Autor: Ivan Toth
Iskrcavanje na Normandiju, kodnog imena Operacija Neptun, je bila operacija amfibijskog napada i iskrcavanja koja je počela u utorak, 6. lipnja 1944. godine (označena još kao i D-Dan), a bila je dio plana savezničkog iskrcavanja unutar operacije Overlord, koja je imala za cilj osloboditi zapadni dio Europe od nacističke Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata. Kao najveći amfibijski desant s mora, operacija je imala za cilj oslobađanje sjeverozapadne Europe od nacističke vlasti te je pridonijela pobjedi Saveznika na Zapadnom frontu.
Uvod
Planiranje operacije započelo je još 1943. godine. U mjesecima koji su prethodili samoj invaziji, saveznici su provodili velike vojne varke kodnog imena Operacija Bodyguard, a sve u cilju zavaravanja Nijemaca o pravom datumu i mjestu savezničkog iskrcavanja. Vrijeme na sam dan iskrcavanja je bilo daleko od idealnog, ali alternative nije bilo jer bi odgađanje značilo kašnjenje od dva tjedna pošto su planeri invazije morali voditi računa o tome kada će biti idealni vremenski uvjeti, prvenstveno mjesec, plima i oseka, a što je značilo svega par dana u mjesecu kada je operacija takvog opsega moguća. Adolf Hitler je postavio njemačkog feldmaršala Erwina Rommela za zapovjednika njemačkih snaga i glavnog odgovornog za utvrđivanje Atlantskog zida u očekivanju Savezničke invazije.
Amfibijskom desantu i iskrcavanju prethodilo je intenzivno bombardiranje od strane zrakoplovstva, mornarice te zračni desant od 24,000 Amerikanaca, Britanaca i Kanađana koji su sletjeli iza neprijateljskih linija negdje iza ponoći. Savezničke trupe i oklopna vozila počeli su iskrcavanje na obale Francuske negdje oko 6:30 sati. Saveznici su područje obale Normandije, koje se protezala na oko 80 kilometara, podijelili u 5 sektora: plaže Utah, Omaha, Gold, Juno i Sword. Jak vjetar je uzrokovao pomicanje mjesta iskrcavanja istočnije od prvotne točke, što se posebice odnosilo na plaže Utah i Omaha. Vojnici su se iskrcavali pod mitraljeskom paljbom koja je dolazila s mitraljeskih gnijezda koja su se nalazila iznad obale dok je sama obala bila minirana i prekrivena različitim preprekama kao što su drveni kolci, metalne barikade i bodljikava žica, čineći time poteškoće ekipama koje su išle prve i čistile teren od prepreka.
Najviše žrtava je bilo na plaži Omaha, gdje su ujedno bile i najviše litice i uzvišenja; za razliku od Omahe, na plažama Juno, Gold i Sword nekoliko utvrđenih gradića je očišćeno tako što se išlo od kuće do kuće te su dva velika njemačka topa, koja su se nalazila na plaži Gold, onesposobljena. Saveznici nisu uspjeli ostvariti niti jedan od svojih ciljeva prvi dan iskrcavanja – gradići Carentan, St. Ló i Bayeux su bili i dalje pod njemačkom kontrolom, a Caen, glavni cilj, nije došao u Savezničke ruke sve do 21. srpnja. Samo su dvije plaže, Juno i Gold, bile povezane prvi dan, dok je svih pet plaža bilo povezano tek 12. lipnja. Svejedno, operacija je dobila vjetar u leđa kako su Saveznici napredovali tijekom sljedećih mjeseci. Njemačke žrtve na sam D-Dan se procjenjuju na 4,000 do 9,000 vojnika; Saveznici su imali najmanje 10,000 žrtava, s potvrđenih 4,414 ubijenih vojnika.
Pozadina bitke
Između 27. svibnja i 4. lipnja 1940. godine preko 338,000 vojnika Britanskog Ekspedicijskog korpusa i francuske vojske su bili zarobljeni uzduž sjevernih obala Francuske te su spašeni tek evakuacijom iz Dunkirka. Nakon što je Njemačka napala SSSR u lipnju 1941., sovjetski vođa Josif Staljin počeo je pritiskati Saveznike da otvore bojišnicu u Zapadnoj Europi, kako bi se rasteretila Crvena Armija. U svibnju 1942. godine Sovjetski Savez i SAD izašli su sa zajedničkom izjavom da je „postignuto potpuno razumijevanje oko otvaranja drugog fronta u Europi. Ipak, britanski premijer Churchill uvjerio je američkog predsjednika Roosevelta da odgodi obećanu invaziju, tvrdeći da i uz američku pomoć, „Saveznici nemaju adekvatnu vojnu snagu za takvu akciju“. Umjesto povratka u Francusku, Saveznici su odlučili pokrenuti ofenzivu na Mediteranu, gdje su britanske trupe već bile prisutne.
Do sredine 1943. godine kampanja u sjevernoj Africi je završena pobjedom Saveznika. Nakon toga pokrenuta je invazija na Siciliju u srpnju 1943. godine te je nakon toga proširena invazija na cijelu Italiju do rujna iste godine. Do tada Sovjeti su bili u ofenzivi nakon velike pobjede u bitci za Staljingrad. Odluka da se poduzme invazija preko Engleskog kanala unutar naredne godine donesena je na Tridentskoj konferenciji u Washingtonu u svibnju 1943. godine. Početno planiranje je bilo ograničeno dostupnošću vozila za amfibijski desant pošto je većina bila raspoređena na Mediteranu i Pacifiku.
Na konferenciji u Teheranu u studenom 1943. godine Churchill i Roosevelt su obećali Staljinu da će otvoriti dugo iščekivanu drugu bojišnicu u Europi u svibnju 1944.godine. Četiri mjesta su uzeta u razmatranje na iskrcavanje: Bretanja, poluotok Cotentin, Normandija i Pas de Calais. Kako su Bretanja i Cotentin bili poluotoci, Nijemci su bili u mogućnosti odmah zaustaviti savezničko napredovanje na relativno malom prostoru te su ta mjesta odbačena. Pas de Calais je bila najbliža točka od Britanije ka kontinentalnom dijelu Europe te se smatralo da će Nijemci tu točku i regiju najviše učvrstiti i ojačati. Područje je nudilo par prilika za daljnje napredovanje, prvenstvenu zbog toga što je područje bilo isprepleteno mrežom rijeka i kanala; za razliku od prethodnog, iskrcavanje na širok teren obala Normandije je dozvoljavalo mogućnost osvajanje luke u Cherbourgu, obalnih luka zapadno prema Bretanji te kopneno napredovanje i napad prema Parizu te naposljetku i prema Njemačkoj. Zbog navedenoga Normandija je izabrana kao mjesto iskrcavanja. Najveći nedostatak na obalama Normandije – malen broj luka – premostio bi se podizanjem umjetnih Mulberry luka. Serija specijaliziranih tenkova, nazvanih Hobarts Funnie’s, napravljena je posebno za iskrcavanje na Normandiju i tamošnje uvjete, kao što su velike prirodne prepreke nastale djelovanjem mora i pijeska, te pružanje vatrene podrške vojnicima na plaži.
Saveznici su planirali pokrenuti invaziju 1. svibnja 1944. godine – početni nacrt plana je prihvaćen na konferenciji u Quebecu u kolovozu 1943., a general D.E. Eisenhower je imenovan na vrhovnog zapovjednika Savezničkih snaga. General B. Montgomery je imenovan za zapovjednika 21. Armijske grupe koju su činile sve kopnene snage uključene u invaziju. Nakon što su vidjeli plan 31. prosinca 1943., Eisenhower i Montgomery su predložili da umjesto amfibijskog iskrcavanja s tri divizije i dvije u pozadini, bude iskrcavanje s pet divizija te zračnim desantom s tri dodatne divizije, sve kako bi se operacijom pokrio širi front i ubrzalo zauzimanje Cherbourga. Potreba za dodatnim amfibijskim vozilima zbog većeg opsega operacija značila je odgodu invazije za lipanj. Konačna brojka divizija koje su sudjelovale u bitci za Normandiju je bila 39: 22 američke, 12 britanskih, 3 kanadske, 1 poljska i jedna francuska, s preko milijun vojnika, svi zajedno pod britanskim zapovjedništvom.
Operacije „zavaravanja“
Operacija Overlord je ime dodijeljeno za invaziju većeg opsega na kontinentalni dio Europe. Prva faza operacije, amfibijski desant i uspostava sigurnog mjesta za zapovjedništvo, nazvana je Operacija Neptun. Kako bi dobili premoć u zraku koja je bila potrebna za uspješnu invaziju, Saveznici su započeli kampanju bombardiranja, kodnog imena Operacija Pointblank, ciljajuću njemačke tvornice za proizvodnju zrakoplova, naftnih derivata te aerodroma. Detaljna operacija zavaravanja, nazvana Operacija Bodyguard, poduzeta je mjesecima prije same invazije, sve u cilju zavaravanja Nijemaca o točnom vremenu i datumu invazije. Samoj invaziji su prethodile zračne operacije blizu Caena, na istočnom boku, kako bi se osigurali mostovi na rijeci Orne, te sjeverno do Caretana, kako bi se osigurano zapadni bok. Amerikanci koji su se iskrcali na plaže Utah i Omaha trebali su odmah prvi dan zauzeti Carentan i St.Ló, presjeći poluotok Cotentin te eventualno zauzeti luku i lučka postrojenja u Cherbourgu. Britanci na plažama Sword i Gold te Kanađani na plaži Juno trebali su štititi bok Amerikancima te pokušati uspostaviti aerodrom blizu Caena, uspostaviti obrambene pozicije na osvojenim neprijateljskim objektima te pokušati držati teritorij sjeverno od linije Avraches-Falaise unutar prva tri tjedna. Montogmery je predviđao oko 19 dana borbi dok sve Savezničke snage ne izbiju na obale rijeke Seine.
Pod „kišobranom“operacije Bodyguard Saveznici su proveli niz „pomoćnih operacija“, sve s ciljem zavaravanja Nijemaca o točnom vremenu i mjestu iskrcavanja. Operacija Fortitude uključivala je Fortitude North (Sjever), kampanju dezinformiranja koristeći lažni radio promet kako bi se navelo Nijemce da očekuju Saveznički napad u Norveškoj; druga komponenta je bila operacija Fortitude South (Jug), koja je uključivala stvaranje fikcijske Prve Grupe Vojske SAD-a pod zapovjedništvom general poručnika G.S.Pattona, koja je bila smještena u Kentu i Sussexu. Ova potonja operacija imala za cilj zavarati Nijemce i stvoriti dojam da će se glavni Saveznički napad odigrati kod Calaisa. Izvorne radijske poruke od 21. Armijske Grupe su prvo slane u Kent preko zemljane linije a zatim su emitirane, stvarajući kod Nijemaca dojam da je većina Savezničke vojske tamo smještena.
Patton je bio u Engleskoj sve do 6. srpnja, stvarajući kod Nijemaca dojam da će se drugi napad ubrzo dogoditi, i to kod Calaisa. Mnoge njemačke radarske postaje na francuskoj obali su uništene prilikom priprema za invaziju – uz to, noć prije invazije, manja grupa pripadnika SAS-a je postavila lažne padobrance kod Le Havrea i Isignya. Ovi „lažnjaci“ su naveli Nijemce da pomisle da je i dodatni zračni desant u tijeku. Iste noć, u operaciji Taxable, 617. eskadron RAF-a ispustio je metalne folije koje su navele Nijemce da krivo interpretiraju oznake na radarskom zaslonu kao pomorski konvoj kod Le Havrea; iluziju je dodatno potakla manja grupa plovila koja je plovila i vukla baražne balone. Slična operacija je poduzeta i kod Boulogne-sur-Mer, područja blizu Calaisa od strane 218. eskadrona RAF-a u operaciji Glimmer.
Vremenski uvjeti pred invaziju
Planeri invazije oslanjali su se na razne čimbenike vremenskih uvjeta, što je uključivalo razne stadije mjeseca, plime te vremena tijekom dana koje je bilo povoljno, a što je bilo svega nekoliko dana u mjesecu. Puni mjesec je bio poželjan pošto bi pružio osvjetljenje pilotima aviona, uz najveću razinu plime. Saveznici su htjeli izvršiti invaziju neposredno pred zoru, između niske i visoke razine mora, s nadolazećom plimom. Ovo bi poboljšalo vidljivost zapreka na plaži te skratilo vrijeme izloženosti vojnika na otvorenome. Eisenhower je izabrao 5. lipanj kao dan invazije; ipak, 4. lipnja uvjeti za invaziju i iskrcavanje su bili neadekvatni zbog oštrog vjetra i uzburkanog mora, što je onemogućavalo kretanje i pristajanje uz obalu amfibijskih vozila a niski oblaci su smanjivali vidljivost pilotima u pronalasku meta. Kapetan grupe James Stagg iz RAF-a sastao se s Eisenhowerom uvečer 4. lipnja te mu obznanio da on i njegov meteorološki tim predviđaju da će se vrijeme dovoljno popraviti da se invazija može izvesti 6. lipnja. Sljedeći datum, s odgovarajući uvjetima ali bez punog mjeseca, bi bio tek za dva tjedna, od 18. do 20. lipnja. Odgoda invazije bi značila povlačenje svih ljudi i brodova koji su već na pozicijama nazad u baze preko Kanala a što bi povećalo mogućnost da se planovi invazije otkriju.
Nakon rasprave s ostalim starijim zapovjednicima Eisenhower odlučuje da se ide s invazijom 6. lipnja; u slučaju da je invazija bila odgođena, velika oluja, koja je pogodila obale Normandije od 19. pa do 22. lipnja, bi onemogućila bilo kakvo iskrcavanje. Saveznička kontrola nad Atlantikom je značila da njemački meteorolozi imaju manje informacija o vremenskim uvjetima nego Saveznici. Kako je Luftwaffeov meteorološki centar u Parizu predviđao dva tjedna olujnog vremena, mnogi zapovjednici Wehrmachta su napustili svoje položaje kako bi prisustvovali „ratnim igrama“ u Rennesu a vojnici su dobili slobodno. Feldmaršal Rommel se vratio u Njemačku zbog ženina rođendana i da se sastane s Hitlerom kako bi ga uvjerio da mu pošalje još Panzer tenkova.
