Autor: Ivo Kokić
Pokret nesvrstanih zemalja (PNZ) po brojnosti članica najveće je udruženje država na svijetu nakon Organizacije Ujedinjenih Naroda. Svojedobno je taj Pokret obuhvaćao dvije trećine država na svijetu. U današnje vrijeme to ne dolazi toliko do izražaja jer svijet nije više podijeljen na dva ideološka bloka kao u doba Hladnog rata. No, u hladnoratovskom periodu stvoren je ovaj Pokret, te je upravo u tom razdoblju doživio svoj vrhunac moći i ugleda. Pogledamo li njegove članice, uviđamo kako Pokret nije ideološki monolitan. Tako se u njemu nalaze i Sjeverna Koreja i Saudijska Arabija. Svaka od država imala je zasebne razloge zašto se priključuje ovom Pokretu, pa je tako sjevernokorejski razlog bila želja za stvaranjem vanjskopolitičkog suvereniteta u odnosu na Sovjetski Savez (SSSR).
Cilj članka je analizirati nastanak i razvoj Pokreta nesvrstanih, uključujući i Prvu konferenciju PNZ-a u Beogradu, 1961. godine. Ta tema spoznajno je relevantna jer su u tom periodu zadani temelji Pokreta, a PNZ je vodila prva i najznačajnija generacija njegovih lidera. Promatrano razdoblje traje od kraja Drugog svjetskog rata do 1961. godine, a zahvatit će i određene događaje neposredno nakon nje.
Počeci Pokreta
Nakon završetka Drugog svjetskog rata svijet se počeo polarizirati između SAD-a i SSSR-a. Paralelno s tim tekao je proces dekolonizacije u kojem su od bivših kolonija zapadnoeuropskih zemalja u Africi i Aziji nastale brojne nove države. Tim novonastalim državama nije odgovaralo priklanjanje određenoj strani u globalnom sukobu velikih sila. Nisu shvaćale zašto bi trebale biti involvirane u strane konflikte, a nikakvog benefita nemaju od toga. Povrh toga, demokracija, liberalno tržište i komunizam su europske ideje, a spomenute države imale su težnju stvoriti svoj put bez da im Europljani nameću što bi trebalo biti ispravno. Uz to, Hladni rat najbolje se ocrtavao na europskom kontinentu (blokovska podjela), a bivše kolonije tek su se oslobodile europskog utjecaja.
Pojam „nesvrstani“ prvi je upotrijebio indijski diplomat V. K. Krishna Menon u UN-u ranih pedesetih godina. Upravo će indijska filozofija „Panchsheel“, koja se zasniva na miroljubivoj koegzistenciji biti ključna za ideološko utemeljenje Pokreta nesvrstanih. Ta načela bazirala su se na: uzajamnom poštivanju tuđeg teritorijalnog integriteta i suvereniteta, međusobnom nenapadanju, suzdržavanju od uplitanja u unutarnju politiku drugih država članica, jednakosti i općem dobru, te miroljubivoj koegzistenciji. Indija je željela dati do znanja koliko je drugačija od Zapada na primjeru rimskog vojskovođe Gaja Julija Cezara koji je vojno proširivao svoj imperij, za razliku od vladara Maurijskog Carstva (indijski potkontinent) u 3. stoljeću pr. n. e., Ashoke Velikog koji je prakticirao politiku nenasilja. Takva razmišljanja možemo vidjeti i u deklaraciji 29 država koje su se 1955. sastale u Bandungu (Indonezija) na inicijativu Sukarna (predsjednika Indonezije). Sve okupljene države bile su iz Azije i Afrike, zbog čega je ovaj skup poznat pod nazivima Afro-azijska, odnosno Azijsko-afrička konferencija. Upravo se zbog toga Bandung može smatrati jezgrom Pokreta nesvrstanih, iako će se kasnije pokazati da su moguće i drugačije interpretacije. Cilj okupljenih u Bandungu nije bio stvaranje trećeg bloka, već participiranje u zajedničkoj izgradnji slobodnijeg svijeta, u kojem nitko neće biti izoliran.
Kratka povijest nastanka pokreta
Angažman Jugoslavije
Zanimljiv splet okolnosti dodao je Nesvrstanima i jednu europsku zemlju, tj. Jugoslaviju. Kako bismo analizirali uzroke njezinog priključivanja Nesvrstanima, potrebno je vratiti se u lipanj 1948. kad je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) izbačena iz Informbiroa koji je okupljao glavninu ostalih europskih komunističkih partija. Taj jedinstveni fenomen izložio je Jugoslaviju prijetnji vojnog sukoba sa satelitima SSSR-a na njezinim granicama. Istovremeno, ponukao je vladu u Beogradu da potraži nove saveznike preko kojih će se Jugoslavija legitimizirati, te koji će joj pružiti podršku. Na politički pojednostavnjenoj razini, Jugoslavija je sukob sa Staljinom mogla prikazivati kao svoju dekolonizaciju od SSSR-a. Dvije su bitne stavke zbog kojih se to ne može poistovjetiti sa stvarnom dekolonizacijom jer je Jugoslavija (za razliku od kolonija u Africi i Aziji) već postojala kao država, te se borila za stupanj suvereniteta od stranog utjecaja. Također, bivše kolonije su same zahtijevale svoju samostalnost i borile se za nju, dok je Jugoslavija izbačena iz sovjetskog lagera (iako je Titova politika znatno pridonijela tome). Unatoč tome, Jugoslavija se mogla u velikoj mjeri uspješno prezentirati tek stvorenim državama kao zemlja koja je prošla sličan proces.
Brijunska deklaracija
Tako su 1956. godine na Brijunima, Tito, Gamal Abdel Naser (egipatski predsjednik) i Javaharlal Nehru (indijski premijer) održali sastanak, te su potpisali Brijunsku deklaraciju. Kasnije se ovaj događaj tumačio kao začetak PNZ-a, iako to u najmanju ruku nije apsolutna istina. Jugoslavija je zaista u ovaj Pokret unijela europsku komponentu, čime ga je još više internacionalizirala i odmakla od isključivog konteksta Trećeg svijeta. Davanje europske nijanse Pokretu službeno je započelo na Brijunima, te je utoliko prethodna teza argumentirana. Također, Jugoslavija, Egipat i Indija postat će jedne od najutjecajnijih država među Nesvrstanima. S druge strane, neosporna je činjenica da se sastanak u Bandungu odvio godinu dana ranije, te da su već na njemu definirane najvažnije ideje budućeg PNZ-a. Nadalje, predstavnici 29 okupljenih država u Bandungu brojčano pretežu nad trojicom na Brijunima. Time uviđamo kako možda nije ni moguće doći do punine istine glede početka PNZ-a, jer je Pokret očito započinjao iz više izvora.
Prva konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961. godine
Tito, Nehru, Naser, Sukarno i Nkrumah (predsjednik Gane) sastali su se u jugoslavenskoj Misiji pri OUN-u u New Yorku 1960. godine. Svi okupljeni, osim Tita, već su bili 1956. u Bandungu. Gana možda ne djeluje kao utjecajan faktor, ali valja imati u vidu da je pod Nkrumahovim vodstvom, Gana imala ideju o razvoju atomske bombe.
Za daljnje unaprjeđenje odnosa ovih zemalja od velike su važnosti bila Titova prekooceanska putovanja kako bi svoje kolege (predsjednike i premijere) posjetio u njihovim domovinama. Simbol tih putovanja bila je njegova jahta „Galeb“, čije renoviranje traje i do danas. Domaćinima u tim zemljama zasigurno je bilo pravo osvježenje ugostiti predsjednika europske države. Tito je tako gostovao kod Nehrua 1954., Nasera 1956. i 1959., Sukarna, 1958., Sirimavo Bandaranaike (premijerke Sri Lanke – tadašnjeg Celjona) 1959. itd. Ti razgovori bili su konstruktivni, a uviđamo i znatiželju stranih državnika za jugoslavensku situaciju. Primjerice, Nehru je bio zabrinut oko toga što je Jugoslavija stupila u Balkanski pakt s Grčkom i Turskom jer su spomenute dvije države članice NATO-a. Smatrao je da bi se time mogla narušiti nesvrstanost prema vojnim savezima.
Povezivanje nesvrstanih država se nastavilo, te je kulminiralo njihovom Prvom konferencijom koja se odvila u Beogradu 1961. godine. Donošenje takve odluke zasigurno nije bilo jednostavno. Štoviše, jugoslavenski diplomat Aleš Bebler i jugoslavenski ambasador u Indiji, Dušan Kveder, otišli su u misiju kod Nehrua kako bi ga nagovorili da Indija ipak sudjeluje na Konferenciji. Razlozi za nevoljkost učestvovanja brojnih država na skupu u Beogradu bili su višestruki. Prvenstveno, moglo se postaviti pitanje zašto bi se njihov sastanak održavao u Europi koja ima jednu državu članicu, a ne u Africi ili Aziji, koje Pokretu daju glavninu članica. Zatim, Sukarno je s pravom mogao tražiti da se Prva konferencija održi u Indoneziji, pozivajući se na tradiciju Bandunga. Nehru je mogao povući argument brojnosti stanovništva čime bi Indija bila favorit.
Iako Jugoslavija nije imala kolonijalnu prošlost, velika većina država mogla se usprotiviti odlasku u Beograd zbog zazora prema Europljanima kao bivšim gospodarima i izrabljivačima. Dekolonizirane države posebno je moglo smetati što je Jugoslavija nakon 1948. izjednačavala zapadnjački imperijalizam sa sovjetskim hegemonizmom. Naime, bivšim kolonijama nije bilo lako prihvatiti da trebaju gajiti jednaku distanciranost prema npr. Britaniji i Francuskoj, kao i prema SSSR-u (pod čijom vlašću nikada nisu bile). Ipak, postojao je jak argument koji je odnio prevagu u debati oko mjesta održavanja prve konferencije jer je Jugoslaviji davao stratešku prednost kakvu ni jedna druga država nije mogla imati. Radilo se o tome da je Jugoslavija geografski bila smještena između NATO-a i Varšavskog pakta. Time je zemljopisno odražavala ono što su nesvrstane države željele postići.
Povijesna Beogradska konferencija 1961.
Ogromna uloga Jugoslavije u PNZ-u
Na taj način u Beogradu se odvila za ove prostore nezapamćena smotra državnika iz nama egzotičnih krajeva. Jugoslavija je bila otvorena i za upijanje kulture dalekih država o čemu svjedoči i Muzej afričke umjetnosti u Beogradu. Taj Muzej specifičan je po tome što se u njemu artefakti iz Afrike ne nalaze zbog otimačine pljačkaša koji su ih ukrali i donijeli u Europu (kao u Zapadnim zemljama), već kao donacije tih zemalja Jugoslaviji. Zanimljivo je istaknuti kako je već nekoliko godina ranije književnik Branko Ćopić napisao antikolonijalnu baladu „Lalaj Bao“. Dakle, u Jugoslaviji je postojao impuls za empatiju i pomoć afričkim državama već i prije nego što je to bio dio državne politike.
Jednom kad je svrstavanje uz potlačene narode postao službeni jugoslavenski narativ, ona ga se držala i po cijenu štete realpolitičkih uspjeha. Primjerice, 1956. Brijunska deklaracija eksplicitno je podržala borbu alžirskog Fronta narodnog oslobođenja (FLN) u ratu za neovisnost od Francuske. Time je Jugoslavija iznimno rano zauzela stranu u ratu koji je završio tek 1962. godine. Na taj način upropašteno je potencijalno francusko učlanjivanje u Pokret nesvrstanih, što samo po sebi ne bi bila nerealna ideja imajući u vidu da će 1966. godine Charles de Gaulle povući Francusku iz zapovjedništva (vojnog krila) NATO pakta, te su sve NATO baze morale biti uklonjene s francuskog teritorija.
Utjecaj Jugoslavije nastavio je rasti i nakon Beogradske konferencije. Tome je u određenoj mjeri pridonijelo i smanjenje indijske reputacije nakon kratkotrajnog rata Kine i Indije 1962. godine. Dodatan poticaj Titu da bude jedan od lidera Pokreta bio je ugledanje na vođenje partizanskih jedinica u Drugom svjetskom ratu koje su bile brojčano najmasovnije u Europi. Jugoslavija je bila jedan od pokazatelja fenomena koji će kasnije još više doći do izražaja, a to je da nije svaka članica PNZ-a na isti način percipirala nesvrstavanje. Primjerice, balansiranje odnosa sa SSSR-om i SAD-om bilo je konstantno ključno pitanje jugoslavenske vanjske politike. Ovaj Pokret joj je pomogao da takve pozicije artikulira na svjetskoj razini. S druge strane, Castrova Kuba (također članica PNZ-a), bila je deklarirano na antiameričkoj strani, te se na tom otoku 1962. godine odvio najnapetiji konflikt Hladnog rata, Kubanska raketna kriza.
Zaključak
Možemo zaključiti kako Pokret nesvrstanih nije stvoren iz jednog središta, već je nastajao iz različitih ishodišta. Kao njegov početak možemo uzeti konferenciju u Bandungu 1955. godine. Sastanak na Brijunima 1956. bio je prvi korak ka uvođenju Jugoslavije u PNZ. Povezivanju Jugoslavije s afričkim i azijskim državama pridonijela su Titova putovanja „Galebom“ u spomenute krajeve. Ti procesi kulminirali su u Beogradu 1961. godine na Prvoj konferenciji predsjednika država i vlada Pokreta nesvrstanih zemalja. Time uviđamo kako je jedina europska članica Pokreta nesvrstanih uspješno prikazala svoj geografski položaj da se prometne kao most između Istoka i Zapada. Nesvrstavanje je za Jugoslaviju bio način kako da postane prepoznatljiva u svijetu. Zanimljivo je kako je izbacivanje Jugoslavije iz sovjetskog lagera (što je u tom trenutku izgledalo kao njezin diplomatski poraz) rezultiralo njenim vanjskopolitičkim procvatom.
Naposljetku, PNZ je u vrijeme kojeg članak rad analizira, počeo sve jače sjati na geopolitičkom nebu. Budući da su ga uvjetovale konkretne političke silnice (dekolonizacija, blokovska podjela itd.) kojih više nema, taj sjaj PNZ nije uspio zadržati do danas. Također, interesantno je promotriti kako nesvrstavanje nije značilo isto određenje za svaku članicu jer nije svaka država bila zaokupljena istim problemima, niti je na jednak način sagledavala svjetska pitanja. Ipak, Pokret je u svojim počecima bio relativno usklađen.
