Autor: Matija Šerić
Kada je krenula njemačka ofenziva, u Moskvi je zavladala strahovita napetost. Tu vijest je objavio novinski list Crvena zvijezda u članku koji je odisao ruskim nacionalizmom: “Naši očevi i djedovi podnijeli su sve žrtve kako bi spasili svoju Rusiju, svoju domovinu. Naš narod nikad neće zaboraviti Minjina, Požarskog, Suvorova i Kutuzova i ruske partizane iz 1812. Ponosni smo pri pomisli da u našim žilama teče krv naših slavnih predaka i mi ih moramo biti dostojni…” U samom srcu Rusije, u zavičaju Turgenjeva, vodila se i bitka kod Kulikova (u kojoj je knez Dmitrij Donski 1380. porazio Tatare) o čijem je ishodu toliko toga ovisilo.
Sovjetski mediji potiču optimizam ruskog naroda
Već prvog dana bitke postalo je jasno da je Njemačka u bitku ubacila goleme snage i da one trpe gubitke kojima nema presedana, a ne dobivaju mnogo zauzvrat. Priopćenje prvog dana borbi je glasilo: “Od jutros se naše jedinice žilavo bore protiv snažne neprijateljske pješadije i tenkova što napreduju u sektorima Orela, Kurska i Belgoroda. Neprijateljske snage podržavaju mnogi zrakoplovi. Svi su napadi odbijeni s teškim gubicima kod neprijatelja, a malobrojne njemačke jedinice samo su mjestimično uspjele neznatno prodrijeti u naše obrambene linije. Prvi izvještaji pokazuju da su naše jedinice onesposobile ili uništile 586 neprijateljskih tenkova i oborile 203 neprijateljska zrakoplova. Borbe se nastavljaju.”
Zemlja je bila oduševljena brojem od 586 tenkova jer se takvo nešto dotad nikad nije zbilo u jednom danu. Takav je osjećaj nastao u Londonu u jeku bitke za Britaniju kada je objavljeno da je u jednom danu oboreno 280 njemačkih zrakoplova. 6. srpnja se u priopćenju opet govorilo o neznatnom ruskom povlačenju. Broj uništenih tenkova je bio 433, a zrakoplova 111. Sedmoga je opet bilo 520 tenkova i 111 zrakoplova. Osmoga su Rusi već poduzimali protunapade, a njemački su gubici tog dana iznosili 303 tenka i 161 zrakoplov. 9. srpnja je tjeskobi, koja je trajala četiri dana, došao kraj. Nakon onih 586 tenkova ta tjeskoba više i nije bila tako intenzivna. “Tigrovi u plamenu” bio je naslov izvještaja s fronta, a objavljene su i izjave zbunjenih Nijemaca o “pokolju među njemačkom vojskom kakav još nikad nisu doživjeli”.
Tenkovski marš
Dana 6. srpnja Staljin je osobno telefonirao zapovjedniku 5. Gardijske tenkovske armije, generalu Pavelu Rotmistrovu kako bi naredio prodor prema Prohorovki, naporni trodnevni marš duži od 370 km. Bio je rođendan Rotmistrova i večera je održana. Kad su njegovi gosti stigli na stolu su zatekli vojne karte, a ne hranu i piće. Rotmistrov je pripremio detalje marša. Zdravica u čast njegovog zdravlja je priređena od pjenušca zaplijenjenog od jedne njemačke jedinice, i u 1.30 h ujutro 7. srpnja, 5. Gardijska tenkovska armija je započela pokret. Putovanje je bilo naporno. Vojska se morala kretati danju i noću unatoč prijetnji koju su predstavljali njemački Ju-87 strmoglavi bombarderi naoružani s posebnim oružjem za uništavanje tenkova. Sovjetski zrakoplovi su letjeli iznad povorke kako bi rastjerivali njemačke zrakoplove. Rotmistrov je putovao zajedno sa svojim osobljem u kamionima koji su služili kao privremeni štab, kontrolirajući svoje trupe radijom dok su se kretali prema bojištu. Zapovjednik rezervnog fronta, general Konjev, nalazio se u zrakoplovu na sigurnoj udaljenosti kako bi promatrao pojačanja u pokretu. To je bilo prvi put da se cijela tenkovska armija kretala snagom svojih motora a ne željeznicom.
Teški vremenski uvjeti
Uvjeti su se uskoro pogoršali. Vrućina je bila nesnošljiva već u osam ujutro. Beskrajna rijeka vozila dizala je gust dim koji je zasuo vojnike, vozila i konje kao u nekom čađavom filmu. Ali nije bio film, bila je to surova stvarnost. Vojnici su uskoro bili natopljeni znojem i izmoreni žeđu. Pokazalo se da se radi o izvanrednom ispitu izdržljivosti sovjetskih oklopa. Iznenađujuće je da je tek nekoliko njih izgubljeno usprkos grubom terenu i prašini. Kad je armija bila zaustavljena 9. srpnja, 90-ak kilometara od crte bojišta, još uvijek je bila netaknuta borbena sila. Tog dana je Rotmistrov naredio postavljanje svojih trupa na borbene položaje i preostalu udaljenost do fronta su morali proći bez zaustavljanja. 10. srpnja iscrpljene trupe su stigle na bojište.
Priprema za tenkovski mega okršaj
Rotmistrovu je bilo naređeno da se pripremi za veliku tenkovsku bitku, ali on nije imao pojma o čemu se radi. Protiv superiornih Tiger tenkova i Ferdinand pokretnih topova bilo mu je naređeno da koristi svoje T-34 tenkove u borbi “prsa na prsa”. Veća manevarska sposobnost T-34 tenkova dopustila im je da napadaju njemačke tenkove s bočnih strana i straga gdje je mogla biti nanesena znatna šteta. Dva dana su provedena u pripremi. Njemački pritisak nalazio se zapadno i istočno od Prohorovke i očajnički napori su poduzimani da se zadrže bokovi i spriječi njemački prodor prije nego što rezervna armija bude spremna za djelovanje. Žukov je naredio deset pukovnija artiljerije da namjeste pozicije oko centra mjesta kako bi efikasno mogle ciljati njemački oklop. Staljin je naredio Vasiljevskom, zapovjedniku stožera Crvene armije, da preuzme zapovjedništvo bitke osobno. Ujutro 12. srpnja dvije ogromne tenkovske sile suočile su se jedne s drugom: 850 sovjetskih tenkova protiv više od 600 njemačkih – najveća tenkovska bitka cijeloga rata.
Bitka kod Prohorovke
Rotmistrov se dovezao do zemunice u voćnjaku iznad bojnog polja. Ispod njega se protezalo prostrano polje pšenice, u nijansama žute boje sa suncem na obzoru. U daljini su ležale tamne šume gdje je znao da su njemačke trupe skrivene. Izviđačke patrole su čule buku stotine motora tijekom noći dok su SS divizije zauzimale svoje pozicije. Sada je cjelokupna scena bila neuobičajeno tiha izuzev čavrljanja na komunikacijskim linijama. Točno u 6.30 sati prvi njemački zrakoplovi su se pojavili. Pola sata kasnije, brojni njemački bombarderi letjeli su poput insekata. Njihovo zujanje je bivalo sve glasnije dok su prelijetali ruske položaje i bacali bombe na šume i sela oko Prohorovke. Prije nego što su dovršili svoj posao, sovjetski zrakoplovi-lovci su ih napali u velikim brojkama. Zrakoplovi obje zaraćene strane su počeli padati s neba a eksplozije pogođenih zrakoplova su zamijenile eksplozije bombi.
Valovi sovjetskih bombardera i lovaca su zauzeli njihovo mjesto, ciljajući okolne šume u kojima su se skrivali Nijemci bombama i raketnom paljbom. Sovjetska artiljerija je započela svoju paljbu, obasipala je vatrom i bombama zaklonjene SS trupe. Tada je u 8.30 h Rotmistrov izrekao šifru za napad: “čelik, čelik”, što se na ruskom izgovara staljin. Riječ je sjevnula među vojskom. Tenkovi T-34 maknuli su se s lokacija na kojima su se skrivali i krenuli su na pšenična polja. U točno isto vrijeme, kao da je “čelik” bio i za njih signal, njemački tenkovi i topovi počeli su pokret iz ruba šuma. Na području nešto većem od 7 km kvadratnih preko tisuću tenkova se sukobilo. Nijedna strana nije željela sudar takvog intenziteta ali on je bio neizbježan.
Žestoki okršaj jedva je bio vidljiv s brda iznad gdje je Rotmistrov promatrao zbog dima i prašine. Tijekom dana, jaka kiša, munje i gromovi dodali su prirodni dodatak cijelom spektaklu. Tenkovi su uskoro bili toliko ispremiješani da su obje strane prestale koristiti potporu artiljerije i zrakoplova. Tenkovi T-34 iako slabiji od njemačkih, nastojali su prići što bliže Tigerima i Panterima kako bi nanijeli što veću štetu. Kada su ostali bez municije zabijali su se u njemačke tenkove. Dok su njihovi motori prilazili kraju uporabljivosti približavali su se njemačkom oklopu. Tenkovi sa slomljenim kotačima i drugim dijelovima nastavili su pucati sve dok nisu ostali bez municije. Kad su tenkovi postali potpuno neupotrebljivi, sovjetski vojnici izišli su na otvoreno polje i bacali benzinske bombe i granate.
Bilo je malo reda u borbi. Obje strane pretrpjele su užasne gubitke. Do kraja dana preko 700 tenkova ležalo je razbijeno, uništeno ili pokvareno u različitim oblicima od razbijene kupole, otpalih cijevi, itd. Oko njih nalazilo se tisuće mrtvih i izgorenih tijela vojnika Wehrmachta i Crvene armije. Nakon osam sati obje strane prestale su se boriti. Svugdje u okolici harali su požari na farmama i u selima, a livade i voćnjaci postali su crni od beskrajnih eksplozija. Kad je navečer Rotmistrov bio u stanju napustiti zemunicu kiša je prestala. U zraku se osjećao miris paljevine. Nakon zaglušujuće bitke, čuo je zvuk popravaka. Male skupine izviđača su prelazile duž polja tražeći njihove ranjene. Nijemci su raznijeli tenkove koji se nisu mogli popraviti. Rijeka municije, goriva i drugih potrepština dovezena je kamionima. Inženjeri su postavili nove mine. Rotmistrov je zaspao nešto prije zore, a probudila ga je nekoliko sati kasnije buka bombi koje su padale.
Neodlučeni rezultat
Bitka nije odlučena prvoga dana, ali je bio jasniji njezin ishod. Njemački gubici su bili preveliki da bi dozvolili daljnji napredak. Sovjetske snage zadržale su njemački napad, ali napravile su mali napredak. Bočni pokreti njemačkih trupa lijevo i desno bili su odbijeni. Kad su napadi započeli sljedećeg jutra, nije bilo borbe prsa o prsa. Nijemci su ispitivali mogućnosti kako da prođu pokraj sovjetske obrane, ali Vasiljevski i Vatutin su premještali postrojbe brzo kako bi odbijali napade. Dva dana daljnjih borbi pokazalo je da Nijemci nisu u mogućnosti probiti sovjetsku obranu.
Dana 15. srpnja bitka je konačno završila tako da su se obje vojske nalazile više ili manje gdje su i krenule u bitku. SS divizije su bile devastirane. Divizija “Mrtvačka glava” koji je nosila najveći teret bitke kod Prohorovke bila je povučena s fronta. Panzer armija izgubila je više od polovice svog ljudstva i oklopa. Neke divizije su bile toliko pogođene da im je ostalo samo 17 uporabljivih tenkova. Sovjetski gubici također su bili visoki. Dan nakon tenkovskog sukoba, Rotmistrovu je ostala samo polovica početne sile, usprkos pojačanjima koja su dolazila s drugih dijelova bojišta.
Dokumentarac o bitki
Velika tenkovska bitka je ostavila više ruske zapovjednike duboko potresenim. Maršal Žukov stigao je 13. srpnja da sam vidi štetu. Bio je vožen kroz bojno polje s Rotmistrovom i Nikitom Hruščovom, partijskim predstavnikom. Zaustavili su automobil nekoliko puta kako bi promatrali tenkove i metal do metala. Rotmistrov je kod svojih gostiju primjećivao nekarakterističnu potištenost. Žukov koji je premještao cijele armije na kartama na stolu bio je “zadivljenom” scenom stvarne bitke. Kada je Vasiljevski, 12. srpnja promatrao tenkovsku bitku na njega je, kako se kasnije prisjetio, ostavila “neizbrisivu impresiju”.
“Pustinja” uništenih tenkova
Tjednima nakon bitke cijela regija, 48 km dugačka i 48 km široka, ostala je, kao što je jedan dopisnik napisao, “odvratna pustinja”. Nekoliko kilometara daleko u zraku se osjetio miris stotina nepokopanih leševa koji su trunuli na ljetnoj žegi. U Kursku se moglo razumjeti nezaboravan izraz skovan od strane pisca Ilje Ehrenburga koji je opisao to ljeto 1943. “dubinskim ratom”.
Za četvrti dio članka kliknite ovdje.
