Autor: Ivan Toth
Snage Wehrmachta i Saveznika
Saveznici su imali preko 180,000 vojnika i brojna oklopna vozila, zrakoplove te mornaričke snage na raspolaganju. U iskrcavanju na Normandiji sudjelovala je američka Prva i Treća armija, sedam oklopnih divizija, dvije zračno-desantne divizije te 14 divizija pješaštva. Od zračnih snaga tu su bile američka 9. taktička zračna sila, američka 8. zračna sila te britanska 2. taktička zračna sila RAF-a. Britanska 21. Armijska grupa sastojala se od 2. Britanske armije koja je imala 4. oklopne divizije, 6. zračno-desantne divizije te 8. pješačkih divizija. U britanskoj vojnoj grupi sudjelovale su dvije kanadske pješačke divizije, jedna oklopna kanadska divizija te jedna poljska oklopna divizija.
Nacistička Njemačka je na raspolaganju imala pet divizija u Francuskoj i okolnim zemljama, uz još 18 divizija smještenih u Danskoj i Norveškoj. 15 divizija je bilo u fazi osnivanja u Njemačkoj. Vojni gubici tijekom rata, posebice na Istočnom frontu, značili su da Njemačka više nema „bazen“ za regrutiranje mladih i sposobnih ljudi u vojsku. Mnogi vojnici Wehrmachta smješteni u Normandiji su bili Ostlegionen (Istočne legije) – unovačeni ili dobrovoljci iz Rusije, Mongolije i drugih zemalja. Većinom su bili opremljeni neadekvatnom opremom koja je prethodno zarobljena te nisu imali motorizirani prijevoz.
Rommelovo pouzdavanje u obranu na plažama
Rommel je vjerovao da je najbolja šansa sprječavanja invazije na obali. Nije se pouzdavao u statičnu obranu. Znao je da će Saveznike odbaciti jedino ako ih napadne s čela i uništi. Zagovarao je taktiku obrane koja se sastojala od držanja što većeg broja divizija (pogotovo oklopnih) u neposrednoj blizini obale, kako bi one što prije napale savezničke invazijske snage i odbacile ih u more, jer ako bi se odugovlačilo s protunapadom, saveznici bi uspjeli nagomilati svoje brojne snage i onda iskoristiti svoju brojčanu i zračnu nadmoć nad razvučenim njemačkim snagama. „Rat ćemo dobiti ili izgubiti na obalama“, rekao je i nadodao „prva 24 sata nakon invazije bit će odlučujuća“. Rundstedt Gerd i drugi zapovjednici su se tome protivili – smatrali su da se invazija ne može zaustaviti na obali.
Ostali njemački generali zagovarali su konvencionalnu doktrinu
Gerd von Rundstedt, na čelu svih armija na zapadu i zapovjednici oklopnih jedinica – Hausser, Dietrich i von Grey su zagovarali konvencionalnu doktrinu: držanje formacije Panzer tenkova kod centralnog dijela Pariza i Rouena te njihovo slanje tek kada je potvrđen prodor Saveznika. Heinz Guderian, tada glavni inspektor njemačkih oklopnih snaga i otac njemačke doktrine oklopnog ratovanja vodio je žestoku polemiku s Rommelom, čija je zamisao o raspoređivanju snaga uzduž obale bila u suprotnosti s Guderianovim prvim zakonom oklopnog ratovanja, a to je koncentriranje svih jedinica u jedinstvenu snagu i zatim napadanje kao jedna organska cjelina. Rundsted je također naveo, što se vidjelo prilikom talijanske kampanje, da oklopne jedinice smještene uz obalu vrlo lako mogu biti oštećene ili uništene od topničke vrate s brodova. Rommelovo mišljenje je bilo da zbog savezničke nadmoći u zraku bilo kakav veći pokret tenkova neće biti moguć kada invazija već krene.
Hitlerova kompromisna odluka
Hitlerova konačna odluka je bila ostaviti tri divizije Panzera pod Gerdovim zapovjedništvom i dati Rommelu operativnu kontrolu nad tri divizije kao rezerve dok je on osobno preuzeo kontrolu nad 4 divizije kao strateškim rezervama koje se nisu smjele koristiti bez njegovog izravnog naređenja. Ključna pogreška je bila što se bez Hitlerovog dopuštenja nije moglo aktivirati jake oklopne snage, pa nije moglo biti brzog protunapada. Ipak, u jednoj stvari su se njemački zapovjednici slagali. Hitler nije, ali oni su bili uvjereni da će se Saveznici iskrcati na Pas de Calaisu, negdje između Somme i Dunkirka. Zato su imali dobre razloge: to je bio najkraći put za Ruhrsko područje u kojem je bila gotovo sva njemačka ratna industrija. Stoga se od 58 divizija raspoređenih po Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj, njih 25 nalazilo sjeverno od Seine, a samo 17 u trokutu između Seine i Loire.
Atlantski zid
Potaknut napadima na St. Nazaire i Dieppe 1942. godine, Hitler naređuje izgradnju zida duž obale Atlantika, od Španjolske do Norveške, kako bi se zaštitio od očekivane Savezničke invazije. Šest mjeseci je pola milijuna ljudi organizacije „Todt“ gradilo goleme bunkere, utvrđenja i topovske pozicije, koji bi pokrivale svako moguće mjesto iskrcavanja na francuskoj obali, a nepregledni kilometri obale bili su posijani milijunima mina i protutenkovskih zapreka. Zamišljeno je 15,000 stražarskih pozicija na kojima bi bilo raspoređeno 300,000 ljudi, ali je nedostatak betona i ljudstva značio da većina utvrđenih dijelova neće nikad biti izgrađena. Pas de Calais je bio najutvrđeniji dio zida pošto se očekivalo da će to biti glavno mjesto Savezničkog napada i iskrcavanja.
U području Normandije najbolja utvrđenja su bila na lučkim postrojenjima u Cherbourgu i Saint-Malou. Rommel je bio zadužen za nadgledanje izgradnje daljnjih dijelova zida i utvrđenja uzduž očekivane linije invazije, koja se protezala od Nizozemske do Cherbourga; ujedno je dobio i zapovjedništvo nad reformiranom Armijskom Grupom B , koja je uključivala 7. Armiju, 15. Armiju te snage koje su čuvale Nizozemsku. Rezerve su uključivale 2., 21. i 116. Panzer diviziju. Rommel je vjerovao da bi obale Normandije mogle biti mjesto gdje će Saveznici pokušati invaziju te stoga naređuje izgradnju obrambenih položaja koji će se protezati duž obale. Kako bi učvrstio mitraljeska gnijezda na strateškim točkama diljem obale, naređuje postavljanje drvenih kolaca, metalnih barikada, mina i velikih prepreka za tenkove, sve u cilju otežavanja kretanja neprijateljskih vojnika i tenkova.
Predviđajući da će se Saveznici iskrcati kada bude plima kako bi pješaštvo bilo što manje izloženo neprijateljskoj vatri na čistini, Rommel naređuje da se većina tih prepreka postavi uz oznake vodostaja vode. Uz to, na Rommelovu zapovijed, brojne mine uz obalu su bile povezane, sve kako bi se Saveznicima otežalo iskrcavanje. Saveznička zračna ofenziva nad Njemačkom je onesposobila Luftwaffe, što je dovelo do zračne nadmoći savezničkog ratnog zrakoplovstva iznad zapadne Europe, onemogućivši Rommelu učinkovitu zračnu podršku. Luftwaffe je imao samo 815 zrakoplova iznad Normandije dok su Saveznici imali 9,453. Rommel je naredio postavljanje zamki na livadama i poljima kako bi što više otežao slijetanje savezničkih aviona.
Koordinacija Saveznika s francuskim Pokretom otpora
Kroz organizaciju Francuske Snage izvan Domovine smještene u Londonu, britanski Odjel za posebne operacije je osmislio masovnu kampanju sabotaža koju je proveo francuski Pokret otpora. Saveznici su razvili četiri plana koje je Pokret trebao sprovesti na sam D-Dan i ostale dane nakon iskrcavanja:
1) plan Vert je bila 15-dnevna operacija s ciljem sabotiranja željezničkih linija
2) plan Bleu je uključivao uništenje postrojenja za proizvodnju električne energije
3) plan Tortue je bila operacija za odugovlačenje neprijateljskih snaga koje su trebale pojačati neprijateljske snage u Normandiji
4) plan Violet je uključivao presijecanje podzemnih telefonskih linija i teleprintera.
Otpor je obaviješten da ove operacije obavi putem kodiranih poruka koje su uključivale citate iz književnosti, stihove iz pjesama ili nasumične rečenice, čime su bile kamuflirane rečenice koje su imale pravo značenje. Tjednima prije invazije liste s porukama i njihovim značenjima su bile podijeljene članovima Pokreta otpora. Povećana radio aktivnost 5. lipnja je točno protumačena od njemačke obavještajne službe kao znak da je invazija neizbježna ili da je već u tijeku. Ipak, zbog prijašnjih iskustava krivih informacija i upozorenja, većina jedinica je ignorirala upozorenja. Izvještaj iz 1965. godine govori da su učinci sabotaža poduzetih sa strane Pokreta otpora rezultirale“ uništenjem 52 lokomotive a željeznička linija je prekinuta na više od 500 mjesta; Normandija je bila izolirana od ostatka Francuske od 7. lipnja“.
Aktivnosti savezničke mornarice
Pomorske operacije prije invazije opisao je povjesničar Correlli Barnett kao „nikad ponovljena majstorija planiranja“. Glavno zapovjedništvo je bilo u rukama britanskog admirala Sir Bertrama Ramsaya, koji je ranije služio časnik za vezu u Doveru za vrijeme evakuacije u Dunkirku prije četiri godine. On je također bio odgovoran i za planiranje pomorske invazije na sjevernu Afriku 1942., te također za jednu od dvije flote koje su prevozile trupe prilikom invazije na Siciliju iste godine.
Flota za invaziju se sastojala od 8 različitih mornarica, točnije od 6,939 brodova, 1213 ratnih brodova, 4126 desantnih čamaca različitih vrsta, 736 pomoćnih vozila i 864 trgovačka plovila. Većinu flote su činili brodovi iz Velike Britanije, koja je sudjelovala s 892 ratna broda i 3,261 desantnih čamaca. Sudjelovalo je 195,700 mornaričkog osoblja. Flota je bila podijeljena na Zapadnu Mornaričku Udarnu grupu, pod zapovjedništvom Alana G.Kirka, a koja je pružala podršku Amerikancima, i na Istočnu Mornaričku Udarnu silu, pod zapovjedništvom Admirala Sir Phillipa Viana, zaduženu za britanski i kanadski sektor. U floti se još nalazilo 5 ratnih brodova, 20 krstarica, 65 razarača i dva broda za nadzor operacije. Nijemci su imali tri torpedna čamca, 29 brzih napadačkih plovila, 36 R brodova te 36 minolovaca i patrolnih brodova- uz to, na raspolaganju je bilo i i par podmornica, a svi prilazi su bili minirani.
U 5:10 h četiri njemačka torpedna broda su došla do Istočne Udarne grupe te ispalili 15 torpeda, potopivši norveški razarač HNoMS Svenner blizu plaže Sword ali su promašili ratne brodove HMS Warspite i Ramillies. Nakon napada njemačka plovila su se okrenula i otišla istočno prema dimnoj zavjesi koju je stvorio RAF kako bi stvorio zaštitu za flotu od dalekometnih topova s obale Le Havrea. Saveznički gubici su uključivali i gubitak USS Corry i USS PC-1261 kod plaže Utah- uz gubitke brodova, valja spomenuti i gubitak velikog broja desantnih čamaca, koji su ili uništeni ili oštećeni.
Bombardiranje obale
Bombardiranje Normandije započelo je oko ponoći, gdje je preko 2,200 britanskih, američkih i kanadskih bombardera napalo mete duž obale te dalje u unutrašnjost. Bombardiranje obale većinom je bilo neučinkovito na plaži Omaha zbog niskih oblaka koji su otežavali vidljivost meta. Zbog straha od toga da bi mogli pogoditi i svoje snage na tlu, mnogi bombarderi su odgađali svoju napade te nisu uspjeli pogoditi obrambene položaje na plažama. Nijemci su imali 570 aviona na Normandiji i u okolnim zemljama na sam D-Dan te još 964 u Njemačkoj. Minolovci su počeli čistiti kanale za invazijske snage neposredno nakon ponoći te su završili odmah nakon zore, bez ikakvog susreta s neprijateljem.
Zapadna Udarna grupa uključivala je ratne bojne brodove Arkansas, Nevada i Texas, 8 krstarica, 28 razarača i jedan brod za nadzor. Istočna Udarna grupa je uključivala bojne brodove Ramillies i Warspite te brod za nadzor Roberts, 12 krstarica i 37 razarača. Bombardiranje od strane savezničkih mornaričkih snaga položaja iza linije bojišnice počelo je u 5:45 h, za vrijeme mraka; topnici su se odmah premjestili na prethodno zadane mete na plaži oko 5:50, čekajući razdanjivanje kako bi se vidjeli ciljevi na plaži. Kako su se vojnici trebali iskrcati na Utah i Omahu u 6:30 (sat vremena ranije nego Britanci), ova područja su bila bombardirana oko 40-tak minuta prije nego je počelo iskrcavanje na obalu. Neki od desantnih čamaca su bili prerađeni kako bi mogla pružiti blisku vatrenu podršku, dok su se samopropelirajući amfibijski tenkovi Duplex Drive (DD), posebno napravljeni za iskrcavanje na Normandiju, trebali iskrcati neposredno prije pješaštva kako bi pružili vatrenu podršku i zaštitu. Ipak, svega par ih je išlo ispred pješaštva dok su mnogi drugi potonuli prije nego što su došli do obale, posebice kod plaže Omaha.
Planiranje zračnih desanta
Uspjeh amfibijskog iskrcavanja na plažu uvelike je ovisio u uspostavljanju sigurnih utvrđenja odakle su moglo širiti dalje prema naprijed, stvarajući dobru logističku potporu za snage koje su trebale ići naprijed. Amfibijske snage su bile ranjive, posebice na jake neprijateljske protunapade, prije iskrcavanja glavnina snaga na obalu i stvaranja mostobrana za ostale snage. Kako bi eliminirale ili usporile neprijateljevu sposobnost da organizira i pokrene protunapad tijekom ovog kritičnog dijela bitke, zračne operacije, tj. zračni desanti, su imale za cilj zauzeti ključne položaje kao što su mostovi, križanje cesta i važnih prometnica te određenog dijela terena, osobito istočne i zapadne bokove, te mjesta za iskrcaj većine vojnih snaga.
Zračni desanti su vršeni na određenoj udaljenosti od plaža, odnosno linije bojišnice, kako bi se olabavio pritisak i udar na amfibijske snage na plažama a u nekim slučajevima čak i neutralizirala njemačka obrambena linija s topovima koji su ciljali snage na plažama te proširila prostor za prodor savezničkih snaga. Američka 82. i 101. Zračno-desantna divizija bile su zadužene za područje zapadno od plaže Utah, gdje su trebali zauzeti i staviti pod kontrolu ceste preko močvare, otprilike oko 2 km u unutrašnjost a sve kako bi se proširio mostobran na plaži Utah. Izvještaji savezničkih obavještajnih službi od sredine svibnja od dolasku njemačke 91. Pješačke divizije je značilo da će se zone za slijetanja morati pomaknuti prema istoku i na jug. Britanska 6. Zračno-desantna divizija, koja je bila na istočnom boku, imala je zadatak zauzeti mostove preko Caenskog kanala i rijeke Orne neoštećene, uništiti pet mostova preko Divesa , koji su se nalazili 9,7 km prema istoku te uništiti topove u Mervillu koji su ciljali plažu Sword. Padobranci francuske Slobodne Vojske iz britanske SAS brigade imali su zadatke u Britaniji od 5. lipnja do kolovoza u operacijama Dingson, Samwest i Cooney.
Dokumentarac o Danu D
Američko zračno iskrcavanje
Američko zračno-desantno iskrcavanje je započelo slijetanjem ljudi koji su trebali označiti mjesta za slijetanje u 00:15. Navigacija je bila teška zbog gustog snopa oblaka, što je dovelo do toga da je samo jedna od pet zona za slijetanje bila ispravno označena radarskim signalima i Aldis lampama. Padobranci iz 82. i 101. Zračno-desantne divizije, koji su brojali preko 13,000 ljudi, prevezeni su transportnim zrakoplovima Douglas C-47 Skytrains; kako bi se izbjegao let iznad flote za invaziju, avioni su došli zapadno preko poluotoka Cotentin te dalje preko plaže Utah.
Padobranci iz 101. Zračno-desantne divizije su počeli slijetanje oko 1:30 h, sa zadatkom zauzimanja uzvisine iza plaže Utah te uništavanjem cestovnih i željezničkih mostova preko rijeke Douve. C-47 nije mogao letjeti u zbijenoj formaciji zbog debelog pokrivača od oblaka što je dovelo do toga da su mnogi padobranci sletjeli daleko od svojeg prvobitnog mjesta za slijetanje. Mnogi avioni su letjeli toliko nisko da su bili izloženi protuzračnoj paljbi s oba boka i vatrom iz mitraljeza. Neki padobranci su poginuli zbog toga što im se padobrani prilikom slijetanja nisu otvorili, a drugi jer su upali u poplavljene kanale i utopili se. Okupljanje u borbene jedinice je bilo otežano zbog manjka radija i nezgodnog terena koji je bio prekriven granjem, kamenim zidovima i travom- neke jedinice nisu došle do svojih meta sve do poslijepodneva; do tada je nekoliko uzvisina već bilo očišćeno od strane pripadnika 4. Pješačke divizije koja je napredovala iz smjera plaže.
Pripadnici 82. su počeli pristizati oko 2:30 h, s glavnim zadatkom zauzimanja dva mosta prijeko rijeke Merderet i uništavanjem dva mosta preko rijeke Douve. Na istočnoj strani rijeke 75 % padobranaca je sletjelo unutar svojih zona te su unutar dva sata od slijetanja zauzeli važno prometno križanje kod Saint-Mère-Eglise (ujedno i prvi grad koji je oslobođen u invaziji) te su počeli utvrđivati zapadni bok. Zbog neuspjeha da se označe točno zone slijetanja, dvije pukovnije koje su sletjele na zapadnoj strani Merdereta su bile dosta raštrkane – svega 4 % je sletjelo na točno određeno mjesto. Mnogi su sletjeli u obližnje močvare, što je dovelo do utapanja. Padobranci su se organizirali u manje grupe koje se većinom bile kombinacije ljudi različitih činova iz različitih jedinica, pokušavajući se usredotočiti na obližnje ciljeve. Uspjeli su zauzeti most prijeko rijeke Merderet kod La Fiere ali ga nisu uspjeli zadržati te se borba za križanje nastavila kroz nekoliko dana.
Pojačanja i teška oprema su stigla gliderima od 4:00 do 21:00 h – kao i padobranci, mnogi su sletjeli daleko od svojih mjesta slijetanja. Čak i oni koji su točno sletjeli imali su poteškoća s teškim teretom, kao što su Jeepovi koji su se pomicali tijekom slijetanja, probijali drveni trup a u nekim slučajevima čak i prignječili članove posade. Nakon 24 sata samo se 2,500 ljudi iz 101. i 2,000 ljudi iz 82. Zračno-desantne divizije nalazilo pod zapovjedništvom svojih divizija, što je iznosilo otprilike oko 1/3 snaga koje su sletjele. Širok radijus iskakanja i slijetanja padobranaca je trebao zbuniti Nijemce i smanjiti njihovu učinkovitost alarmiranja ostalih trupa. 7. Armija je dobila obavijest o padobranskim skokovima i slijetanjima oko 1:20 h, ali Rundstedt početno nije vjerovao da je invazija takvog obujma u tijeku. Uništenje radarskih postaja uzduž obala Normandije tjednima prije same invazije značila je da Nijemci nisu bili u mogućnosti pravovremeno uočiti flotu, što se najbolje vidi po tome što su je uočili tek oko 2:00 h.
