Autor: Matija Šerić
Kada učenici, iz želje ili potrebe za učenjem geografije, uzmu u ruke globus i krenu ga vrtjeti vrlo brzo naići će na Saveznu Republiku Brazil. To nije iznenađujuće budući da je Brazil nemoguće neprimjetiti na političkoj karti svijeta. Nalazi se otprilike u centru globusa odmah ispod ekvatora i ogroman je površinski – zauzima oko 50% teritorija Južne Amerike.
Prostire se na 8,5 milijuna kilometara kvadratnih u četiri vremenske zone: od velike rijeke Amazone i kišne Amazonske prašume na zapadu do istočnih metropolisa na Atlantskom oceanu kao što je Sao Paulo (najmnogoljudniji grad u Amerikama s 12 mil. st.). Prema najnovijim procjenama, Brazil ima oko 212 milijuna stanovnika i demografski čini 50% stanovništva Južne Amerike. Brazilska nacija je po površini i broju stanovnika najveća nacija Latinske Amerike.
Neiskorišteni potencijali
Kada promatraju kartu svijeta manje upućeni promatrači obavezno bi svrstali Brazil među najmoćnije države svijeta kako u politici, a tako i u gospodarstvu. Na prvi pogled takav zaključak se nameće jer kad se analiziraju obje Amerike, Sjeverna i Južna, Brazil je prema površini, stanovništvu i resursima odmah iza Sjedinjenih Država. Samim time moć i utjecaj Brazila u međunarodnoj sferi, političkoj i gospodarskoj, ne bi trebali biti daleko od utjecaja SAD-a. Međutim, u stvarnosti brazilska moć je uvijek bila daleko slabija od američke.
Zbog specifičnih unutarnjih i vanjskih povijesnih okolnosti, Brazil nikada nije bio ništa više od regionalne sile, a i status regionalne sile često je bio samo formalan upravo zbog utjecaja „Unclea Sama“ i Monroeove doktrine. Zbog grandioznih potencijala a skromnih rezultata, Brazil se pomalo ironično uvijek svrstavao u zemlje budućnosti, a ta budućnost bi se konačno trebala dogoditi u aktualnom stoljeću. Ogroman teritorij i stanovništvo, potentno gospodarstvo (deseto najveće na svijetu), obilati prirodni resursi, demokratsko političko uređenje, razvijena nacionalna svijest i nacionalni identitet, ukazuju kako Brazil u 21. stoljeću ima potencijale da postane supersila.
Neobični povijesni put
Brazilsko traganje za statusom supersile počinje zapravo od proglašenja neovisnosti 1822. ali i ranije. Brazilski kolektivni osjećaj identiteta proizlazi iz kolonijalnog doba, ogromne površine teritorija, etničke i rasne raznolikosti, miješanja rasa i zbog jedinstvenog jezika. Brazilski portugalski je različit jezik od španjolskog kojeg govori ostatak Latinske Amerike, a i vrlo poseban u odnosu na portugalski koji se govori u Portugalu i nekim afričkim državama. Jezična jedinstvenost rezultat je toga što Portugalci nisu dozvoljavali osnivanje sveučilišta u Brazilu niti izdavanje tiska, a uz to su nazočnost milijuna afričkih robova i europskih imigranata donijeli brazilskom portugalskom finu melodičnost koja oslikava pluralizam brazilskog naroda.
Brazilska suvremena povijest započela je 1808. kada je portugalska kraljevska obitelj preselila cijeli svoj dvor od 15.000 osoba u Brazil kako bi izbjegla Napoleonovu invaziju i očuvala kolonijalno Portugalsko Carstvo. Otada je prijestolnica Portugala postao Rio de Janeiro. Brazil je 1815. dobio status kraljevstva unutar Portugala, a neovisnost sedam godina kasnije kada je portugalski regent princ Dom Pedro odbio slijediti svoga oca i vratiti se u Portugal te je proglasio nezavisnost. U sljedećih sto godina krenulo je građenje modernog Brazila koji je vodio ratove za granice, ali ih je većinu definirao mirnim putem.
Od monarhije do republike
Status monarhije je donio državi veliku stabilnost u 19. stoljeću (za razliku od drugih zemalja regije koje su grcale u građanskim ratovima), a tek je 1889. uspostavljena parlamentarna republika. Zanimljivo je da je Brazil bio zadnja zemlja u zapadnoj hemisferi koja je ukinula ropstvo tek 1888. Ubrzo su se slili milijuni imigranata iz Europe i Azije kako bi razvijali brazilsko gospodarstvo i pronašli sebi novi život. Danas u 21. stoljeću brazilsko stanovništvo je jedno od najmultikulturalnijih i etnički najraznolikijih na svijetu upravo zato što se radi o imigrantskoj zemlji odakle su doseljenici pristizali sa svih kontinenata.
Izlazak na međunarodnu scenu
Premda Brazil nije sudjelovao u Prvom svjetskom ratu bio je osnivač Lige naroda iz koje se povukao 1929. jer nije dobio status stalnog člana. U Drugom svjetskom ratu Brazil se od 1942. pridružio koaliciji Saveznika i bio je jedina nacija Južne Amerike koja je poslala trupe da se bore na europskom kontinentu. Prilikom osnivanja Ujedinjenih naroda, američki predsjednik Franklin Roosevelt je smatrao da Brazilu treba dati stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, ali je američka administracija odbacila tu ideju. To je za neke Brazilce bio dokaz da su se velike sile urotile protiv Brazila kako bi mu onemogućile napredak i međunarodni status koji zaslužuje. Od druge polovice 20. stoljeća do današnjih dana, brazilsko ministarstvo vanjskih poslova gunđa zbog te odluke. Brazilci smatraju da trebaju imati stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a pa su se zato udružili s Njemačkom, Indijom i Japanom, država koje zahtijevaju reformu kako bi dobile veći utjecaj kod rješavanja kriza.
U Hladnom ratu, Brasília je bila čvrsto na strani Zapada. Vlasti su nastojale ostvariti što veći gospodarski rast na osnovama protekcionističke nacionalističke politike što je vodilo do inflacije i krize valute. 1964. dogodio se vojni puč uz podršku CIA-e pa je vojna hunta autoritarno vladala sve do 1985. Otada je na snazi demokratski poredak.
Ustav donesen 1988. utemeljio je predsjednički politički sustav, a država je federacija republika. Savezna Republika Brazila sastoji se od 26 saveznih država i federalnog distrikta, prijestolnice Brasílije. Predsjednik je ne samo lider države nego i lider vlade i bira se na mandat od četiri godine, s mogućnošću reizbora za drugi uzastopni mandat. Međutim, nakon pauze od jednog ili više mandata bivši predsjednik može ponovo biti izabran. Nacionalni kongres je dvodomno zakonodavno tijelo federacije koje se sastoji od Zastupničkog doma i Saveznog senata. Glasovanje je obvezno za pismene između 18 i 70 godina, a proizvoljno za nepismene i one u dobi od 16 do 18 godina i preko 70.
Napredak na početku novog milenija
Poput ostalih država Latinske Amerike, Brazil se često opirao raznim oblicima američkog imperijalizma, ali nikada do kraja. Nakon financijskih problema potkraj 20. stoljeća dolaskom na vlast predsjednika Luiza Inácia Lule da Silve 2003. došlo je do velike promjene. Silva je zagovarao jaču suradnju „Juga s Jugom“ odnosno s drugim nacijama Latinske Amerike, počeo se žešće opirati američkim neoliberalnim politikama u inicijativama MMF-a i Svjetske banke.
Vlasti su stvorile snažan gospodarski rast, izvoznu ekonomiju, omogućile rast standarda. Provođene su strukturalne reforme i drastično je srezano ekstremno siromaštvo. Socijalnim programima kao što su Bolsa Familia Brasília i Fome Zero uključene su u društvo siromašne zajednice poput onih u favelama. Vlada je također dogovarala trgovinske sporazume energetskog, vojnog i infrastrukturnog karaktera s nedemokratskim državama usprkos neodobravanju SAD-a i Europske unije.
Najjače tržište u nastajanju
U prvom desetljeću 21. stoljeća Brazil je postao jedno od najjačih tržišta u nastajanju i snažan doprinositelj globalnom gospodarskom rastu. Zato je Brazil postao osnivački član Mercosura, G20 i BRICS-a, organizacije najvećih gospodarstava u nastajanju. Nije slučajno Brazil dobio početno slovo te organizacije. B je slovo koje označava Brazil, a Brazil označava Globalni jug i potencijale tog istog juga koji su tijekom povijesti bili sputani prvo zbog europskog imperijalizma, a potom američkog neokolonijalizma. Velike sportske manifestacije, Svjetsko nogometno prvenstvo 2014. i Ljetne Olimpijske igre 2016., bile su nagrada za sve jači politički, gospodarski i ekološki napredak kojeg je Savezna Republika Brazil ostvarila.
