Autor: Matija Šerić
Posljednjih godina u Republici Hrvatskoj fenomen „cajki“ iliti narodne glazbe, koju čini mješavina turbofolka, trap-folka i narodnjačke elektronske glazbe, uhvatio je maha. Iako tzv. narodnjaci u najširem smislu te riječi nisu novost na hrvatskim prostorima, novost je to što izvođači te glazbe, uglavnom iz Srbije ili manjim dijelom iz Bosne i Hercegovine, dobivaju za svoje koncerte velike arene i dvorane. Ujedno se dobivaju veliki publicitet u hrvatskom javnom prostoru.
Mainstream mediji su tjednima trubili o tome kako je srpska pjevačica Aleksandra Prijović uspjela rasprodati jednu, a potom nekoliko Arena Zagreb. Mediji su svojim „čuđenjem“ zapravo navijali da se rasproda što više arena da bi se brojka zaustavila na pet koncerata. Slučaj Prijović nije jedini jer su na sličan načini dvorane po Hrvatskoj punili i drugi cajkaški izvođači poput Lepe Brene, Saše Matića, Aca Lukasa, Ace Pejovića i sličnih. Slučajno? Nipošto.
Na prvi pogled naivna, ali vrlo opasna pojava
Kada se objektivno uzmu u obzir svi razboriti glazbeni, kulturni, društveni i politički kriteriji, nedvojbeno je kako su cajke kao glazbeni žanr u javnom prostoru Hrvatskoj vrlo negativna, štetna i opasna pojava. Propagiranje cajki u javnom medijskom prostoru (portali, televizija, radio) i na javnim mjestima koja su u vlasništvu države, županije, grada ili općine (dvorane, trgovi, stadioni, domovi kulture, kafići, restorani) trebalo bi zakonski onemogućiti, tj. zabraniti, a narodnjake svesti u privatnu sferu, npr. privatni ugostiteljski objekti na periferiji grada.
Nekvalitetna glazba
Prvi argument koji su može upotrijebiti protiv narodnjaka jest da se radi o veoma nekvalitetnoj glazbi koja je daleko ispod razine iole ozbiljnog umjetničkog djela, koju bi neka pjesma trebala posjedovati. Cajkaške skladbe uglavnom se oslanjaju na veoma jednostavne, nerijetko primitivne melodije, repetitivne ritmove i brzo sklepane tekstove lišene dubljeg smisla ili pjesničke vrijednosti. Umjesto stvaranja glazbene kvalitete, narodnjaci u pravilu teže izazvati osjećaj senzacionalizma kod slušatelja kako bi bili tržišno profitabilni pod svaku cijenu. Time ne samo da degradiraju glazbenu umjetnost, već i utječu na srozavanje glazbenih kriterija kod publike, osobito djece i mladih koji se tek upoznaju s glazbom i ne znaju što je kvalitetna pjesma.
Nehrvatski tonovi
Melodije narodnjaka nisu nešto što spada u hrvatsku glazbenu tradiciju. Hrvatska glazbena tradicija je bogata i raznolika. U nju se mogu ubrojiti pop i zabavna glazba, rock & roll, klapski i tamburaški sastavi, elementi jazza, šansone, etno-glazbe, te suvremene alternativne glazbe. Nabrojane glazbene forme razvijale su se u skladu s kulturnim, povijesnim i regionalnim specifičnostima Hrvatske. U mnogim slučajevima su sastavni dio nacionalnog i regionalnog identiteta. Nasuprot tome, turbofolk preuzima estetske obrasce s istoka, s naglaskom na kič i pseudopatetiku, što je u raskoraku s hrvatskom glazbenom baštinom i zapadno-europskim kulturnim krugom kojem Hrvatska nedvojbeno pripada (ili teži pripadati).
Promicanje nemorala
Svatko tko je malo detaljnije slušao turbofolk mogao je doći do zaključka kako ta vrsta glazbe promovira nemoralne i neetičke obrasce ponašanja kao što su: glorificiranje kriminala, nasilja, alkoholizma, promiskuiteta (prostitucije), fetišiziranje novca i drugih površnih vrijednosti (markirana roba i skupi automobili). Ne treba biti mastermind kako bi se shvatilo kako promocija tih stvari za društvo, poglavito mlade, nije dobra.
Glazba u javnom prostoru treba pozitivno oblikovati atmosferu i ponašanje puka, a cajke u velikoj većini slučajeva promiču agresivno ponašanje, vulgarnost i kulturu kiča. Hrvatska ionako ima velikih problema s kriminalom, zlostavljanjem žena i djece, a alkoholizam je postao moderna kuga, kao i trčanje za luksuzom. Prostitucija je svenazočna kao i dame lakog morala koje prodaju svoje tijelo pod krinkom bogatih dečkiju ili muževa (čitaj: sponzoruše ili starlete). Promicanje takvih, apsolutno moralno i etički pogrešnih vrednota, ne smije se dopustiti.
Negativan psihosocijalni učinak
Kada narodnjački stihovi promoviraju takve nuspojave suvremenog kapitalizma, logično je da stvaraju negativan psihosocijalni učinak na svoje slušatelje. Taj učinak može biti svjestan ili nesvjestan, ali on postoji. Dolazi do jedne „balkanizacije“ ponašanja. Slušatelji cajki postaju „balkanizirani“. Ako ćemo biti iskreni, možemo reći da zapravo postaju „krkanizirani“ – prihvaćaju nerazborito i divlje ponašanje kao standard. Lako posežu za skupim bocama žestokih alkoholnih pića, muškarci se lakše odlučuju na nasilje prema svojim djevojkama ili suprugama, dok one to lakše trpe. Djevojke nose oskudniju odjeću, čime postaju megaseksualizirani objekt koji postaje meta silovatelja. Mnogi teže stjecanju skupih stvari i zato se uvaljuju u velike kredite koje ne mogu servisirati te naposljetku dolazi do suicida. Mladi postaju agresivni prema roditeljima, profesorima, susjedima jer ih na to upućuju Desingerica, Buba Corelli, Jala Brat, Rasta, Nucci, Voyage i drugi „velikani“ trap svijeta.
Narušavanje javnog reda i mira
Budući da cajke propagiraju pogrešne vrijednosti, nije neobično da su lokacije gdje se one puštaju, poput noćnih kluba i restorana, izvorišta koja generiraju narušavanje javnog reda i mira. Upravo su turbolkerske lokacije ona mjesta gdje se događaju incidenti kao što su (masovne) tuče, pucnjave, silovanja, predoziranja drogom i drugi oblici vandalizma i psihofizičkih zlostavljanja. Svako malo neki narodnjački noćni klub izgori ili bude napadnut na druge načine. Zanimljivo je da su klubovi gdje se pušta pop ili rock glazba vrlo rijetko meta takvih nasilnih djela. Publika, mentalitet i ostale okolnosti su različiti.
Paravan za krijumčarenje droga
Tu dolazimo do neizbježnog zaključka da su narodnjački klubovi zapravo paravan za krijumčarenje i konzumaciju lakih i teških droga. Često su klubovi čvorišta u kojima se raspačava droga poput ecstasyja, marihuane, metamfetamina, kokaina ili heroina. U mnogim slučajeva droga se konzumira na licu mjesta. Nije zato čudno da su toaleti klubova uređeniji od šankova budući da su oni poligoni za konzumaciju opojnih droga. To je javna tajna i nitko ništa oko toga ne poduzima, što je sramotno. Vlasnici klubova često su povezani s narko kartelima. Zato je razumljivo da se događaju incidenti poput napada na noćne klubove Molotovljevim koktelima ili palicama. Kada dođe do sukoba oko raspodjele plijena dolazi do uništenja suparnika kriminalnim metodama.
Davanje legitimiteta velikosrpskoj agresiji
Hrvatska je 1990-ih bila žrtva brutalne velikosrpske agresije koja se redovito provodila na bojnom polju uz narodnjačke hitove Lepe Brene, Cece, Dragane Mirković ili Mitra Mirića. Puštanje narodnjačke glazbe i dovođenje narodnjačkih izvođača u javnom prostoru znači de facto amnestirati velikosrpsku politiku 1980-ih i 1990-ih koja je dovela do nasilne smrti više od 100 tisuća ljudi i raseljenja milijuna u RH, BIH i na Kosovu. Ako se naglasak stavi na glazbu tih izvođača, slušatelji će prije ili kasnije postati „mekši“ prema nedavnoj povijesti i pristati na velikosrpske laži o građanskom ratu ili tezi da su „Hrvati sami sebe napali“.
