Autor: Matija Šerić
I Nijemci i Rusi su osjetili da će bitka biti presudna. Crvena armija je 40% svoga ljudstva i 75% oklopnih snaga stavila u borbenu zonu. Gubitak tih snaga prouzročio bi katastrofu. Što se tiče Hitlera, uspjeh Citadele je bio važan pa je zbog nje odgodio početak kako bi bio siguran u njemačku snagu. Nacistički diktator je sada bio prisiljen balansirati ratne napore na Istoku s širim potrebama Drugog svjetskog rata.
Od ljeta 1943. Njemačka je bila izložena jakom bombardiranju britanskih i američkih zračnih flota koje su vezivale velik broj ljudi za protuzračnu obranu, a koji bi inače bili poslani na Istočni front. Kocka u sjevernoj Africi nije uspjela i Sile Osovine su bile konačno poražene u svibnju u Tunisu s predajom od 150.000 njemačkih i talijanskih vojnika. Dok se operacija Citadela pripremala, njemački vođe su bili svjesni da bi zapadni Saveznici mogli koristiti sjevernu Afriku kao odskočnu dasku za otvaranje južnog fronta u Italiji ili na Balkanu. Njemačke trupe na Istočnom frontu su i dalje posjedovale stratešku inicijativu ali bi je izgubile ljetnim porazom.
Zatišje prije uragana
Ruski obavještajci su morali saznati informaciju kada će njemački napad započeti. Već u svibnju postojale su naznake da bi se napad mogao dogoditi svakog trena. Crte obrane još nisu bile utvrđene po planu ali stanje uzbune je proglašeno. Hitler je, međutim, odgodio napad planiran za 3. svibnja na 12. lipnja. Takva odluka nije bila ispravna. Što su Nijemci duže čekali sve više su bili napeti i dekoncentrirani. Za ruske vojnike u kurskoj izbočini zatišje je značilo tjedne i tjedne osciliranja između napetog stanja iščekivanja napada i svakodnevne vojne rutine. Čekanje od više od dva mjeseca napregnulo je moral trupa koje su znale da uragan dolazi i da ga mnogi preživjeti.
U zadnjem tjednu lipnja sovjetska armija primijetila je iznenadne promjene. Od presretnutih njemačkih poruka bilo je jasno da se neprijatelj priprema za početak napada. Proglašeno je stanje uzbune. Ofenziva se očekivala između 3. i 6. srpnja. Dana 2. srpnja sovjetske trupe su prešle na stanje potpune uzbune. Iznenadno, 4. srpnja sva aktivnost na bojištu je prestala i nastupila je tišina. Zarobljeni njemački vojnik na južnom dijelu izbočine svjedočio je da njemačka ofenziva počinje 5. srpnja ujutro. Voronješki front generala Vatutina koji je držao crte preko puta Belgoroda i Harkova dobio je zapovijedi da započne artiljerijsku paljbu kako bi poremetio njemačke postave. Žukov je bio u stožeru Crvene armije kako bi koordinirao bitkom.
Prvi dan bitke
Oko dva sata ujutro 5. srpnja stigla je vijest od zarobljenog njemačkog pješadijskog inženjera koja je dala točno vrijeme napada. U 3 sata ujutro Nijemci su planirali napasti. Bez čekanja odobrenja Staljina, Žukov je naredio zračne i artiljerijske napade. Nitko se nije mogao odmarati već se moralo djelovati. Staljinova uzrujanost u Moskvi bila je očita kad ga je Žukov zvao telefonom. U 2.30 sati mogla se čuti grozna tutnjava. Zvukovi topova, raketa i bombi pomiješali su se a taj je zvuk Žukovljevim ušima zvučao kao “simfonija iz pakla”. Njemački zapovjednici bili su potpuno iznenađeni. Neko vrijeme su mislili da su žrtve sovjetske ofenzive za koju nisu imali nagovještaja.
Kada je postalo evidentno da se ne radi ni o čemu većem nego o napadu koji je imao za cilj poremetiti njemačke pripreme, izdana je zapovijed da se napad nastavi po planu. 9. Panzer armija Feldmaršala Waltera Modela potpomognuta od strane Tiger tenkova i novih pokretni
h topova Ferdinand na vlastiti pogon, krenula je naprijed kako bi na uskom bojištu našla prolaz kroz Žukovljevu tvrđavu. Radilo se o napadu na sjeveru izbočine prema Ponyri i Olkhovatki. Bili su suočeni s mrežom obrambene vatre što se razlikovalo od bilo čega što su Nijemci do tada iskusili. Probijali su se naprijed po nekoliko metara koliko je bilo moguće.
Stotine sovjetskih prepreka bilo je pojačano mobilnim anti-tenkovskim komandosima koji su pokretali suicidalne napade na neprijateljske tenkove s benzinskim bombama i grubim predmetima kako bi onemogućili njemačke tenkove prije nego što bi došli vojnici s anti-tenkovskim granatama. Sovjetski vojnici su se skrivali u jarcima i bacali su granate pred nadolazeće tenkove. Težak oklop njemačkih tenkova i topova prisilio je sovjetske jedinice da im se suprotstave na vrlo bliskoj udaljenosti. Nakon prvog dana Nijemci su zauzeli 6,5 km terena.
Nijemci svim silama pokušavaju napredovati
Sljedećeg dana, 6. srpnja, Model je doveo još tenkova. Sila od 3.000 topova i 1.000 tenkova napala je front širine samo 10 km. Premještanje naoružanih rezervi iz unutrašnjosti kurske izbočine na crtu fronta zadržalo je napad i nanijelo teške gubitke osvajačima. Sljedeći dan pokazao se sudbonosnim. 7. srpnja krećući se na više od 11 kilometara njemački tenkovi su preusmjereni prema selu Ponyri. Bitka je bila stalna. Grmljavina topova, bombi i gust dim uskoro su učinili nemogućim išta vidjeti. Njemački oklop bio je suočen s najjačom obrambenom crtom i morao se zaustaviti. Sljedećeg dana, drugo selo, Olkhovatka, izabrano je za njemački prodor. Velika koncentracija tenkova na uskim pristupima prema selu učinila ih je lakim plijenom za sovjetske teške bombardere, anti-tenkovske bacače i tešku artiljeriju.
Propast napada na sjeveru izbočine
Dana 9. srpnja njemačke trupe na sjeveru dosegle su svoj limit. Žukov je rekao Staljinu da je došao priželjkivani trenutak. Protuofenziva na sjeveru je planirana za 12. srpnja i tako se i dogodilo. Kad je počela, njemački napad je bio “smrvljen”. Divizije Rokosovskog pojačane od “poplave” opskrbnih materijala i ljudstva dovezene su kroz novo izgrađene željezničke linije specijalno za bitku kod Kurska, prisilile su napadače da se povuku preko rovova i utvrđenja koja su probili prethodni tjedan što je označilo da je njemački napad na sjeveru neslavno propao.
Operacije na južnom dijelu izbočine
Na južnom dijelu kurske izbočine situacija za Sovjete je bila manje ohrabrujuća. Premda su sovjetske obavještajne informacije o njemačkim namjerama bile točnije nego prethodnih godina, raspodjela njemačkih trupa je krivo procijenjena. Glavni teret napada očekivao se na sjeveru i sovjetska obrambena uporišta su tamo bila jača nego na jugu. 4. Panzer armija generala Hermanna Hotha krenula je na manje branjeni dio bojišta. Crvena armija se borila kako bi zadržala napredovanje Wehrmachta žestokom energijom kao i na sjeveru, ali je generalu Vatutinu nedostajalo teškog oklopa i gustoće artiljerijske paljbe s kojom je Rokosovski uhvatio u zamku Modela.
Hoth je posjedovao devet Panzer divizija, kremu njemačkih oklopnih snaga, predvođenih s tri najmoćnije postrojbe njemačke vojske: SS Panzer divizija “Mrtvačka glava”, SS “Das Reich” i SS “Leibstandarte Adolf Hitler”. Te fanatične divizije su toliko jako udarile u prva dva dana okrutnih borbi da se zauzele skoro 32 kilometra terena prema ključnoj cesti Oboyan-Kursk. U njemačkom stožeru Manstein je čekao s velikim samopouzdanjem da će se sovjetski front urušiti kao što je toliko često u prošlosti bio slučaj.
Sovjeti zaustavljaju prodor SS-ovaca
Ovoga puta Sovjeti su se održali na nogama. 7. srpnja SS divizije su dosegle glavnu obrambenu crtu nakon napornih napada protiv početnih prepreka. Na njihovom putu sada se nalazila jaka sila – 1. Tenkovska armija. Ritam napada je počeo usporavati. 9. srpnja Panzer divizije grupirale su se u moćnu oklopnu “šaku” i udarile su zajedno kako bi probile rupu u sovjetskoj obrani. Prešle su preko male rijeke Psel, posljednje prirodne barijere između Nijemaca i grada Kurska. Prednje jedinice SS divizije “Mrtvačke glave” kreirale su mali mostobran. To je bila najisturenija točka do koje su Nijemci napredovali tijekom bitke. U nemogućnosti da napravi daljnji prodor, Hoth je preusmjerio težinu napada sjeveroistočno prema malom željezničkom čvorištu u selu Prohorovki.
Pet dana, počevši od 9. srpnja 1943. bili su najpresudniji u cijeloj bitki kod Kurska. Oklopni SS korpus se pregrupirao i pripremio za ono što je smatrano da će biti odlučan manevar protiv sovjetskih snaga čiji su se veliki gubici vojnika i strojeva mogli vidjeti po pougljenim tijelima i spaljenim topovima koji su zacrnili pejzaž. Više od 500 teških tenkova, mnogi od njih moćni Tiger i Panter koji su mogli nadmašiti sovjetski T-34, valjali su se naprijed. Sovjetsko zapovjedništvo je reagiralo tako da je pozvalo neke od svojih dragocjenih rezervi koje su se nalazile daleko iza crte bojišta u spremnosti za protunapad.
Za prvi dio članka kliknite ovdje.
