Autor: Ivo Kokić
Mit o Izidi i Ozirisu jedan je od najvažnijih mitova starog Egipta, a njegov kult „preživio“ je i u antici. Koliko je bio značajan, najbolje svjedoči činjenica što ga ne pronalazimo cjelovito zapisanog u iti jednom egipatskom izvoru. Na neke njegove fragmente možemo naići u faraonovim grobnicama, natpisima sarkofaga, „Knjizi mrtvih“, te tekstovima kao što su „Himna Ozirisu“, „Plač Izide i Neftide“, itd.
No, cijelu priču mogli bismo tek djelomično rekonstruirati oslanjajući se samo na egipatske izvore. To može djelovati kontraintuitivno, no dvije su argumentirane teorije koje upravo tu činjenicu koriste za dokazivanje važnosti mita. Naravno, to vrijedi pod uvjetom da je taj mit zaista nezapisan u Egiptu, a ne (još uvijek) nepronađen. Prva škola učenja tvrdi da je spomenuta priča svima bila toliko poznata da su ju svi znali napamet, pa nije ni bilo potrebno da ju se zapisuje (s obzirom na njezinu sveprisutnost). Druga teorija ide i korak dalje, te smatra kako je ovaj mit smatran misterijem, što znači da bi ga se oskvrnulo ako bude zapisan. Stoga nam prvi zapis cijele priče donosi tek antički grčki pisac Plutarh u svom djelu „De Iside et Osiride“ („O Izidi i Ozirisu“).
Izida i Oziris
Oziris je jedan od glavnih i najviše štovanih egipatskih bogova. Bio je bog plodnosti, a imao je i izrazito važnu ulogu pri prijelazu duše u zagrobni život. Koliko je bio bitan možemo vidjeti već na njegovom umjetničkom prikazu, na kojem djeluje kao mumija. On u rukama drži žezlo i bič, a to su simboli faraonove vlasti. Također, vrlo je indikativna zelena boja njegovog tijela koja asocira na zimzeleno drveće, čime se daje do znanja njegova besmrtnost. Ozirisova sestra i žena Izida nije uživala ni približno tako veliku popularnost sve do vremena helenizma, no to ne znači da je bila nevažna. Ona je bila božica majčinstva, magije i iscjeljenja. Prikazivana je sa solarnim diskom i kravljim rogovima na glavi, a njezini simboli su kobra i jastrebova krila. Kravlji rogovi također su bili simbol vrlo kompleksne božice Hator koja je do Novog kraljevstva bila najvažnija egipatska božica. Vjerojatno je upravo ona bila izvorna zaštitnica plodnosti. Povezana je uz solarni kult, zbog čega je često prikazivana kao nebeska krava. Simbolika jastrebovih krila bit će mnogo jasnija u kasnijoj analizi mita, jer se odnosi na Izidinu potragu za raskomadanim Ozirisom. Dakle, aludira na jastrebovu potragu za hranom, budući da jastreb traži već uginule životinje. Unatoč tim životinjskim elementima, ona je ipak (kao i Oziris) prikazivana kao antropomorfno božanstvo. Takvo što bila je rijetkost, s obzirom da znamo kako su egipatska božanstva uglavnom bila zoomorfna (u pravilu sa životinjskim glavama). Upravo to je razlog zašto je mit s ovakvim glavnim likovima bio tako privlačan ljudima u antici, imajući u vidu da su Grci i Rimljani imali božanstva u ljudskom obliku.
Ostali glavni akteri ove priče su supružnici bog Set i božica Neftida. Njih dvoje također su bili brat i sestra Izide i Ozirisa, a svo četvero bili su djeca božice Nut (neba) i boga Geb (zemlje). To ujedno predstavlja iznimku od pravila drevnih religija po kojem nebo uvijek ima pripadajuće muško božanstvo, dok neka božica ima zemlju pod svojom ingerencijom. Također, nije čest slučaj (iako ih ima i izvan Egipta) da je muški bog (u ovom slučaju Oziris) zaštitnik plodnosti, a ne žensko božanstvo.
Sadržaj mita
Kao što je već prethodno napomenuto, potrebno je osloniti se na Plutarhov zapis, tj. njegovu interpretaciju ovog mita, jer ne raspolažemo integriranom egipatskom verzijom priče. Plutarh u svom djelu za Seta koristi ime „Tifon“, jer ga je poistovjetio s grčkim bogom Tifonom, kako bi jednostavnije prikazao da je „bog zla“
Prema Plutarhovom iskazu, bog Oziris bio je pravedan kralj Egipta, te se posvetio iskorjenjivanju siromaštva i svakog nedoličnog ponašanja. Ljude je usmjeravao na ispravan put štovanja bogova i poštivanja zakona, kao i obrađivanja zemlje. Bio je veoma popularan, zbog čega nije bilo potrebe za uporabom sile prema ljudima. Po potrebi bi se poslužio svojim glazbenim sposobnostima pjevanja i sviranja, zbog čega su ga stari Grci uspoređivali s Dionizom. U održavanju reda i mira pomagala mu je Izida, a Set se cjelokupnom poretku nije usuđivao javno usprotiviti. Jednom prilikom Oziris je bio na putu, što je pružilo priliku Setu da sa etiopskom kraljicom Aso i još 72 urotnika skuje zavjeru. Set je potajno uzeo Ozirisove mjere, po kojima je onda stvoren prekrasan kovčeg. Primamljivi kovčeg Set je pokazao na jednoj proslavi, te poluozbiljno kazao kako ga poklanja onome tko bude savršeno stao u njega. Naravno, to nikome nije pošlo za rukom sve dok Oziris nije legao u njega. Tada su urotnici velikom brzinom zatvorili poklopac i zapečatili ga taljenim olovom. Potom su ga bacili u tanitski rukav Nila, koji je u Egiptu toliko omražen da je dobio epitet „prokleti“. Vremenski je taj događaj datiran 28 godina nakon što je Oziris došao na vlast i to „sedamnaestog dana mjeseca Hator kada sunce prolazi znakom škorpiona“.
Za tragičan događaj prvi su saznali bog Pan (grčki bog pastira, op. a.) i satiri (u grčkoj mitologiji: poluljudi – poluživotinje, op. a.) koji obitavaju pokraj grada Kemmisa (grčki Panopolis) u Gornjem Egiptu. Brzo su prenijeli vijest o tome, a Izida je (čuvši što se dogodilo) ošišala uvojke kose i odjenula haljinu za tužne prilike. Vjerojatno je to razlog zašto se na toj lokaciji nalazi grad Koptos, što znači „lišiti nekoga nečega“, dok prema drugim piscima jednostavno označava nevolju. Izida se zaputila na dugačko i teško putovanje na kojem je svakoga koga bi srela pitala za sudbinu kobnog kovčega. Neka djeca su joj pokazala rukavac rijeke Nil u koji je bačen kovčeg. Zbog te epizode Egipćani su vjerovali da djeca imaju dar proricanja. Točnije, predviđanja budućnosti tumače se na temelju onoga što djeca spontano govore za vrijeme igre u hramu. U ovom dijelu mita uočavamo još jednu Izidinu plemenitu osobinu. Saznala je da njezin muž (i brat) Oziris ima sina sa svojom drugom sestrom Neftidom. Nakon što ga je rodila, Neftida je sina, u strahu da njezin muž (i brat) Set može saznati za dijete, napustila i ostavila samog. Izida ga je jedva pronašla i počela se skrbiti o njemu. Taj bog u obliku psa dobio je ime Anubis, te ju je svugdje pratio. Zbog simbolike psa kao čuvara ljudi, smatralo se da Anubis ima funkciju čuvanja bogova.
Izida je pomoću božanskog vjetra saznala da je more izbacilo crni kovčeg u grad Biblos u Feniciji. Dospio je pod grm tamarisa, a budući da tamaris brzo raste, deblo je zaklonilo kovčeg. Tamošnjem kralju svidio se takav neobičan izgled rasta debla, te ga je dao odsjeći i po tom modelu napraviti stup za krov palače. Shrvana Izida sjedila je blizu izvora jedne rijeke kad su tim putem prolazile mlade služavke tamošnje kraljice. U prijateljskom razgovoru ponudila im je mirise bijele zvonike, kao i pletenje kose. Kad ih je kraljica vidjela takve, pokrenula je potragu za Izidom, s kojom se brzo sprijateljila, te joj povjerila brigu o svom sinu. Kraljevo ime vjerojatno je bilo Malakander, dok za kraljicu nije jasno je li se zvala Saosis ili Nemanus (grčki prijevod druge varijante imena je Atena).
Kraljica je nakon nekog vremena počela uhoditi Izidu, te je vidjela kako se ponekad po noći pretvarala u golubicu i letjela oko stupa koji drži krov palače. To je kod kraljice izazvalo takav šok da je vrištanjem upropastila priliku za besmrtnost. Naime, Izida je po noći spaljivala elemente smrtnosti u tom djetetu. Nakon što su maske pale, božica se pokazala u svom punom sjaju i otkrila pravi razlog dolaska. Bez problema je srušila i razrezala tamarisovo deblo. Pokrila ga je platnom i namazala uljima, te ostavila kraljevskom paru na čuvanje. Stanovnici Biblosa i u Plutarhovo su vrijeme štovali tu gredu u kraljevskom hramu. Pronašavši lijes, Izida je počela toliko gorko plakati da je to oduzelo život najmlađem kraljevom sinu. Ipak, najstariji princ pomogao joj je ukrcati kovčeg na brod kako bi ga vratila kući. Rano ujutro toga dana nad rijekom Fedar puhao je nevjerojatan vjetar, što je Izidu razbjesnilo i zbog čega je isušila korito rijeke.
Kad je Izida došla do mjesta na kojem je pomislila da ju nitko ne motri, otvorila je kovčeg, zagrlila Ozirisa i zaplakala. No, kad je shvatila da ju gleda kraljev najstariji sin, pogledala ga je tako da je on (prema jednoj verziji) umro od straha, ili (prema drugoj interpretaciji) pao u more i tako poginuo. Neki smatraju da je ime tog princa bilo Palestino ili Palusio, zbog čega se tako zvao (iščezli) egipatski grad kojeg je Izida utemeljila na toj lokaciji. No, u egipatskim svetkovinama slavljen je kao Maneros, te je smatran začetnikom glazbe. Postoji i teorija po kojoj to ime ne označava čovjeka, već izraz „sve treba raditi umjereno i na vrijeme“. Navodno je to razlog zašto se na egipatskim svečanostima kip mrtvaca nosi i pokazuje od stola do stola; tj. kako bi se uzvanike ohrabrilo na veselje i uživanje dok im život još pruža tu priliku, jer jednog dana to više neće biti moguće. Ako je to točno, onda se slavljenje Manerosa ne može povezati uz mit o Izidi i Ozirisu.
Izida je jednom prilikom otišla posjetiti svog (i Ozirisovog) sina Horisa kojeg su odgajali u Butu, kojeg Egipćani zovu Per-Uatchet. Taj grad nazali se na području sjeverozapadne delte Nila, blizu današnjeg grada Tell el-Fara’ina. Nadala se da je uspješno sakrila Ozirisov kovčeg na tajno mjesto, no Set je jedne noći naišao na njega i prepoznao svoga brata. Rasjekao ga je na 40 dijelova i razbacao po cijelom Egiptu. Izida je u maloj lađi od papirusa plovila močvarama kako bi sakupila sve te dijelove. Njena prisutnost u takvom tipu plovila razlog je zašto se Egipćani koji plove u takvim lađama ne boje krokodila, jer su krokodili u strahu od Izide (Plutarh još dodaje i poštovanje prema Zeusu, no to ne može biti egipatska verzija). Na svakom mjestu gdje je pronašla dio Ozirisa, Izida je podignula grobnicu njemu u čast. Tek poneki autori tvrde da je ona zapravo stvarala njihove replike, kako bi se Ozirisu na taj način moglo iskazivati počasti.
Nakon što ga je Izida sastavila i oživjela, Oziris je uzeo sina Horusa kao najvažnijeg saveznika u borbi. Horus mu je kazao kako najčasnijim djelom smatra osvetiti roditelje (ako je potrebno), dok konja drži najkorisnijom životinjom za rat. To je s vremenom prihvatio i Oziris, premda je u početku držao da je lav točan odgovor pri izboru životinje u spomenute svrhe. Spremao se neizbježan sukob sa Setom, u kojem se sve više Egipćana počelo priključivati Horusovoj vojsci. Među njima je bila i božica Taueret (Taurt) – sveti nilski konj. Nakon nekoliko dana bitke, Horus je izvojevao pobjedu, a Set je pao u zarobljeništvo. Izida je imala priliku dati nalog za likvidaciju zavezanog Seta, no nije to učinila. Set je bio tako ponižen da je u naletu bijesa svojoj majci otkinuo kraljevsku traku sa čela. Plutarh tu ponovno unosi grčke elemente, jer piše kako joj je Hermes (glasnik grčkih bogova, op.a.) prekrio glavu kapom. Ta kapa asocirala je na kacigu koja izgleda kao kravlja glava. Set je pokrenuo postupak u kojem je namjeravao dokazati da je Horus nezakonito dijete, ali bogovi su potvrdili njegov legitimitet. Nakon toga, Set je poražen u još dvije bitke.
Iako je Izida rodila Ozirisovo drugo dijete prije normativnog termina poroda, Oziris je već bio mrtav u trenutku njegovog poroda. Taj sin dobio je ime Harpokrat, a Egipćani su ga prikazivali kao dijete s prstom na ustima i karakterističnom pletenicom egipatskih dječaka. Plutarh sâm navodi kako je iz ove legende izbacio najbrutalnije dijelove, poput Horusovog sakaćenja i Izidinog odsijecanja glave.
Objašnjen mit o Izidi i Ozirisu
Kult Izide i Ozirisa
Oslanjajući se na ovaj mit, Horus je u Egiptu bio simbol živućeg faraona, dok bi faraon u zagrobnom životu postajao Oziris. Umiranje, a zatim pobjeda života nad smrću najvažniji je element slavljenja Ozirisa. Uz solarna božanstva, bio je najštovaniji egipatski bog. Glavno hodočasničko središte bio je njegov hram (grobnica) u Abidosu. Tamo je faraon Seti l. podigao Djed stup njemu u čast. Bio je to simbol stabilnosti, plodnosti i Ozirisove kralježnice. Izida je štovanje takvih razmjera počela uživati tek pred sam kraj faraonskog Egipta, za vrijeme 30. dinastije. No, zato je bila izrazito atraktivna Grcima koji ne samo da su ju prisvojili, već su ju izgledom snažno helenizirali. Od njezinih obilježja, Grci su na prikazima očuvali jedino bazilej (naglavak), te karakteristični čvor (kod grčkih kipova na haljini). Po ostalim obilježjima, izgleda kao tipična grčka božica.
Neki rimski carevi, poput Augusta i Hadrijana, odlazili su na otok Philae na Nilu (mjesto štovanja Izide) kako bi sagradili dodatan hram Izidi u čast. Rimljani su stvorili novog boga, Serapisa, kako bi u trijadi Izide, Ozirisa i Horusa zamijenio Ozirisa. Serapis je fizički znatno sličio na grčkog Zeusa, a dodana mu je i košara iznad glave. Rimski car Vespazijan (69.-79. g.) imao je bitnu ulogu u afirmaciji Serapisa kao novog Izidinog partnera. No, on nije umanjio štovanje Izide, a važnost njezinog kulta potvrđuje i njezin hram u Pompejima. Uviđamo kako junakinja ove priče nije bila nepoznanica ni antičkoj književnosti, jer je jedan od glavnih protagonista „Metamorfoza“ (odnosi se na Apulejevo djelo „Metamorfoze“ (poznato i kao „Zlatni magarac“), a ne na „Metamorfoze“ Publija Ovidija Nazona, op.a.), Lucius, bio iniciran u Izidin mistični kult.
Zaključak
Naposljetku, neosporno je da je mit o Izidi i Ozirisu imao nemjerljiv učinak na egipatsko društvo. Budući da je država ovisila o plodnosti zemlje, jasno je zašto su Egipćani toliko štovali božanstva vezana uz taj aspekt. Također, (vječni) život poslije ovozemaljske smrti očito je vjerovanje koja je još i drevnim narodima bilo privlačno, zbog čega ovaj mit dodatno dobiva na važnosti. Interesantno je promatrati kako se ista osoba (faraon) poistovjećuje s dva božanstva (Horusom i Ozirisom), samo s razlikom glede stanja duše; tj. je li ona napustila tijelo. Nije slučajno što su faraoni sebe u zagrobnom životu projicirali kao Ozirisa, imajući u vidu da on simbolizira pobjedu života nad smrću. Njegov sin, Horus, s pravom im je bio ratnički uzor za vrijeme vladavine.
Zahvaljujući ljudskim karakteristikama Izide i Ozirisa, ova priča privukla je antičkog pisca Plutarha (očito manje sklonom bogovima koji izgledaju kao životinje), zahvaljujući kojem smo dobili zapisan cjelokupni mit. Upravo je u antičko vrijeme Izidin kult bio na vrhuncu. No, Rimljanima je očito Ozirisova vanjština (iako antropomorfna) sa zelenom kožom bila previše neprirodna. Stoga su kreirali izgledom mnogo prirodnijeg Serapisa kao njegovu zamjenu.
