučalo nevjerojatno današnjim liberalnim političkim elitama i široj javnosti na Zapadu ako se napravi detaljna analiza strukture i sastava ruske političke elite u i okolo Kremlja, uvidjet će se kako je ruski predsjednik Vladimir Putin potencijalan glas realpolitičkog pragmatičnog razuma s kojim se može sjesti i dogovoriti oko primjerice realističkih zona interesa/utjecaja i nove sigurnosne arhitekture u Europi utemeljenoj na ravnoteži snaga među velikim silama, naspram mnogobrojnih iracionalnih ekstremnih glasova u ruskoj eliti koji već godinama zahtijevaju određena nuklearna rješenja“ (Rukavina, 2025a).
Dokumentarac o ruskoj bojni u ratu u Ukrajini
Europska unija u raljama militantnog ili ratnohuškačkog post-hladnoratovskog liberalizma
Ako je EU (pod utjecajem post-hladnoratovskog liberalizma) postala ratnohuškačka jer samo govori o ratu i naoružanju (što vodi do logičkog ishoda – rata), danas su nužni možda više nego ikad, mirotvorne ili mirohuškačke diplomatske aktivnosti onih koji „huškaju“ na mir i realističku/konzervativnu ravnotežu snaga u Europi kao dio paneuropskog vizionarskog pomirenja od Lisabona do Vladivostoka. Međutim, dok god se liberalizam širi kao bauk i sablazan po političkom rukovodstvu Europske unije, miroljubiva koegzistencija je teško ostvariva zbog ranije objašnjenih ideoloških postulata liberalizma. Čak i da Ukrajina ne uspije ostvariti ciljeve u sukobu s Rusijom, postoji mogućnost da će liberalizirana militantna EU i/ili drugi zapadni saveznici u NATO-u postati utočište potencijalnih ukrajinskih nacionalističkih terorističkih ćelija koji će nastaviti sukob s Rusijom čak i ako se postigne mirovni sporazum između Rusije i Ukrajine. Treba biti oprezan da se u bilo kakav mirovni sporazum uvrste i spriječe buduće hibridne aktivnosti protiv Rusije od potencijalnih grupacija ukrajinskih nacionalista koji odbiju položiti oružje te odluče djelovati iz emigracije protiv Rusije. Tako se EU transformira iz miroljubivog projekta koju smo nekad s ponosom isticali u militantni savez s težnjom za daljnje sukobe u ime post-hladnoratovskog liberalizma i obrani vječno ugroženih demokracija od autokracija.
Nada za promjenom vidljiva je u dijelu liberalne akademske zajednice, ali i u dijelu liberalne političke elite, koja uviđa da liberalizam mora prestati s ofenzivnim djelovanjem humanitarnih bombardiranja u svijetu te da se mora okrenuti defenzivnoj poziciji obrane onog što može obraniti jer u suprotnom se liberalizmu piše sudbina kakvu danas ima ideologija marksizma/socijalizma. Jedan od takvih je liberala je i kanadski premijer Mark Carney koji je svoj govor na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu započeo s pričom iz Čehoslovačke od Vaclava Havela i njegovog eseja Moć nemoćnika (The Power of the Powerless) te pitanja kako se komunistički sustav samo-održavao? Odgovor je bio s prodavačem voća i povrća koji svakog jutra postavlja natpis „Proleteri svijeta ujedinite se“, kao i svi drugi prodavači, a nijedan prodavač u taj slogan ne vjeruje. I tako se sustav održava nenasilno kroz sudjelovanje običnih ljudi i njihovih rituala. Havel je to nazivao: živjeti laž. Slično se dogodilo i s liberalnim međunarodnim poretkom kojem su se svi pridružili s njegovim liberalnim pravilima, normama i institucijama, hvaleći njegova načela, te su mnogi na liberalnom Zapadu imali koristi od njegove predvidljivosti, a ustvari su živjeli laž. Pod liberalnom maskom se provodila vanjska politika utemeljena na liberalnim vrijednostima i američkoj hegemoniji. Takav sustav se rasprsnuo ili je pukao (eng. rupture) (World Economic Forum, 2026). Dakle, ovakav međunarodni liberalni sustav je gotov, a od početka je bio postavljen za američku dominaciju svijetom sve dok se nije uvidjelo da u tom sustavu Kina profitira i postaje prijetnja SAD-u.
Također dio liberala počinje priznavati da je liberalni međunarodni poredak bio nepravedan od početka, odnosno samo su se liberali zapadnjaci dobro osjećali jer nisu bile žrtve tog poretka kao što su bile mnogobrojne države i narodi od jugoistočne Europe, Bliskog istoka, Afričkog kontinenta, Azije i istočne Europe. Povratka na taj poredak nema i taj poredak je bio dubinski problematičan i disfunkcionalan. Zbog toga i sam Mark Carney zaključuje svoj govor kako bi se trebalo okrenuti novom pristupu vrijednosnog realizma, što je u teorijskom pogledu djelomično paradoksalno jer realizam u svom fokusu ima interese i sigurnost, a ne vrijednosti. Zalaganje za konstantno širenje vrijednosti liberalizma i demokracija dovelo je do rupture liberalnog međunarodnog poretka, odnosno liberalna revolucija s kraja hladnog rata počela je jesti samu sebe, a popravak je moguć kod mehaničara realizma/konzervativizma koji teže dogovoru velikih sila za uspostavljanje sigurnosti i mira kroz ravnotežu snaga.
Nadalje, takve, trenutačno još uvijek male, skupine liberalnih znanstvenika i političara uviđaju i strah od nuklearne katastrofe koja prijeti Europi budući da su u Rusiji sve glasnije poruke o nuklearnoj eskalaciji u sukobu u Ukrajini pri čemu su pojedine mete i u samoj Europskoj uniji, primjerice one mete koje proizvode dijelove naoružanja ili cijele oružane sustave za Ukrajinu, a koje Ukrajina koristi u napadima na Rusiju. Naravno, veliko je pitanje koliko su napadi iz Ukrajine na ruska energetska i industrijska postrojenja uistinu ukrajinski napadi, a koliko su napadi iz drugih centara moći Zapada koje koriste Ukrajinu kao paravan, izgovor, poligon i odskočnu dasku za napade na Rusiju i tako nastavljaju konstruirati sliku da se Ukrajina bori protiv Rusije, a ne oni preko i iza Ukrajine (kao što je bilo primjerice i prilikom napada na Kursk 2024. godine). Navedeno Rusiju stavlja u izuzetno lošu poziciju jer dok Ukrajina i/ili Zapad može uništavati po Rusiji sve što stigne od energetske i vojne industrije, Rusija ne može uništavati glavne proizvođače ukrajinske vojne industrije jer se nalaze na teritoriju EU/NATO saveza kolektivne sigurnosti.
Ako ćemo sumirati, Ukrajina sredinom veljače 2022. godine započinje ofenzivu na proruske regije DNR i LNR (matematički dokazano), zbog čega je Rusija vojno intervenirala u Ukrajinu, na što Ukrajina odgovara napadima na cijelu Rusiju sa zapadnim naoružanjem vodeći konvencionalni rat protiv nuklearne sile koja taj sukob percipira kao egzistencijalnu prijetnju. Slično tako je SAD 1960-ih percipirao instalaciju sovjetskih raketa na Kubu kao egzistencijalnu prijetnju, ali srećom tad su politički rukovoditelji SAD-a i SSSR-a bili realistički/konzervativni, ne liberalni koji bi možda tražili poštivanje slobodnog izbora Kube da instalira na svom teritoriju koje god naoružanje želi, neovisno o poziciji SAD-a. Možda ćemo danas-sutra očekivati da će liberali isto tako podržavati slobodan izbor Meksika i Kanade na vojnu suradnju i savezništvo s Kinom jer je to njihov slobodan izbor. Naravno da neće, jer vojni savezi po lukavim i perfidnim liberalima vjerojatno mogu biti samo između liberalnih demokracija protiv autokracija, a bilo koja intervencija protiv svega što nije liberalno demokratsko je i više nego dobrodošlo (osim izuzetaka autokratskih država Bliskog istoka koje su bogate naftom i plinom kojima se opskrbljuje Zapad jer su one pretpostavljam nekakve „prijateljske autokracije“). Zbog toga Kuba ne može instalirati autokratske sovjetske rakete na svom teritoriju usmjerene protiv SAD-a, ali Ukrajina može instalirati demokratske liberalne rakete na svom teritoriju usmjerene protiv Rusije. Isto tako Ukrajina može ući u savez s demokracijama jer je to njezin slobodni izbor, ali Meksiko i Kanada ne mogu ući slobodnim izborom u savez s bilo kojim drugim autokracijama, jer je riječ o drugačijem „slobodnom izboru“. Pomalo je šizofreno liberalno dihotomno gledanje na svijet kao sukob autokracija i demokracija jer je puno očitih licemjerja.
Ključno pitanje ovog sukoba još uvijek ostaje neodgovoreno: kako konvencionalnim snagama ratovati protiv nuklearne sile, ako nuklearna sila taj sukob percipira kao egzistencijalnu prijetnju? Ili možda preciznije do kad? Što kad jednog dana ruska crvena linija uistinu postane crvena, čega se realisti/konzervativci boje od početka rusko-ukrajinskog sukoba, a pojedini liberali od nedavno? Tko će tad odgovarati za moguće nuklearne udare na koje Rusija upozorava Europu godinama? Hoće li u današnjim vremenima političke neodgovornosti nuklearni udar biti odgovoran za nuklearnu katastrofu kao što je virus COVID-19 bio odgovoran za krizu virusa Covid-19 ili će se ponovno po već uspostavljenom liberalnom scenariju za sve okriviti Ruse koji su ponovno jednog „jutra ustali na krivu nogu“ i odlučili „neisprovocirano i neopravdano“ (nuklearno) napasti ciljeve onih koji ih napadaju, a što već godinama upozoravaju, kao što su i godinama upozoravali na ukrajinsko neimplementiranje Sporazuma iz Minska i sukobe u istočnoj Ukrajini? Zapamtimo da je ruska vanjska politika u posljednjih 35 godina reaktivna, ne proaktivna, ona druga vuče poteze, ne povlači ih strateški prva.
Osim toga, ako se Europska unija i njeno rukovodstvo uistinu boji napada Rusije, kao što javni mediji često prenose, EU jednostavno može s Rusijom potpisati pakt o nenapadanju i suradnji u čijim bi osnovama bio i mirovni ugovor oko Ukrajine. Tako Europska unija rješava dva velika problema: rusko-ukrajinski sukob na njenim granicama i rusku prijetnju uspostavljajući novu sigurnosnu arhitekturu u Europi te se fokusirajući na ozbiljne izazove koje joj dolaze s druge strane Atlantika. Odnosno, govoreći realpolitički iz pozicije Europske unije, prijetnja teritorijalnom integritetu država članica EU ne dolazi iz Rusije, nego iz SAD-a (Danski zbog Grenlanda).
Biti realistički mirohuškač danas je možda jedina pozicija koja može osigurati miroljubivu koegzistenciju nužno potrebnu za daljnji razvoj, sigurnost i prosperitet paneuropskog kontinenta od Lisabona do Vladivostoka jer ne smijemo zaboraviti kako je Dan pobjede komplementaran s Danom Europe u čijim su osnovama vrijednosti poput života, mira i koegzistencije (s neistomišljenicima) važniji od borbe do istrjebljenja europskih (dominantno kršćanskih) naroda, kako zbog nekadašnjih marksističko-socijalističkih vrijednosti jednakosti ili nacističke rasne superiornosti tako i današnje militantne liberalne vrijednosti slobode koja gura Europu u daljnje krvoproliće. Završimo stoga parafrazirajući početak Komunističkog manifesta Karla Marxa i Friedricha Engelsa u suvremenom kontekstu:
Bauk kruži Europom – bauk post-hladnoratovskog (vanjskopolitičkog) liberalizma. Sve sile stare Europe ujedinile su se u svetu hajku održavanja ovog vanjskopolitičkog bauka, a u suprotnosti mu stoje zdravorazumske realističke/konzervativne vrijednosti mira, sigurnosti i života iznad slobode. Dvije stvari proizlaze iz ove činjenice: 1. Sve europske sile već priznaju da je post-hladnoratovski liberalizam (vanjske politike) u dubokoj krizi. 2. Krajnje je vrijeme da realisti/konzervativci pred cijelim svijetom otvoreno izlože svoje nazore, svoje ciljeve, svoja stremljenja i tako bauku liberalizma suprotstave realistički manifest spašavanje Europa od njene liberalne post-hladnoratovske inačice koja je ponovno dovela Europu pred nove opasnosti nuklearne kataklizme.
Literatura:
Cipek, Tihomir (1995) Ideološka funkcija povijesti – problem objektivnosti u historiografiji. Politička misao 32(3-4): 180-199.
Cipek, Tihomir (2018)Ruske politike povijesti i Oktobarska revolucija. Politička misao 55(3): 129-145.
Cipek, Tihomir i Milosavljević, Olivera (2007) Kultura sjećanja: Povijesni lomovi i savladavanje prošlosti. Zagreb: Jesenski i Turk.
Čehulić-Vukadinović, Lidija i Vukadinović, Radovan (2011) Politika europskih integracija. Zagreb: Naklada Ljevak.
Jović, Dejan (2014) “Liberalizam u međunarodnim odnosima: teorija i praksa”. U: Liberalne teorije međunarodnih odnosa, ur. Dejan Jović. Zagreb: Fakultet političkih znanosti, 15-55.
Marx, Karl; Engels, Friedrich (2010) Komunistički manifest. Zagreb: Naklada Pavičić.
Ogorec, Marinko (2009) Nova reforma ruskih oružanih snaga: iskustva iz rusko-gruzijskog sukoba. Polemos 24(7): 11-32.
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na poveznici: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg%3A2538 (Pristupljeno 5. 5. 2026.)
Rukavina, Bruno (2025) Dan pobjede u Rusiji i Hrvati kao avangarda antifašizma koji je kod nas počeo 20 godina ranije. Geopolitika News. Dostupno na poveznici: https://www.geopolitika.news/analize/dan-pobjede-u-rusiji-i-hrvati-kao-avangarda-antifasizma-koji-je-kod-nas-poceo-20-godina-ranije/ (Pristupljeno 3. 5. 2026.)
Rukavina, Bruno (2025a) Zašto je nemoguća ukrajinska Oluja. Geopolitika News. Dostupno na poveznici: https://www.geopolitika.news/analize/zasto-je-nemoguca-ukrajinska-oluja/ (Pristupljeno 5. 5. 2026.)
World Economic Forum (2026) Davos 2026: Special address by Mark Carney, Prime Minister of Canada. Dostupno na poveznici: https://www.weforum.org/stories/2026/01/davos-2026-special-address-by-mark-carney-prime-minister-of-canada/?gad_source=1&gad_campaignid=22228224717&gbraid=0AAAAAoVy5F6rNnaW6T3EHQi4nxSSjapSG&gclid=CjwKCAjwwdbPBhBgEiwAxBRA4er2JtD4-ncyT1bbgHU7D8uFY4NyT_cAXLSid_pzykF_T8g881yOWhoCIooQAvD_BwE (Pristupljeno 5. 5. 2026.)
