Vremena u kojima živimo su sve samo ne dosadna. Na globalnoj političkoj areni na sceni je sukob između Zapada (SAD, EU) i Istoka (Rusija, Kina), a regija jugoistočne Europe pogođena je brojnim turbulencijama. Srbiju i BIH potresaju političke nestabilnosti koje prijete „eksplozijom“ balkanske bačve baruta. O opasnim političkim trendovima razgovarali smo s hrvatskim novinarom, vanjskopolitičkim analitičarom, književnikom i publicistom, Davorom Dijanovićem.

Kako gledaš na aktualno stanje u svjetskoj politici? S jedne strane čini se kako ukrajinski rat ide prema svom kraju što bi moglo rezultirati zatopljenjem odnosa Zapada i Rusije, a s druge se intenzivira američko-kineski trgovinski rat.

Novost je što su nakon tri godine održani pregovori ukrajinske i ruske strane. Naime, sve ove godine nije bilo nikakvoga direktnog strateškog dijaloga zaraćenih strana. Mislim da je preciznije govoriti kako bi moglo doći do zatopljenja odnosa Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Rusije. Čini se da je Europska unija (EU) spremna i dalje podupirati rat u Ukrajini, čak ako se i Washington potpuno povuče. S druge strane, ako Ukrajina nije uspjela povratiti teritorije uz američku pomoć, to će još manje moći ako zaista dođe do američkog povlačenja. Istina, EU je najavila veliko naoružavanje i najavljuje i daljnju potporu Ukrajini, no jedno je birokratska odluka, a sasvim nešto drugo realnost. Do toga će proći podosta vremena.

Svaki rat na kraju završava za pregovaračkim stolom ili u obliku neke vrste zamrznutog konflikta.  Pitanje je nakon koliko žrtava. Volio bih da Ukrajina povrati svoje teritorije, no bojim se da je to potpuno nerealno. Povijest Europe povijest je trulih kompromisa i teritorijalnih koncesija. Barem mi Hrvati to dobro znamo, bilo da govorimo o Londonskom sporazumu iz 1915. ili spremnosti nekih zapadnih zemalja da i devedesetih Srbiji priznaju pravo na dijelove hrvatskih teritorija. Bojim se da će Ukrajina na kraju platiti najvišu cijenu.

Američko-kineski trgovinski rat samo je jedan aspekt američko-kineskog rivalstva koje će presudno kalibrirati međunarodne odnose 21. stoljeća. Tu je i rat oko visokih tehnologija, utrka u naoružavanju (nedavno je Mark Rutte rekao da je jačanje kineske vojske „zapanjujuće“), ali potencijalne vruće točke oko Tajvana te u Južnokineskom i Istočnokineskom moru. Trump želi neku vrstu obrnutog manevra Nixon-Kissingerove administracije u vidu približavanja Rusiji. Ako već ne može zabiti klin između Rusije i Kine, onda barem želi spriječiti njihov zajednički protuamerički nastup, što je kao potencijalno najopasniji scenarij istaknuo još Zbigniew Brzezinski u Velikoj šahovskoj ploči.

Došlo je do promjene geopolitičke paradigme. Dok se ranije, mackinderovski, istok Europe smatrao ključnim za kontrolu svijeta, danas je to područje azijsko-pacifičke regije gdje se pomaknulo težište svjetske moći. Toga je Trump svjestan i zato Kinu detektira kao ključnog rivala.

–  Možemo li koristiti termin Hladni rat 2.0 za aktualnu geopolitičku situaciju?

Mislim da o novome hladnom ratu možemo govoriti – kao što sam pisao u jednom stručnom radu još pred šest godina – još od Putinova minhenskog govora 2007. godine. Rat u Ukrajini samo ga je intenzivirao. Taj se rat odvija na (geo)političkom, diplomatskom, obavještajnom, medijsko-propagandom, vojnom i energetskom planu. Nova konfrontacija podrazumijeva i nove proxy ratove, a differentia specifica novoga hladnog rata je postojanje trećega globalnog aktera, Narodna Republike Kine koja posljednjih godina gradi strateški savez s Rusijom. Za nadati se je da taj hladni rat ne će postati vrućim ratom. Nakon izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika smanjeni su izgledi za takav rat.

– Može li Donald Trump znatnije promijeniti američku vanjsku politiku? Svatko tko je detaljnije upoznat s poviješću zna da postoji kontinuitet politike SAD-a usprkos promjenama vladajućih administracija. Koliko je realno očekivati radikalan zaokret u smjeru izolacionizma, unilateralizma i slabljenja multilateralnih organizacija kao što su NATO, UN, WTO, G7?

Kontinuitet postoji, no Amerika je u mnogim razdobljima vodila izolacionističku politiku što joj je, u razdoblju kad nije bio dominantan globalni ekonomski model slobodnog tržišta, znalo osiguravati i ekonomske probitke. Nema baš nikakve dvojbe kako je izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika dodatno potaknuo krizu multilateralizma, koje je latentno tinjala i prije njegova izbora, a započela je ekonomskom krizom 2008. godine i usponom Kine.

Trumpova politika oslikana je u sloganu „Amerika na prvome mjestu“ (America First). Ta politika Trumpa dovodi u sukob i s najvažnijim strateškim partnerom SAD-a, a to je Europska unija. Trump je već u prvom mandatu izišao iz brojnih drugih multilateralnih režima i bio je skloniji bilateralnom uređivanju odnosa. Izašao je tako iz Pariškog klimatskog sporazuma, iz Nuklearnog sporazuma s Iranom, iz Vijeća za ljudska prava UN-a, nakon izbijanja korona-krize pokrenuo je postupak izlaska SAD-a iz Svjetske zdravstvene organizacije, izvukao je SAD iz Sporazuma o otvorenom nebu kao i iz Sporazuma o nuklearnim projektilima srednjeg dometa (INF).

Rekao bih da Trump ne će voditi politiku radikalnog izolacionizma te da će Amerika u njegovu mandatu ostati onoliko prisutna u međunarodnim odnosima koliko će to Trump ocijeniti korisnim po američke interese. Vjerujem da ne će voditi besmislene ratove (već to predstavlja određeni diskontinuitet u odnosu na ranije administracije), ali i da će SAD prestati glumiti svjetskog policajca. Umjesto toga čini mi se da se vraćamo na postavke klasičnog imperijalizma, što vidimo u Trumpovim, barem verbalnim, aspiracijama na Grenland, Panamu i Kanadu.

– Ako dođe do određenog američkog izolacionizma, mogu li države BRICS-a popuniti vakuum i isplivati više na površinu?

Razdoblje unilateralizma, uspostavljeno nakon pada Berlinskog zida, kad je postojala samo jedna „supersila“, nesumnjivo je iza nas. Stvara se multipolarni svijet u kojemu, kao što je svojedobno priznao Emmanuel Macron, dolazi do slabljenja zapadne moći. To, po logici stvari, dovodi do jačanja istoka. Već sam rekao da se težište svjetske moći seli u azijsko-pacifičku regiju, a svjedočimo i određenim pokušajima ekonomsko-političke emancipacije zemalja, tzv. globalnog Juga. Zemlje BRICS-a već od ranije pokazuju tendenciju stvaranja određenih financijskih i drugih alternativa zapadnim institucijama.

S obzirom na mnogoljudnost ovih zemalja, realno je za očekivati jačanje uloge BRICS-a. S druge strane, Amerika je u više navrata pokazala velike mogućnosti političke, ekonomske, vojne i intelektualne mobilizacije, tako da ne bih kao neki analitičari otpisivao tu i dalje najmoćniju zemlju svijeta.

U svakom slučaju, konkurencija u međunarodnim odnosima bit će sve veća, što može biti dobro jer će sprječavati dominaciju jedne sile, no jasno je kako to znači i trvenja i potencijalne ratove. Živimo u vremenu raspada dosadašnjega međunarodnog poretka. Stari poredak umire, a novi se još nije rodio. To su najopasnija razdoblja povijesti.

– Okrenimo se regionalnom okruženju. Kako gledaš na nestabilno stanje u Srbiji (studentski prosvjedi) i BiH (presuda Miloradu Dodiku)?

Tzv. srpski svet samo je rebrendirani naziv za tzv. Veliku Srbiju. Geopolitika i ideologija srpskog sveta i dalje aspirira na tuđe teritorije. Sada već bivši srbijanski premijer Miloš Vučević u veljači je prošle godine sudjelovao u snimanju spota u kojemu je vijorila zastava tzv. Republike Srpske Krajine. Svakodnevno se u srbijanskim medijima vodi propagandni rat protiv hrvatske države. Svojataju hrvatski jezik i hrvatsku književnost, uništavaju Hrvate Bunjevce i Šokce u Srbiji. Ključni srbijanski geopolitičar dr. Milomir Stepić izradio je nacrt novoga komadanja okolnih zemalja pa i Hrvatske. Sada se taj plan čini nerealnim, no sve je pitanje odnosa snaga. U Srbiji računaju na slabljenje zapada i stvaranje postameričkog poretka u kojemu će dominirati euroazijske sile. Tu Srbija vidi priliku za namirenje svojih aspiracija.

U medijima u Hrvatskoj slave se prosvjednici, tj. studenti u Srbiji za koje se ističe da predstavljaju nekakvu prozapadnu Srbiju. Za početak, to nije točno. Na prosvjedima dominira nacionalistička ikonografija. No za Hrvatsku je potpuno svejedno jesu li u Srbiji na vlasti nekakvi tobože prozapadni ili proruski političari. I Draža Mihailović je bio prozapadni (britanski) igrač pa, složit ćemo se, nije hrvatskom narodu donio nikakve koristi. Isto vrijedi i za, primjerice, Borisa Tadića koji je Ivi Josipoviću baš u Vukovaru poklonio časopis „Zenit“ čiji je urednik Ljubomir Micić nazvao hrvatsku kulturu „vanbračnim detetom nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige“. U Srbiji je, na žalost, velikosrpska ideologija mainstream stajalište do te mjere da ju građani Srbije ne smatraju velikosrpskom, nego nečime samorazumljivim.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, presuda Miloradu Dodiku samo dodatno pospješuje međunacionalne tenzije. U toj državi i dalje postoje isti neriješeni problemi kao i pred 30 godina kad je sklopljen Daytonski sporazum. Dodik čeka „bolje okolnosti“ i rado bi izdvojio tzv. Republiku Srpsku. To sada nije realno, no moglo bi postati realnim u slučaju da dođe do potpunog raspada međunarodnog poretka i nove podjele interesnih sfera.

Problem nije samo Dodik, nego i velikobošnjačka politika koje najprije želi u potpunosti pretvoriti Federaciju BiH u svoj entitet i Hrvate pretvoriti u nacionalnu manjinu, a onda ovladati i cijelom BiH. Najteže je Hrvatima koji se nalaze u Prokrustovoj postelji između velikosrpskog separatizma i velikobošnjačkog unitarizma.

– Jesu li u Srbiji, na Kosovu i BIH po tebi mogući neki ozbiljniji nemiri i sukobi, tj. revolucije?

Trenutno ne vidim takve mogućnosti. Mogući su eventualno sukobi nižeg intenziteta, primjerice ako bi došlo do pokušaja Dodikova uhićenja ili nekih novih incidenata na sjeveru Kosova. Najveće potencijale za nemir vidim u tranziciji političke vlasti u Srbiji, do koje prije ili kasnije mora doći. Znamo da se to u Srbiji to nerijetko događalo uz politička ubojstva i nasilje. Aleksandar Vučić stvorio je političkog monstruma i pitanje je kako će politički odnosi rasplesti u idućim mjesecima i godinama.

– Zašto misliš da je treći (hrvatski) entitet rješenje za BIH? Po meni je to vrlo kontroverzno rješenje (barem na prvi pogled). Npr. Katolička crkva u Hrvatskoj, BIH i na koncu Vatikan, nikada nisu podržali takvo rješenje koje se nameće tridesetak godina. Postoje i druga administrativna rješenja koja mogu osigurati ravnopravnost i prava sva tri naroda. Po meni bi trebalo zadržati vanjske granice BIH i konstitutivne narode, a BIH sve ostalo slagati ispočetka na temelju federalizma. Unutarnje administrativne cjeline mogu biti kantoni, pokrajine, distrikti, srezovi s jednonacionalnim ili multietničkim predznakom. Uvesti prava nacionalnog veta u institucije poput državne vlade i parlamenta ili možda vijeće naroda. Takva koncepcija bi Hrvatima bila dobrodošla, ali bi njeno odbacivanje od strane velikosrpskih i velikobošnjačkih nacionalista razgolitilo njihove prave namjere.

Nije normalno da država s tri naroda bude podijeljena u dva entiteta, od kojih je jedan srpski, a drugi de facto bošnjački. Tri naroda i dva entiteta recept je za disfunkcionalnost i nestabilnost. Vrijedi razmotriti tvoje prijedloge, no njih ne će prihvatiti ni srpska ni bošnjačka strana. Njihove su pak namjere odavno poznate. Treba dići uloge i odustati od minimalističkih koncepcija.

Istina je da treći entitet odbacuju svi međunarodni faktori, no isto su ti faktori činili još 1989. u odnosu na mogućnost stvaranja samostalne hrvatske države. Hrvatski faktor najprije mora imati cilj i jasno razrađenu strategiju i lobirati na svim relevantnim međunarodnim adresama. Treba nešto čvrsto željeti da bi se to ostvarilo. Alternative tome nema.

Hrvatstvo u BiH već tridesetak godina gubi političku, kulturnu i demografsku vitalnost. Nastavak dosadašnjih politika, koje Hrvatima negiraju elementarno pravo na izbor vlastitih političkih predstavnika, svest će hrvatstvo na nekoliko enklava u zapadnoj Hercegovini. Formiranje trećeg entiteta ili nekog drugog oblika političke autonomije predstavlja pitanje egzistencijalnog opstanka Hrvata u BiH. Dakako, za takvo što mora postojati jasna, nedvosmislena i nekalkulantska potpora hrvatske države. Dok nje nema taj je koncept nerealan.

– Može li Hrvatska postati iole važan geopolitički čimbenik? Po meni je danas RH samo marioneta EU-a i NATO-a koja ne odlučuje ni o čemu. Međutim, praksa pokazuje kako male države poput Izraela, Kube, UAE mogu biti neovisne i utjecajne iako imaju mali broj stanovnika i malu površinu.  

Često tvrdim da ako već ne možemo imati cijelu šaku suvereniteta, barem jedan prst možemo. Čini se, međutim, da se političke strukture trude ne imati i taj jedan prst. Hrvatska se politika uglavnom svodi na izvršavanje bruxelleskih zahtjeva, koji ponekad jesu, a često i nisu u hrvatskom interesu. Mala smo zemlja i malobrojan narod, no s obzirom na prometni i geopolitički položaj Hrvatska bi morala imati značajniju ulogu u međunarodnim odnosima. Za takvo što hoće se više državničke mudrosti i suverenističkog stava. Mlada smo država s nedostatkom iskustva državništva i autentičnih političkih elita. Vjerujem da će s vremenom situacija ići na bolje. Najveći je problem što Hrvatska, kao uostalom i cijela Europa, gubi demografsku bitku. Događa se velika zamjena stanovništva. Bez povratka kulture života ni Hrvatska ni Europa nemaju nikakvu budućnost.

Intervju vodio Matija Šerić.