Autor: Matija Šerić

Bosna i Hercegovina već je tri desetljeća međunarodno krizno žarište i jedno od politički najtrusnijih područja na ionako nestabilnom Zapadnom Balkanu. Poslije krvavog rata, od 1996. do danas uslijedio je novi rat tri etničke zajednice, ali srećom samo politički. Neki analitičari to stanje nazivaju hladnim ratom. Naime, sve tri strane Daytonski mirovni sporazum doživjele su kao privremeno rješenje za koje su vjerovale da će s vremenom proizvesti drukčiji ishod od formalno potpisanog. To nije iznenađujuće budući da su sami Amerikanci, kao glavni kreatori političkog uređenja BIH u studenom 1995., svim stranama tumačili daytonsku BIH onako kako su one to željele čuti. Srbima je obećana čvrsta autonomija Republike Srpske unutar BIH i možda čak odcjepljenje u budućnosti, Bošnjacima cjelovita BIH koja će s vremenom postati centralizirana i unitarna, a Hrvatima potpuna ravnopravnost s Bošnjacima u FBIH i specijalne veze s Republikom Hrvatskom.

Daytonska BIH – propali protektorat

Kako je vrijeme prolazilo stranci su preko Ureda visokog predstavnika uistinu mijenjali daytonsku BIH (koja je međunarodni protektorat) prema svojim željama. Međutim, usprkos upumpavanju milijardi dolara u sektor nevladinih organizacija i određenim strukturalnim promjenama, BIH nije postala ništa stabilnija 2025. nego što je bila krajem 1990-ih. Štoviše, može se reći kako se stanje promijenilo nagore. U prvim poslijeratnim godinama u zemlji je vladao umjereni optimizam i građani su gledali u budućnost bez sukoba da bi se s vremenom upalo u stanje apatije i besperspektivnosti i to u velikoj mjeri zahvaljujući upravo intervencijama protektora. Da stanje bude gore, tijekom 2020-ih pozivi na rat, mobilizaciju i odcjepljenje dijelova države postali su realnost na koju se javnost naviknula, a BIH je utonula u kriminal, korupciju i duboko siromaštvo u kojem živi oko milijun ljudi.

Izborni zakon kao dar Božji?

Posljednjih desetak godina u centru pozornosti, kako stranih tako i domaćih čimbenika, je promjena izbornog zakona kako bi sva tri politička naroda mogla birati svoje legitimne predstavnike. To je navodno ključ za preobrazbu bosanske države nabolje. Ako je vjerovati lokalnim i stranim dužnosnicima, očekivanja su da će nakon toga dogovora uslijediti praktički „renesansa“ BIH. Međutim, i da se izborni zakon uredi tako da bude načelno prihvatljiv predstavnicima Srba, Hrvata i Bošnjaka, neće stabilizirati BIH sve dok se ona i nadalje temelji na (post)daytonskim principima i načelima strane intervencije.

Dobar primjer toga je tzv. Mostarski sporazum iz 2020. u kojem su se HDZ BIH i SDA dogovorili o izbornom sustavu u gradu Mostaru. Zahvaljujući tom sporazumu izbori su uistinu održani poslije 12 godina, ali što se u praksi promijenilo? Osim činjenice da se izbori održavaju, ništa novo. Izbori su se pokazali kao žestoka politička bitka, ali ne zbog programa o boljem životu nego zato što su svojevrsni politički popis stanovništva. Hrvati i Bošnjaci mahnito glasuju za svoje kandidate samo kako bi neki od njihovih sunarodnjaka sjeo u gradonačelničku fotelju. Građani Mostara ne žive ništa kvalitetnije danas nego prije deset godina. Možda čak i gore. Iz toga proizlazi kako BIH treba temeljitu rekonstrukciju koja se ne temelji na nacionalnim sukobima nego na nacionalnim kompromisima i iznad svega, nacionalnom pomirenju.

Unitarizam i separatizam – rješenja koja to nisu

Ako BIH želi postati stabilna i održiva država treba odbaciti daytonski okvir i pronaći svoj novi put. Rješenje sigurno nije stvaranje „građanske“ iliti unitarističko-centralističke BIH koja bi se ustrojila bi po modelu jedan čovjek jedan glas zato što bi to dovelo do dominacije bošnjačkog naroda. To podsjeća na Miloševićevu retoriku iz 1980-ih ili na Kraljevinu Jugoslaviju 1930-ih u kojoj su dominirali Srbi. Rješenje nije ni samostalnost RS-a i njegovo pripojenje Srbiji jer bi to rezultiralo jačanjem nesigurnosti na prostoru Zapadnog Balkana te bi ojačalo separatizme u okolnim državama. Srbija do Šipova i Istočnog Drvara snažno bi uzdrmala Republiku Hrvatsku i stvorila osnovu za daljnje sukobe.

Federalizacija kao jedino održivo rješenje

Jedino kvalitetno rješenje koje može stvoriti funkcionalnu i dugoročno održivu bosansko-hercegovačku državu prvenstveno je potpuna i temeljita federalizacija cijele zemlje. Treba odbaciti daytonski okvir i stvoriti novi, održivi okvir za naredna desetljeća i možda stoljeća. Od postojećih okvira potrebno je zadržati vanjske granice države i konstitutivne narode (možda i registarske pločice vozila), a sve ostalo treba krenuti slagati ispočetka. Bosanska zagonetka je složena, ali apsolutno rješiva.

Prvo i osnovno, treba odbaciti aktualne entitete Federaciju BIH i Republiku Srpsku. Oba entiteta pokazala su se kao politički nestabilna i disfunkcionalna, gospodarski su zaglibili u siromaštvu i bijedi, demografski su slomljeni, kulturno zapušteni, a prometno su nelogični i neodrživi. Samo postojanje dva entiteta RS i FBIH nije politički mudro zbog postojanja tri konstitutivna naroda te naglašavanja nacionalnog karaktera u prvom, a geografskog u drugom entitetu.

Što federalizam jest, a što nije

BIH treba urediti na federalističkim osnovama. To je ustavnopravni poredak u kojemu je vlast u državi podijeljena između savezne (federalne) vlade i saveznih jedinica (kantoni, srezovi, distrikti, okruzi, regije) od kojih svaki ima značajnu autonomiju. Primjer uspješnih federalističkih država su Sjedinjene Američke Države, Rusija, Njemačka, Švicarska i Austrija. Kad se to uzme u obzir, pogrešno je govoriti kako je federalizam put u uništenje države BIH. Upravo suprotno, federalizam je put u ozdravljenje.

Kako bi izgledala federativna republika BIH

Bosna i Hercegovina se treba biti ustrojiti kao federativna republika koja će jamčiti ravnopravnost svih triju naroda, ali i nesmetano svakodnevno funkcioniranje – što u praksi znači brzo i efikasno donošenje odluka od strane nadležnih institucija. To se može postići tako da se stvori čvrsta središnja vlast u Sarajevu s jednom vladom i jednim premijerom. BIH se treba sastojati od saveznih jedinica s velikom autonomijom, a na koncu moraju postojati i općine i gradovi kao lokalna razina odlučivanja.

8-12 saveznih jedinica

S obzirom na to da se sastoji od 51,209 četvornih kilometara, BIH bi idealno bila uređena tako da u njoj postoji između 8 i 12 saveznih jedinica – velekantoni, makroregije, županije, okruzi (sam naziv nije toliko bitan). Neke od tih jedinica bi bile nacionalne, a neke multietničke – ovisno o sastavu stanovništva. Prilikom stvaranja federalnih jedinica u obzir se moraju uzimati povijesni, kulturni, gospodarski, geografski i prometni čimbenici, a ne crte razdvajanja tri vojske u posljednjem ratu ili isključivo etnički kriterij. Etnički kriterij jest važan, ali nije jedini.

Savezna razina – pariteti, veta i nacionalni parlamenti

Državna vlada i državni parlament birali bi se na općim izborima, a granice federalnih jedinica bi bile i granice izbornih jedinica – odličan način da se spriječi gerrymandering (pristrani izborni inženjering). Predsjednik države, koji bi imao uglavnom simboličke ovlasti, birao bi se u parlamentu. Na taj način bi se spriječilo preglasavanje bilo kojeg naroda u pokušaju da njegov pripadnik bude predsjednik zemlje.

Savezna vlada BIH sastavljala bi se na paritetu tri nacionalne skupine, npr. podjela ministarstava u omjeru 33-33-33 posto, npr. 5:5:5 Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Barem jedno mjesto svaka bi nacionalna skupina trebala prepustiti kategoriji nacionalnih manjina. Tako bi se spriječila diskriminacija nacionalnih manjina koje nisu nevažne. Odluke vlade bi se morale donositi dvotrećinskom većinom ministara iz reda svakog konstitutivnog naroda.

Osim saveznog općeg parlamenta, postojali bi i nacionalni parlamenti, nešto poput današnjih domova naroda, ali sa znatno jačom ulogom. Svaki narod bi imao svoj ekskluzivni parlament. Npr. Parlament bošnjačkog/srpskog/hrvatskog naroda. Dobar primjer koji bi trebalo slijediti je Hrvatski narodni sabor (HNS) BIH, naravno, ne u doslovnom smislu. U tim nacionalnim parlamentima mogli bi sjediti zastupnici neovisno o nacionalnosti (tako manjine ne bi bile zakinute), ali bi biračko tijelo moralo biti ekskluzivno srpsko, bošnjačko ili hrvatsko ili u većinskoj mjeri. Parlament svake nacionalne skupine imao bi pravo stavljati veto na odluke savezne vlade BIH kako bi zaštitio vitalne nacionalne interese svoga naroda. Npr. veto o prolasku trase autoceste ili postavljanja deponija otpada u sela naseljena nekim specifičnim stanovništvom.

Funkcionalna regionalna razina

Regionalna vlast bila bi uređena na istom principu kao i državna ako je regija multietničkog karaktera. Regionalne vlade birale bi se na parlamentarnim izborima. I u tim vladama federalnih jedinica trebao bi postojati paritet: 50-50 posto, ako su dva konstitutivna naroda, ili 33-33-33 posto ako su tri naroda zastupljena u većoj mjeri. Tako bi se osigurala jednakopravnost konstitutivnih naroda. Predsjednik regije bi se birao u parlamentu, a njegova uloga bila bi uglavnom proceduralnog karaktera.

I u svakoj multietničkoj federalnoj jedinici (kantonu, pokrajini…) postojali bi parlamenti konstitutivnih naroda (kopija onih na državnoj razini) koji bi imali pravo postavljati veto na odluke regionalne vlade. Opisani način je donekle preslika funkcioniranja Vijeća sigurnosti UN-a.

Svaka savezna jedinica imala bi značajnu autonomiju u svrhu lakšeg donošenja odluka na korist građana, poglavito u područjima kao što su financije, komunalna infrastruktura, obrazovanje, zdravstvo, unutarnji poslovi, kultura i sport. Ipak, decentralizacija ne bi rastakala nego jačala državu, a to se može napraviti kroz ustavne odredbe koje mogu sprečavati da regije prerastaju u države i da savezna vlada ima važne ovlasti.

Hrvati i Bošnjaci moraju prihvatiti i reklamirati federalističko uređenje

Iznesene ideje o federalističkoj Bosni i Hercegovini mogu zaživjeti isključivo ako ih prihvate hrvatske i bošnjačke intelektualne elite, a potom i političke strukture u BIH i u Republici Hrvatskoj koja je dio Europske unije i NATO saveza. Hrvatska može poslužiti Bošnjacima i BIH kao čimbenik koji će ih integrirati u euroatlantske asocijacije i zapadni tabor. Srpski politički predstavnici će se, naravno, protiviti takvim idejama budući da je njihova ideja razgradnja bosanske države kako bi mogla nastati Velika Srbija u nekom obliku. Međutim, ako bi predstavnici dva od tri konstitutivna naroda prihvatili ideju stvaranja federalne republike BIH i uz to imali potporu Republike Hrvatske, mogli bi krenuti u diplomatsku ofenzivu u međunarodnoj zajednici kako bi SAD i EU odbacili Daytonski sporazum i stvorili uvjete za stvaranje nove i uspješnije BIH. Kasnije bi trebalo pridobiti i dio Srba za potporu federalističkoj ideji. S obzirom na protivljenje Srba u BIH, Srbije i Rusije ovakvo rješenje može zaživjeti samo uz snažno pokroviteljstvo Washingtona. Svoj blagoslov bi mogli dati i Bruxelles, London, Ankara, Peking i drugi centri moći.

Suverena država, a ne protektorat bahatih stranaca

Nakon temeljite strukturalne reforme, BIH bi trebala početi funkcionirati kao suverena država, a ne protektorat (Ured visokog predstavnika OHR bi trebalo ukinuti kao i strane suce u Ustavnom sudu BIH) te bi trebala biti u kratkom roku primljena u EU i NATO savez. Protivljenje Srba u BIH i Srbije moguće je suzbiti kroz raspoređivanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda i/ili NATO-a na terenu te mogućim uvođenjem sankcija Srbiji ako pokuša intervenirati u BIH. Bosansko-hercegovački Srbi bi s vremenom morali prihvatiti reformu BIH zato što bi im donijela gospodarski napredak te bi se uvjerili da nacionalna ravnopravnost može postojati u multinacionalnoj državi. Ipak, jedan dio Srba je za normalnu BIH samo se toga boji reći zbog dominantno antibosanskih pogleda.

Bilateralni savez BIH i RH

Federativna Republika BIH trebala bi stvoriti politički savez s Hrvatskom u vidu partnerstva dvije države nalik na Višegradsku skupinu ili na specijalne odnose Velike Britanije i SAD-a. Riječ bi bila o klasičnoj bilateralnoj organizaciji, tj. političko-ekonomskom bloku. Hrvatska i BIH ostale bi dvije neovisne i suverene države, ali bi stvorile savez na političko-strateškim, carinskim, gospodarskim, prometnim, kulturnim i drugim osnovama. Takav savez predstavljao bi protutežu potencijalnim velikosrpskim tendencijama koje bi se učinkovito obuzdale te bi bio jamstvo funkcionalne države BIH.

Dvije države bi trebale imati zajedničku valutu (monetarna unija), a to je euro. BIH bi tako ušla u eurozonu. Labava granica između dvije države olakšala bi prometne koridore i gospodarske tokove u Jugoistočnoj Europi. Zašto? BIH i Hrvatska prostorno čine jednu zemljopisnu cjelinu koja spajanjem dobiva idealan oblik. Suludo je da danas od Dubrovnika do Osijeka treba putovati preko Karlovca kad je kroz srednju Bosnu put daleko brži i jeftiniji. Također, sramota je da se ne smije ništa prenositi preko granice (hrana, piće i dr.) za osobnu upotrebu. Stoga bi između dvije države trebalo stvoriti slobodan tok ljudi i dobara te ukinuti carine na svu robu. Tako bi bolje funkcioniralo i jedno i drugo gospodarstvo. Plinovodi, naftovodi, željeznice i druga infrastruktura mogla bi biti umrežena i ne bi morala mariti za granicu. Mogla bi se kreirati alternativna trasa autoceste A1 Zagreb-Split preko Bihaća i dalje do Livna, Trebinja i Crne Gore.

BIH – od kriznog žarišta do gospodarskog pokretača regije

Jedino jamstvo opstanka BIH je savez s RH, a jedino jamstvo opstanka RH je savez s BIH. Ako tog saveza nema, obje države postaju meta velikosrpskog imperijalizma, prije ili kasnije. I još važnije, obje države bi zbog svoje stabilnosti i uređenosti mogle postati važno čvorište međunarodnih gospodarskih investicija koje bi revitalizirale oba gospodarstva. Kad bi BIH zaživjela kao funkcionalna i stabilna federalna država triju konstitutivnih naroda na cjelokupnom njezinom teritoriju, to bi zatvorilo jedno krizno geopolitičko žarište na jugoistoku Europe i dalo snažan zamašnjak cijelom prostoru Ex-Jugoslavije. Stvorio bi se uzoran model za rješavanje drugih problema u višenacionalnim državama kao što su Kosovo i Cipar.

Iako predloženo rješenje trenutačno nije na stolu, morat će se početi razmatrati ako bosansko-hercegovački politički akteri žele sačuvati državu i ostvariti prosperitet za svoje državljane.