Svakodnevno u svjetskim vijestima dominiraju izvještaji o ratovima u Ukrajini i Svetoj Zemlji, a dobar dio ratova kao što su oni u Mjanmaru i Sudanu se uopće ne spominje. Ratovi su surova realnost. Međunarodni odnosi opterećeni su rivalstvom velikih sila SAD-a, Rusije i Kine. Sukobi velesila prijete izbijanjem Trećeg svjetskog rata koji bi mogao uništiti čovječanstvo. O tim složenim temama globalne sigurnosti razgovarali smo s dr. sc. Marinkom Ogorecom, bivšim vojnim izaslanikom Republike Hrvatske u Rusiji i ekspertom za vojna pitanja.
– Kako gledate na aktualno stanje sigurnosti u svijetu? Krize, sukobi i ratovi su svakodnevica. Na prvi pogled čini se da 2025. dobrim dijelom nalikuje na 1925. godinu. Iako svijet svakodnevno drastično napreduje u tehnološkom i znanstvenom smislu, ali ratovi ne odlaze u povijest.
Situacija na globalnim razinama je vrlo turbulentna, sa neočekivanim obratima i neizvjesnim rezultatima uzrokovanim ključnim čimbenicima međunarodnih odnosa. Inače, krize, sukobi i ratovi su konstanta razvoja ljudskog društva od njegovih prapočetaka, pa do današnjih dana. Nažalost, u tom kontekstu ništa se nije promijenilo na bolje, pa i sada možemo zaključiti kako je razvoj ljudske civilizacije neprekidna mijena rata i mira, sa svim promjenama koje donose te situacije. Što se tiče usporedbe 1925. godine sa sadašnjom, nisam siguran u kojoj mjeri su komparativne. Naime, nisam pobornik razmišljanja kako se povijest ponavlja, jer to nije moguće s obzirom na razvoj ljudskog društva na tehnološkom, sociološkom, kulturološkom i svim ostalim područjima. Moguće je prepoznavanje sličnih situacija koje u pravilu realiziraju sličnim posljedicama, ali uvijek se radi u drugačijem kontekstu međunarodnih odnosa, s novim zakonitostima i pravilnostima njihovog razvoja. Ratovi su sastavni dio razvoja ljudske civilizacije i sastavni dio vođenja politike s pozicija sile praktično od razvoja primordijalnih država do danas. Teško je očekivati da će nestati u doglednoj budućnosti, bez obzira na razvoj ljudske civilizacije, društvene svijesti, omasovljenja empatije i sl. Svaka država, nacija ili manja etnička skupina mora biti spremna na obranu svog integriteta i slobode, bez obzira na globalni razvoj civilnog društva, sve dok su nacionalne države i dalje temeljni subjekt međunarodnih odnosa, ali i međunarodnog prava.
– Živimo li u geopolitičkim okolnostima koje bi se mogle nazvati Hladni rat 2.0? S jedne strane Rusija, Kina i njihovi partneri kao što su Sj. Koreja i Iran, a s druge NATO i njegovi partneri poput Japana i Jž. Koreje?
Zapravo, živimo u znatno turbulentnijem i dinamičnijem razdoblju nego što je bio tzv. „hladni rat“. Naime, tijekom „hladnog rata“ imali smo blokovsku bipolarizaciju i jasno definiranu ravnotežu dominantnih svjetskih velesila, koje su uspostavile međusobne odnose svojevrsne „ravnoteže straha“, s obzirom da je svaka od njih raspolagala nuklearnim arsenalom dovoljnim za višestruko uništenje cijelog čovječanstva. Danas smo u situaciji novog redefiniranja međunarodnih odnosa, preslagivanja interesnih sfera na globalnom planu, ali i promjeni u polaritetu međunarodnih odnosa, koji više nisu bipolarni. Sada su na svjetskoj sceni tri velike sile – Kina, SAD i Rusija, a sve više je evidentno kako će u doglednoj budućnosti svoje mjesto velesile zahtijevati i Indija. Tijekom povijesti čovječanstvo je upoznalo i definiralo pravila bipolarnosti, što su usvojile i brojne teorije međunarodnih odnosa (prije svega realistična teorija H. Morgenthaua), ali sada postoji više čimbenika i svijet se mora redefinirati s bipolarne na multipolarnu ravnotežu snaga. Koliko će u tome biti uspješan, tek će se vidjeti.
– Je li globalni Treći svjetski rat realnost ili su mogući samo proxy ratovi kao što su slučajevi ratova u Siriji i Ukrajini?
Nažalost, uvijek je moguća eskalacija već postojećih sukoba (osobito u ratu u Ukrajini) u veći sukob koji bi mogao završiti III. svjetskom ratom. U tom kontekstu, nužno je naglasiti kako bi bilo koja zemlja koja raspolaže nuklearnim oružjem u slučaju njezine egzistencijalne ugroze i mogućnosti nestanka s globalne političke scene, to oružje i uporabila svjesna posljedica koje bi time nastale na globalnoj razini. Sukladno tome, nužno je postojeće ratne sukobe što je prije moguće zaustaviti (ne nužno i završiti), kako bi se stvorila odgovarajuća platforma za diplomatsko rješavanje postojećih kriza, naravno uz velike kompromise trenutno sukobljenih snaga.
– Jeste li prije 24. veljače 2022. očekivali kako bi Rusija mogla izvršiti klasičnu invaziju na Ukrajinu? Jeste li vidjeli neke naznake početkom 2000-ih tijekom Vašeg rada u Rusiji kao vojni izaslanik RH?
Nažalost i pred sam početak ruske invazije bio sam uvjeren kako do nje neće doći, iz jednostavnog razloga što Rusija nije angažirala dovoljan broj snaga za takvu invaziju u samom početku. Država ogromnog prostora i s preko 40 milijuna stanovnika, kakva je Ukrajina ne može se napasti samo sa nešto više od 150 000 vojnika koliko ih je bilo angažirano u početku agresije. Očigledno se predsjednik Putin odlučio na taj korak na temelju potpuno pogrešnih procjena situacije i pogrešne percepcije stanja u Ukrajini. Ukoliko je točna informacija da su ruski časnici u prvom invazijskom ešalonu nosili paradne odore sa sobom kako bi napravili mimohod pobjede u Kijevu, onda to najviše govori o katastrofalno lošoj procjeni cjelokupne situacije. Inače, tijekom 2000-tih godina njihove oružane snage su bile sukobljene s vrlo ozbiljnim problemima zaostalim još iz razdoblja SSSR-a i generiranih tijekom opće društvene destabilizacije Rusije u vrijeme predsjednika Borisa Jeljcina, tako da nisu postojale gotovo nikakve naznake njihovog imperijalnog angažmana u Ukrajini.
– Kako gledate na ruske vojne dosege u Ukrajini? Iako su Rusi zauzeli oko 20% ukrajinskog teritorija, nisu čak do kraja zauzeli 4 anektirane regije (Herson, Zaporižja, Donjeck, Luhansk)? Da ne spominjemo regije Harkiv i Odesu za koje su Rusi itekako bili zainteresirani kao i za spajanje s proruskom pokrajinom Pridnjestrovlje u Moldaviji. Ništa od toga se nije dogodilo. Kao proučavatelj vojne povijesti rekao bih da ostvarena kontrola teritorija nije zadovoljavajuća s obzirom na ukupnu rusku vojnu moć (2. vojna sila svijeta).
Vrlo teško je procijeniti koji su sada ciljevi ruske agresije u Ukrajini. Naime, u početku se moglo pretpostaviti da su ruske snage poduzele radikalnu agresiju s ciljem potpunog ovladavanja ukrajinskim prostorom, svrgavanja vlasti i dovođenja proruske političke strukture na čelo Ukrajine. To se nije ostvarilo i rusko državno i vojno čelništvo moralo je redefinirati svoje političke ciljeve u Ukrajini. Koji su sadašnji ciljevi i namjere ruskog državnog čelništva teško je procijeniti, iako se kao svojevrsni pokazatelj može uzeti veliki intervju kojeg je predsjednik Putin dao američkom novinaru Tuckeru, pri čemu je konstatirao: „sve što je bilo istočno od Dnjepra u povijesti bilo je rusko, sve što je bilo zapadno bilo je poljsko“. Da li je time na indirektni način naznačio i sadašnje planove ruske agresije, vidjeti će se tek u daljnjem razvoju događanja oko rata u Ukrajini. Je li u svemu ovome igrala i svojevrsna opcija spajanja ruskih invazivnih snaga s njihovim postrojbama u Pridnjestrovlju, te samim time ugrožavanje suvereniteta i samostalnosti Moldove sada više nije relevantno, jer to trenutno nije moguće ruskim snagama.
– Prema dostupnim informacijama na internetu, Vladimir Putin je u Ukrajinu većinom poslao postrojbe iz dalekoistočnog i istočnosibirskog područja (Burjatije, Tuve, Jakutije), Kavkaza (Dagestana, Sjeverne Osetije, Čečenije, Kabardino-Balkarije), Wagner skupinu i razne plaćenike. Je li razlog ruskog slabijeg ratnog uspjeha što ne želi u rat slati Ruse iz Moskve, St. Peterburga i Ekaterinburga, nego šalje trupe iz periferije?
Prije svega, važnije je kojim kadrovima ruske snage popunjavaju svoje postrojbe angažirane u ratu u Ukrajini. Nakon ozbiljnih gubitaka koje su pretrpjele elitne ruske snage u početnoj fazi rata, započelo je popunjavanje ruskih postrojba zatvorenicima i kažnjenicima iz ruskih zatvora, pa se po sadašnjim statistikama pokazuje kako je ostalo prazno zatvorskih kapaciteta za oko 180 000 zatvorenika. Osim toga, Rusija vrši intenzivnu propagandu za sve dragovoljce koji žele pristupiti njihovim snagama u ratnim operacijama i nudi vrlo primamljive uvjete. U tom kontekstu se provodi i privlačenje plaćenika iz raznih zemalja. Uz sve navedeno, izvršena je manja mobilizacija uglavnom ne-ruskih vojnih obveznika iz udaljenih prostora Ruske Federacije. Što se tiče ruskog ratnog uspjeha, za sada njihove snage zadržavaju inicijativu i postupno (iako vrlo polako) osvajaju strateški važan ukrajinski prostor.
– Koliko bi po Vašoj procjeni Rusi osvojili Ukrajine da pomoć SAD-a i EU nije bila toliko izdašna kao što je bila? Do kraja 2024. EU i SAD su poslali ukupno 394 milijarde dolara, uključujući humanitarnu, vojnu i drugu pomoć.
Sada je očigledno kako bi Ukrajina odavno kapitulirala da nema vrlo izdašne zapadne potpore. Pri tome, ne radi se samo o velikoj tehničkoj pomoći i logističkoj potpori, već prije svega o obavještajnim podacima, mogućnostima navođenja dalekometnih zapadnih sustava, satelitskoj opservaciji bojišta i sl. Uostalom, najbolji primjer je situacija kada je SAD obustavio svoju potporu na obavještajnoj, analitičkoj i planskoj domeni nakon sukoba predsjednika Trumpa s predsjednikom Zelenskim u Ovalnom uredu. Tijekom jednotjedne obustave te potpore ukrajinske snage bile su razbijene u prostoru Kurska u kojeg su se infiltrirale još u kolovozu prošle godine.
– Kako procjenjujete angažman postrojbi Sjeverne Koreje u rusko-ukrajinskom ratu? Sjeverni Korejci su raspoređeni u regiji Kursk i pretrpjeli su velike gubitke jer nisu pripremljeni za suvremeno ratovanje (npr. rat dronovima)?
Sjeverna Koreja nije imala prilike sudjelovati niti u jednoj ozbiljnoj vojnoj misiji koja bi mogla operativno provjeriti njihove oružane snage još od Korejskog rata 1950. – 1953. godine. Za svake oružane snage to je iznimno dugo razdoblje bez operativnog ratnog iskustva, pa postoji mogućnost da su dogovorom predsjednika Kim Jong Una i predsjednika Putina upućene sjevernokorejske vojne snage kao kontingent pomoći Rusiji, a u stvari kao vojne snage koje trebaju usvojiti iskustvo suvremenog ratovanja i koje će to iskustvo prenijeti na ostale postrojbe sjevernokorejskih oružanih snaga (naravno oni koji prežive i ne ostanu trajni invalidi). Po svemu sudeći, čak je izvršena i jedna velika zamjena tih snaga, pa su povučeni preživjeli pripadnici sjevernokorejske vojske i zamijenjeni novim kontingentom. Hoće li će se ta praksa nastaviti i u doglednoj budućnosti, pokazati će vrijeme.
– Je li po Vama racionalna ukrajinska strategija upada u ruska granična područja? Trošenje novca, ljudstva i tehnike za osvajanje prostora kojeg će prije ili kasnije morati vratiti. Tijekom Domovinskog rata, nijedna hrvatska postrojba nije upala u Srbiju ili Crnu Goru niti smo bombardirali tamošnja područja iako smo mogli. Čini se kako su Volodimir Zelenski i njegovi generali donijeli nerazboritu odluku s obzirom na nedavni debakl ukrajinskih snaga u Kursku.
Prije svega, bilo kakva usporedba našeg Domovinskog rata sa sukobom u Ukrajini nije prihvatljiva, niti primjerena. Jedino što nam je zajedničko je brutalna agresija nadmoćnijeg neprijatelja. Po svemu ostalom, svaki od navedenih sukoba realizirao se u svojim specifičnostima i jedinstvenim društvenim, povijesnim, socijalnim, kulturološkim i političkim okolnostima. Prodor ukrajinskih snaga u područje kurske oblasti Rusije bio mi je od početka neshvatljiv što sam stalno naglašavao. Jedini mogući relevantni vojni ciljevi mogli su biti ovladavanje nuklearnom elektranom Kursk i odvlačenje ruskih snaga s ratišta u Ukrajini. Niti jedan od tih ciljeva nije bio niti blizu ostvarenja, pa se može pretpostaviti kako je ova operacija diktirana zbog promidžbeno-političkih razloga i sukladno tome je doživjela teški vojni poraz.
– Koji je po Vama najrealniji ishod rusko-ukrajinskog rata? Osobno, rekao bih da će prije ili kasnije doći do „zamrzavanja“ bojišnice i svakom njegovo. Rusi bi mogli de facto zadržati osvojena ukrajinska područja (naravno neće dobiti de iure međunarodno priznanje), a Ukrajina će se morati odreći članstva u NATO-u. Slažete li se s ovakvim zaključkom?
Za sada kraj rata, niti bilo kakav oblik primirja još nisu na vidiku, na žalost. Američki predsjednik Trump se vrlo intenzivno angažirao na zaustavljanju ratnih djelovanja i zahvaljujući njemu i njegovoj inicijativi barem su započeli pregovori koji bi mogli voditi u tom smjeru. Po svemu sudeći, inicijativa američkih pregovarača ide u smjeru prekida vatre i zaustavljanja ratnih operacija na dostignutim crtama bojišnice. Ukoliko se to ostvari, mogle bi se stvoriti pretpostavke za daljnje diplomatsko rješavanje situacije i ostvarivanje prihvatljivog mira, naravno uz velike ustupke obje strane i njihovu spremnost na bolni i neugodni kompromis koji bi ipak znatno više išao na štetu Ukrajine. Potpuno se slažem s konstatacijom da bi se u takvom slučaju zaustavljanja ratne situacije Ukrajina morala odreći i članstva u NATO-u, između ostalog.
Razgovor vodio Matija Šerić.
Naslovna fotografija: www.kasonline.eu
