Autor: Matija Šerić
U rano jutro 28. veljače građani Bliskog istoka i svijeta probudili su se s viješću kako je krenula udružena vojna kampanja američkih (Operacija Epski gnjev) i izraelskih oružanih snaga (Operacija Razjareni lav) protiv Islamske Republike Iran. Nije to bilo kakva operacija, već klasični rat iliti brutalna agresija koja prkosi međunarodnom i američkom pravu. Iran je očekivano uzvratio udarom na američke baze u regiji i zatvaranjem Hormuškog tjesnaca. Iako izbijanje rata nije iznenadilo nikog lucidnog jer su se pripreme odvijale tjednima, posljedice ove „zračne koljačine“ mogle bi biti užasne u punom značenju te riječi.
Visoki ulozi
Formalno opravdavanje Donalda Trumpa za (preemptivni) napad na Iran je uništenje balističkih i nuklearnih sposobnosti Irana kako oni ne bi bili prijetnja Izraelu i SAD-u, te u konačnici svrgavanje šijitskog teokratskog režima. Iako je 12-dnevni rat iz lipnja prošle godine također imao cilj uništenje iranskih vojnih i nuklearnih potencijala, važan dodatak ove epizode je svrgavanje iranskog političkog poretka. Taj ekstra cilj drugim riječima znači rat do kraja i dramatično podizanje uloga. To je vidljivo tako što su izraelski projektili prvog dana napada likvidirali vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hameneija, ali i oko 40 visokih vojnih zapovjednika.
Očito su na formalnu promjenu Trumpove agende (Trumpov neformalni cilj je i ranije bio okončanje aktualnog režima) utjecali nasilni antivladini prosvjedi koji su krajem prošle i početkom ove godine uzdrmali šijitsku teokraciju s desecima tisuća mrtvih, ali vlast nisu svrgnuli. Ponovo se oglasio i prognani lider Pahlavi dinastije, Reza Pahlavi, čijeg su oca 1979. svrgnuli islamisti. Ako iranski narod sruši Islamsku Republiku, on je spreman vratiti se na tron kojeg je njegov otac izgubio.
Izrael i SAD napali su Iran
Nemogućnost mirne koegzistencije islamista i cionista
Posljednjih su se tjedana uz medijaciju Omana odvijali pregovori Amerikanaca i Irana koji su nastojali postići dogovor o iranskom nuklearnom programu, no to se nije dogodilo. Ni jedna strana nije željela dogovor. Realnog dogovora između cionista i iranskih islamista ne može i neće moći biti. Prvi žele uništenje teokratskog Irana, a drugi prestanak postojanja Izraela. Još se jednom pokazalo kako je 7. listopada 2023. napadom Hamasa na južni Izrael, kojeg je očito Iran podupro, prijeđena crvena linija. Razmjene vatre 2024., 2025. i 2026. samo su posljedica tog nerazboritog čina.
I treba biti jasan, izraelska strana je ona koja pobjeđuje u međusobnom sukobu koji je s proxy razine prebačen s vremenom na direktne sukobe. Hamas i Hezbolah su gotovo desetkovani, režim Bašara al-Asada u Siriji je svrgnut, iranska vojna moć je oslabljena, a u svakoj razmjeni vatre stradavaju najviši dužnosnici, poput znanstvenika, ministara, generala i na koncu samog ajatolaha. Očito je kako kako su tajne službe Mossad i CIA penetrirale duboko u strukture iranskog vojno-obavještajnog sustava, jer da nije tako svi ti atentati i ubojstva ne bi bili mogući.
Trump i Netanyahu ismijavaju međunarodno pravo
Iako to znaju i vrapci na grani, uvijek treba naglasiti kako je američko-izraelska agresija na Iran ilegalnog karaktera. Usprkos argumentu o preemptivnom napadu kako bi se spriječio iranski nuklearni napad, bilo kakav napad jedne na drugu državu može odobriti jedino Vijeće sigurnosti UN-a. Ono takvu odluku nije donijelo. Ponovo su UN i međunarodno pravo izigrani, nakon NATO agresije na Jugoslaviju 1999., agresije Amerike i partnera na Irak 2003. i Siriju 2014…
Da je u pitanju neka druga država, poput Rusije koja je napala Ukrajinu, dobar dio svijeta bi joj nametnuo sankcije. Ovako, niti jedna država ne razmišlja da SAD-u i Izraelu uvede sankcije osim nekih muslimanskih zemalja. Pokazuje se kako su Ujedinjeni narodi nemoćni kada veliki krše međunarodna pravila. I prema američkom pravu, ovakve napade može odobriti samo američki Kongres. Nadalje, likvidacija stranih poglavara je izričito zabranjena američkim zakonima donesenim tijekom 1970-ih. Trump je oba postulata prekršio, što je čin vrijedan opoziva u Kongresu. Važno je naglasiti kako okolne arapske države i NATO saveznici nisu dali formalnu potporu SAD-u i Izraelu u ovom ratu, iako neki od njih sudjeluju logistički.
Iranski civili – najveće žrtve
Premda Trump, Netanyahu i drugi visoki dužnosnici SAD-a i Izraela tvrde kako napad nije usmjeren protiv iranskog naroda, već samo protiv aktualne vlasti i njenih vojnih postrojenja, to je krajnje upitno. Praksa pokazuje kako su ponovo civili najveća žrtva rata. Civilne žrtve su prevladavajuće. Eksplozije u Teheranu, Komu, Isfahanu, Kermanšahu i drugdje su pogubne za obične ljude. Već sad se zna kako je barem nekoliko stotina civila izgubilo živote, uključujući 148 djevojčica u ženskoj školi u Minabu na jugu Irana. Naveliko se gađaju civilne mete, poput škola, bolnica, privatnih stanova. To je nešto što spada pod ratni zločin. Naravno, nitko neće Trumpa, Netanyahua i njihove pulene okriviti pred nekim međunarodnim sudom pravde za ratne zločine.
Iranski osvetnički napadi
Iranska osveta nosi velike opasnosti
Iranske trupe nisu mirovale već su pokrenule kampanju osvete gađajući dronovima i balističkim raketama američke i izraelske mete u regiji. Kuvajt, UAE, Bahrein, Katar, Saudijska Arabija, Jordan i Irak bili su meta jer se ondje nalaze američke vojne baze ili neka uporišta. Iranci su gađali i britansku vojnu bazu na Cipru, ali i civilna zrakoplovna postrojenja u Kuvajtu i Emiratima, jer oni služe američkim i izraelskim ratnim naporima. Meta je i sam Izrael koji provodi agresiju. I u iranskim osvetničkim napadima stradavaju također civili – barem desetak poginulih Izraelaca i stotine ozlijeđenih.
Sasvim sigurno će Iran pokušati pogoditi, odnosno potopiti dva američka nosača zrakoplova, USS Abraham Lincoln i USS Gerald R. Ford. Prvi se nalazi u Arapskom moru, a drugi u istočnom Sredozemlju i s njih se ispaljuju projektili i dronovi na iranski teritorij. Potonućem je zaprijetio još Homeini prije desetak dana dok je bio živ. Iako stručnjaci tvrde da Iranci nemaju kapacitete da potope američki nosač zrakoplova (to su jedini uspjeli japanski kamikaze u bitki kod Iwo Jime) mogu im nanijeti veliku štetu.
Zatvoreni Hormuški tjesnac
Već se dogodilo zatvaranje Hormuškog tjesnaca od strane Irana i brodovi kroz taj prolaz gotovo više ne prolaze. Riječ je o strateški iznimno važnom morskom prolazu koji povezuje Perzijski zaljev s Omanskim zaljevom i dalje s Indijskim oceanom. S jedne strane nalazi se Iran, a s druge Oman. To je o jedan od najvažnijih energetskih koridora na svijetu: kroz njega svakodnevno više od 20 posto globalne nafte (otprilike 20 milijuna barela) te jednaki udio svjetskog ukapljenog prirodnog plina. Tjesnacem se transportiraju goleme količine nafte iz Irana, Saudijske Arabije, Iraka, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kuvajta, dok plin ponajviše izvoze Katar i UAE.
Novi gospodarski udar za svijet
Budući da je na najužem dijelu širok svega 33 kilometra, Hormuz se smatra jednim od ključnih „uskih grla” svjetske pomorske trgovine. Svako dugotrajnije ometanje plovidbe tankera omest će svjetski pomorski promet i globalnu trgovinu, te će izazvati nagli rast cijena nafte i plina na globalnom tržištu. Sve to moglo bi rezultirati nestašicom goriva i robe široke potrošnje te galopirajućom inflacijom. Još jedan ekonomski udar iako se veliki dijelovi svijeta nisu još oporavili od gospodarske krize iz vremena korone.
Hormuški tjesnac je zatvoren
Trump – minimalnim troškom do najveće dobiti
Pitanje je kako će aktualni rat završiti? Budući da Trump gleda na svijet korporativističkim načinom, on smatra kako će likvidacija Hameneija i drugih visokih funkcionera dovesti do unutarnjeg rasapa iranske države, uslijedit će ulični prosvjedi, a uz pomoć Amerikanaca na vlast će doći šah Pahlavi. To je strategija minimalnih troškova i maksimalnog profita. Međutim, vrlo je upitno hoće li se doista odigrati taj scenarij.
Teokraciju neće biti lako srušiti
Štoviše, vrlo je jasno kako će strana agresija motivirati vatrene i manje ostrašćene pristaše teokracije da podrže vladajući režim, a takvih je prema procjenama oko 20 milijuna. Tvrdolinijaši bi mogli preuzeti ključne poluge moći. Potpora vladajućima je snažna u ruralnim područjima, a Iran je i dalje pretežno ruralna država. Bez ovladavanja ruralnim područjima eventualno osvojeni gradovi od strane ustanika ne znače mnogo.
Režim je dobro posložen i postoji plan za svaku situaciju. Za svaku rukovodeću poziciju režim ima oko desetak pripravnih dužnosnika. Pokazalo se kako brojni atentati posljednjih godina nisu nimalo promijenili vlast. Iranski predsjednik Masud Pezeškian izjavio je danas na državnoj televiziji da je novo vijeće vodstva započelo s radom, a ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi rekao je da će novi vrhovni vođa biti izabran za „dan ili dva”.
Kopnene invazije neće biti
Amerikanci mogu kontrolirati nebo nad Iranom, ali bez vojne čizme na tlu na vlasti će i dalje ostati islamisti, osim ako ih sam iranski narod ne svrgne. Trump niti ne razmišlja o kopnenoj invaziji Irana, koji je zbog svojih geografskih karakteristika praktički neosvojiv. Uostalom radi se o državi s oko 93 milijuna stanovnika i površinom od 1,6 milijuna kilometara kvadratnih. Na kartu invazije Amerikanci neće igrati.
Neizvjestan kraj
Očito su Amerikanci i Izraelci mislili kako će u roku nekoliko dana, ili maksimalno tjedan do dva, iranski režim krahirati. Ako se to ne dogodi, pitanje je imaju li plan B. Mogu zasipati teren bombama, projektilima i dronovima, ali sve dok se sami Iranci ne pobune, ne mogu ništa. Iran posjeduje preko tri tisuće balističkih projektila kojima može nanijeti određenu štetu neprijateljima. Puno veći problemi mogu nastati ako se kaos iz Irana proširi regijom, a to se već događa s Pakistanom i Afganistanom. Mogao bi uslijediti neki novi regionalni rat, možda unutar okvira sunitsko-šijitskog sukoba, što bi donijelo vrlo opasne posljedice. Velik dio islamskog svijeta mrzi Izrael, a to bi moglo u priču uključiti i Tursku koja je dala potporu Teheranu.
Opasno kolo nesreće hitro se vrti i ako se uskoro ne zaustavi, ne piše nam se dobro.
